1996. godina. U Atlanti gore olimpijski plamenovi. Hrvatski rukometaši briljiraju i u finalu lome Švedsku, a Barakude srebrom upisuju našu tada mladu domovinu na kartu svjetskog vaterpola. Na kultnom Hillsboroughu u Sheffieldu Davor Šuker rolom i lobom iz snova matira velikog Petera Schmeichela, potezom koji se i danas vrti na TV špicama nogometnih klasika. Kroz borilačku prizmu, iz hrvatskog kuta gledišta Željko Mavrović juri prema vrhu svjetskih teškaških ljestvica, Branko Cikatić već nosi mitski oreol koji mu nitko ne može osporiti, a Mirko Filipović tek otvara svoju japansku sagu od koje će kasnije nastati legenda. I negdje ondje, na rubu vidljivoga, zakopana duboko u programskim šemama opskurnih američkih kabelskih operatera, treperi kratica od tri slova koju gotovo nitko ne uzima zaozbiljno - UFC.
Ono što tada nitko, ni najveći zanesenjak, nije mogao naslutiti jest da ta sablažnjiva kratica neće samo preživjeti glad i prijezir svojih najmračnijih dana, nego će se uzdići, i to ne tek za stepenicu ili dvije, već do same vršne grede svjetske moći. Tri desetljeća kasnije sport koji je 1996. jedva sastavljao kraj s krajem po marginama televizijskog programa stat će u dvorište Bijele kuće, ispod prozora Ovalnog ureda, kao počašćeni gost najmoćnijega čovjeka planeta. Put od barbarske percepcije do simbola svjetske moći, od šaptom izgovorene kratice do spektakla okupanog reflektorima i savršenosti washingtonskog travnjaka, priča je koja zaslužuje da se ispripovijeda onako kako i priliči usponu takvih razmjera.
Od ‘barbarskih‘ početaka do carstva od milijardi dolara
Sve je počelo u Denveru, u studenome 1993., kao svojevrsni eksperiment koji je više nalikovao filozofskom pitanju nego sportu. Što se dogodi kada hrvač stane pred boksača, a karatist pred majstora jiu-jitsua, svi u istome kavezu, gotovo bez ikakvih pravila? Ideja je bila iskonska, utvrditi koja borilačka vještina doista najmoćnija, a izvedba je ustaljeni američki establišment naprosto zgrozila. U toj prvoj večeri nije bilo težinskih kategorija, rukavica, vremenskih ograničenja vrijednih spomena. Bila je to sirova, neuljepšana provjera ljudske izdržljivosti koja je malobrojne gledatelje istodobno fascinirala i užasavala.
Reakcija tada puno tradicionalnije Amerike nije se dala čekati. Na čelo svojevrsnog križarskog pohoda stao je senator Arizone i čovjek koji je 2008. izgubio predsjedničku trku John McCain, član Republikanske stranke koji je iskreno ljubio plemenitu vještinu boksa i u kavezu vidio njezinu izopačenu sjenu. Skovao je etiketu koja će progoniti sport godinama, "human cockfighting", u prijevodu "ljudske borbe pijetlova", i nije ostao na riječima nego je povukao vlastite poluge moći. Razaslao je pisma guvernerima svih pedeset saveznih država, a posljedice su bile gotovo smrtonosne po tada minornu organizaciju. UFC je izgnan iz desetaka država, zbačen s velikih kabelskih platformi, gurnut u poluilegalu iz koje se činilo da nema povratka. Sport koji danas puni najveće arene svijeta bio je tada, posve doslovno, na koraku od izumiranja.
Da bi se shvatilo kako je UFC uopće dospio na tu nevjerojatnu adresu, valja se vratiti čovjeku bez kojega cijele priče ne bi bilo. Krajem devedesetih Dana White nije bio moćnik nego menadžer dvojice boraca, Tita Ortiza i Chucka Liddella, i upravo ga je taj posao doveo do Boba Meyrowitza, vlasnika Semaphore Entertainment Groupa, tvrtke koja je tada pod sobom držala UFC. Kada je White u hodnicima osrednjeg kasina u Las Vegasu načuo da Meyrowitz želi prodati posrnulu promociju, nije oklijevao. Podignuo je slušalicu i nazvao prijatelja iz školskih klupa, Lorenza Fertittu, kockarskog mogula i nekadašnjeg člana atletske komisije Nevade, te ga pitao bi li ga zanimalo da je kupi. Bila je to gotovo usputna ideja jednoga posrednika koja će promijeniti lice cijeloga sporta. Lorenzo i njegov stariji brat Frank poslušali su nagovor, i u siječnju 2001. UFC je promijenio vlasnika za dva milijuna dolara.
Ono što su za taj novac dobili izgledalo je gotovo kao šala. Ime, točnije tri slova, i jedan istrošeni oktogon. Prethodni su vlasnici, bježeći od bankrota, rasprodali sve što se dalo unovčiti, toliko temeljito da je čak i internetska domena UFC-a bila prodana omanjoj informatičkoj tvrtki. Whiteu, koji je za svoj udio u poslu dobio dionice kao posredničku proviziju i protuvrijednost uloženoga truda, povjereno je da od te ljušture sagradi nešto. Sudbonosna se veza s Trumpom iskovala odmah na početku. Prve dvije priredbe pod novim vlasništvom, UFC 30 i UFC 31, održane su u Trumpovu Taj Mahalu u Atlantic Cityju, u dvorani koja je pristala primiti sport od kojega su sve ostale zazirale. Iz te geste, iz tih ranih večeri kada nitko drugi nije htio ni čuti za kavez, niknulo je prijateljstvo koje će četvrt stoljeća kasnije UFC dovesti do travnjaka pred Bijelom kućom. White tu epizodu nikada nije zaboravio, i upravo iz nje izvire odanost koja danas povezuje najmoćnijega čovjeka borilačke industrije i najmoćnijega čovjeka svijeta.
