Igrači su bili briljantni, vjerovali su da mogu ovo učiniti. Ovo je najbolja momčad koju sam trenirao u karijeri!
Ispalio je to Valdas Dambrauskas (49) u trenucima velike radosti, koja kod njega rijetko prerasta u euforiju. Ali ovaj put imao je razloga za to. Nekadašnji trener Hajduka uveo je Sabah u Ligu prvaka, kao drugi azerbajdžanski klub među europskom elitom. U playoffu je izbacio Hapoel Be‘er Shevu pobjedom 5:2 nakon produžetka (1:2 u prvoj utakmici), a prethodno je nanizao velški TNS (2:0, 2:1), finski KuPS (1:0, 2:0) i danski Aarhus (1:2, 4:0).
I, odmah da ne bude zabune i uvrede: nije izjavio da je Sabah najveći klub u kojem je radio nego da je ovo najbolja momčad koju je trenirao.
- Ponosni smo, ja sam najsretniji trener na svijetu! U Ligi prvaka smo, eliminirali smo sjajnu momčad. Statistika će vam reći da Hapoel igra visoki presing najuspješnije u Europi, zato smo i primili golove. No, znao sam da se moji igrači mogu nositi s ovim zadatkom. Slijede nam igre na velikim stadionima protiv sjajnih momčadi. I u posljednjim minutama, dok je djelovalo da će se morati zadovoljiti Europskom ligom, govorio sam: ‘Nikad ne reci nikad‘. Ja nikada ne gubim nadu, moji igrači to vam mogu potvrditi. Vjera je jako važna stvar u životu. Ponekad nosi sreću, ponekad ne - dodao je.
Valdas Dambrauskas probijao se kroz život teškim stazama, ali svugdje je redao uspjehe. Otkad je radio u školi Manchester Uniteda i Fulhama, preko mlađih selekcija Litve, prvog samostalnog posla u Ekranasu, preko RFS-a, Gorice, Ludogoreca, Hajduka, OFI-ja, Omonije i Diosgyora, do Sabaha, gdje je ulaskom u Ligu prvaka doživio vrhunac karijere.
Rođen je u malom litavskom mjestu Pakruojisu, koje je te 1977. imalo 5000 stanovnika i bilo u sastavu SSSR-a. Obožavao je sport i po vlastitom priznanju već sa šest ili sedam godina odlučio je da želi biti nogometni trener, iako u svom gradiću nije imao gdje igrati nogomet, pa se bavio atletikom i to trčanjem na duge staze. I danas su mu dva najveća hobija trčanje i čitanje, a u Velikoj Gorici zvali su ga "litavski Đalma Marković" u sjećanje na legendarnog hrvatskog trenera. Baš kao i Đalma, i Dambrauskas bi iz kuće izašao s knjigom pod rukom i onda sjeo u velikogorički park i čitao, od knjiga o nogometnoj taktici do svjetskih filozofa.
Kada je imao 18 godina i kada se Litva već osamostalila, Pakruojis je dobio nogometni klub u 3. ligi, a on je u njemu igrao do 25. godine i to u ulozi napadača. Nije bio brz, ali je znao davati golove.
Karijeru je prekinuo jer mu je supruga Ingrid željela otići na školovanje u Englesku, ali je problem bio u novcu, pa su oboje otišli na četiri mjeseca u Norvešku kako bi nešto zaradili. Nije bilo dovoljno, ali onda je na litavskoj televiziji bio kviz na kojem Dambrauskas pobjeđuje i zarađuje dovoljno za jedan stan u Litvi. No, on ne kupuje stan već još prodaje i automobil i 2002. odlazi u Englesku gdje je prvih godinu dana radio razne poslove, od dostavljača novina, preko poštara, trgovca u dućanu, do soboslikara. Tek nakon toga konačno ispunjava najveći san i upisuje tečaj za nogometnog trenera, a nakon završetka i studij sportskih znanosti na sveučilištu, koji mu donosi Uefa B licencu i mogućnost početka rada s djecom.
U Engleskoj postoje projekti kojima je cilj maknuti djecu s ulice, a on počinje u akciji "Pristup sportu" i to u najsiromašnijem londonskom kvartu, punom dilera i kriminalaca. Dobio je mali nogometni teren, okupio djecu i počeo raditi u takvim uvjetima, sudjelovati u natjecanjima i upoznavati ljude iz svih krajeva svijeta, svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.
- Kroz sve to naučiš razumjeti da nije važno kako je netko odjeven, kako izgleda i koliko tetovaža ima, već ono što je iza toga, kakav je tko čovjek, a to je za trenera najvažnije - pojasnio je Dambrauskas, koji baš na tom psihološkom pristupu gradi svoj pristup treninzima i utakmicama ili kako je znao govoriti u Gorici "svatko je jednako važan i svatko zaslužuje jednaku pažnju".
Zahtjevna Hajdukova publika pamti ga po dobrome. Iako je te 2021. godine imao i drugih ponuda, nakon desetak dana uvjeravanja, predsjednik Jakobušić i sportski direktor Nikoličius "slomili" su ga da dođe u Split. ‘Kupio‘ ih je radom u Gorici, gdje je bio izrazito omiljen u svlačionici i otišao je sa suzama u očima, a svi igrači i članovi kluba prisjećali su ga se samo s biranim riječima. Za svakog je uvijek pronalazio vremena, i pohvale i kritike igračima je uvijek davao odmjerenim tonom i s mnogo argumenata, te tapšanjem po ramenu i porukom "bit će sve bolje". Sistematičan, studiozan i posvećen, znao bi se noću probuditi i odgledati snimku neke situacije po 10 puta, samo da bi je sutra mogao adekvatno prezentirati na treningu. U posljednjoj utakmici na klupu Gorice pobijedio je baš Hajduka, na Poljudu 4:2.
Već tada, dok je stanovao u Velikoj Gorici, bio je fasciniran Hajdukom, a naročito njegovim navijačima. Trener je postao 2. studenog 2021. Tog ljeta 2020. nakon onog prvog "korona lock-downa" Litavac je sa suprugom Ingrid i dva sina ljetovao u Trogiru. Ugostio ga je, naravno, zakleti hajdukovac i očito mu vrlo brzo ugradio taj čip fascinantne odanosti bijeloj boji, koja je oduševila Dambrauskasa. S posebnim je žarom prepričavao kako je svaki dalmatinski grad koji je obišao pun grafita i murala Hajduku u čast, uz dodatak "kako mu je neshvatljivo zašto Hajduk već godinama ne može biti prvak Hrvatske jer njegova armija navijača to zaslužuje"...
U tome nije uspio ni on. Opstao je na klupi nešto više od deset mjeseci, osvojio Kup i ‘odletio‘ zapravo, gledajući s vremenskim odmakom, bez pravog razloga. Ovako je otkaz pokušao objasniti tadašnji predsjednik Uprave Hajduka Lukša Jakobušić:
- Od dolaska, Valdas je u klub donio energiju, strast, a svoje znanje je podredio Hajduku i stvorio atmosferu, a samim time igru i rezultat. Hajduk se nakon dugo vremena borio za trofeje u Kupu i prvenstvu. Na kraju je i uspio. Istina, završili smo na drugom mjestu u prvenstvu, ali osvojili smo Kup na prepunom Poljudu. Svi znamo što to znači, a vidjeli smo što znači i njemu samom. Nama je gotovo nezamislivo da se netko tko nije rođen u ovom podneblju na taj način asimilira i poveže s klubom. Ta atmosfera i energija koju smo imali na kraju prošle sezone, nije se pretočila u ovu sezonu, a atmosferu i energiju koju imamo oko kluba, nismo uspjeli pratiti izvedbama i rezultatima na terenu. U javnosti se stvorila slika da je drugo mjesto realnost za nas. Možda je to i točno, međutim, mi se s tim nećemo i ne možemo zadovoljiti, klub mora težiti najvišim ciljevima. U tom kontekstu treba gledati ovu odluku jer naše nije samo da rješavamo nego da i predviđamo probleme.
Dakle, u njegovom slučaju rezultat nije bio presudan jer rezultatski je pomak napravio. Dambrauskasu je u Splitu presudila igra, zatim rezultat, ali presudio mu je i propušteni prijelazni rok, u kojem tržište nije prepoznalo igrače Hajduka. Nikoga Bijeli nisu bitnije unovčili, što je veliki hendikep za klupsku egzistenciju. Pritom je oštrica kritike ponajviše bila uperena prema Dambrauskasovom procesu razvoja Stipe Biuka.
Mjesecima kasnije sportski direktor Mindaugas Nikoličius izjavio je da je Dambrauskas "izgubio svlačionicu", a kritičari su objašnjavali kako je igra bila ispod razine očekivanja navijača, kako Hajduk nije imao prepoznatljive automatizme i oslanjao se na individualnu klasu Livaje, ponekad i Nikole Kalinića, kako Dambrauskas nije uspio kreirati ofenzivnu igru, no učvrstio je obranu i podigao momčad.
A pao je možda najviše baš na Biuku. Hajdukov talent je ostao sporan, njegov razvoj nije otišao uzlaznom putanjom kako je u klubu bilo planirano i čim je u drugoj sezoni izostao rezultat, jer Hajduk je u trenutku otkaza zaostajao osam bodova za vrhom, ostao je Litavac bez "imuniteta" u sporom razvoju najvećeg klupskog talenta.
Danas je Biuk u Widzewu, kamo je stigao prije pet dana, nakon što je prošle sezone u španjolskoj drugoj ligi za Valladolid imao jedan gol i pet asistencija u 37 nastupa. A Dambrauskas je ušao u Ligu prvaka i svom klubu - koji po veličini, ugledu, povijesti, navijačima, pa i vrijednosti igrača (prema TM, Sabahova momčad vrijedi 17, a Hajdukova 34 milijuna eura) nije ni do koljena Hajduku - donio 20-ak milijuna eura.
Najbolja momčad koju je ikad vodio...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....