Uspon odande nije više bio puzanje nego svojevrsni let. Borci su prestali biti, da budemo surovo direktni, uličari i postajali su sve više poput vrhunskih atleta. Godine 2016. promocija je prodana agenciji WME-IMG, kasnijem Endeavoru, za otprilike četiri milijarde dolara, tada najveću transakciju u povijesti profesionalnog sporta i vrtoglav skok s onih početnih dva milijuna. Spajanjem s WWE-om 2023. nastao je TKO Group Holdings, burzovni div borilačke industrije. A onda je, u kolovozu 2025., stigla brojka koja sve dotadašnje stavlja u izokrenutu perspektivu. Ugovor o medijskim pravima s Paramountom vrijedan 7,7 milijardi dolara, sedmogodišnji sporazum koji je ukinuo klasični “pay-per-view” format i preselio cijeli sport na nove platforme. Sedam milijardi i sedamsto milijuna dolara za sport koji su prije nepuna tri desetljeća htjeli izbrisati s lica zemlje. Malo koja priča o usponu na svijetu nosi tako oštru, tako gotovo nevjerojatnu krivulju.
Zastanimo načas, jer u ovom se trenutku razum opire. Rečenica "UFC se održava u dvorištu Bijele kuće" zvuči kao premisa satirične skice, nešto što bi scenaristi South Parka držali u svojim ladicama kada bi im ponestalo konstruktivnije mašte, ili kakva natuknica iz Simpsona u kojoj predsjednik priređuje gladijatorske igre da zabavi razjedinjenu naciju. Ali ne gledate crtani film i ovo nije dosjetka scenarista popularnih američkih animiranih sitcoma. Ovo se uistinu, opipljivo zbiva. U noći s nedjelje na subotu po hrvatskom vremenu, na travi pod prozorima Ovalnog ureda, Ilia Topuria i Justin Gaethje borit će za naslov UFC prvaka u lakoj kategoriji, a nad njima će se nadnijeti čelična grdosija visoka gotovo dvadeset osam metara, krštena imenom koje pristaje prizoru, "The Claw", odnosno Pandža.
Stvarnost je, dakle, nadmašila svaku skicu koju bi joj satira mogla podmetnuti. I upravo zato vrijedi zapitati se što ona, ispod sjaja reflektora, zaista znači.
Seizmograf jednog doba
Svaki veliki spektakl odaje ponešto o civilizaciji koja ga je iznjedrila, a ovaj govori glasnije od gotovo svih. Da bismo ga ispravno pročitali, valja pogledati tlo na kojem počiva, a tlo pod Amerikom u ljeto 2026. podrhtava od dubinskih napetosti. Društvo je rascijepljeno duž šavova koji više ne nalikuju pukim političkim neslaganjima nego tektonskim pukotinama. Politička je nasilnost prestala biti apstraktna prijetnja i postala dijelom svakodnevnoga rječnika. Atentat na konzervativnog aktivista Charlieja Kirka, ustrijeljenog pred tisućama na sveučilišnoj tribini prošle jeseni u Utahu, gurnuo je zemlju u vrtlog optužbi, teorija i međusobnih prozivanja iz kojeg se još nije izvukla. Dva tabora dijele isti kontinent, ali sve manje i zajednički jezik, zajedničke činjenice, pa i zajedničku predodžbu o tome što njihova zemlja zapravo jest. U takvu ozračju nijedno masovno okupljanje nije nedužno; svako se pretvara u arenu značenja, u tiho razračunavanje oko toga tko ima pravo slaviti, a tko mora spustiti pogled.
A u samome oku te oluje stoji čovjek koji joj je istodobno i najprepoznatljiviji simbol i, na svoj osobit način, krmanoš koji drži kormilo - Donald Trump u svome drugom mandatu.
Taj je drugi mandat započeo usred turbulencije koja bi mnoge skršila prije nego što bi i stigli zauzeti položaj. U Butleru u Pennsylvaniji, 13. srpnja 2024., dvadesetogodišnji Thomas Crooks otvorio je vatru s obližnjeg krova i metkom okrznuo Trumpovo desno uho, ubivši pritom jednog posjetitelja skupa. Nepuna dva mjeseca poslije, u rujnu, naoružani je muškarac dospio na nekoliko stotina metara od predsjednika na njegovu golf terenu u West Palm Beachu prije nego što je neutraliziran od strane agenata Tajne službe. A ovoga travnja, na večeri dopisnika Bijele kuće u washingtonskom Hiltonu, napadač je protrčao kroz sigurnosnu kontrolu i otvorio vatru; agent Tajne službe, pogođen u pancirku, uzvratio je i oborio ga. Tri ozbiljna sigurnosna promašaja u nepune dvije godine, oko osobe koja bi po definiciji trebala biti najbolje čuvana na svijetu.
Ne smijemo zaboraviti ni rat u Iranu, napeti odnosi sa saveznicima predvođenima Izraelom i dubina domaćih podjela teme su za drukčije medije od ovoga. Valja ih spomenuti kao podlogu ove kulise, kao ozračje u kojem se ova borilačka priredba odvija, jer upravo ta kulisa Freedomu 250 daje težinu kakvu nijedan UFC događaj dosad nije nosio.
Četrnaesti lipnja je Dan zastave, godina je to 250. obljetnice američke neovisnosti i, što priči daje gotovo romanesknu crtu, osamdeseti rođendan samoga Donalda Trumpa. Splet tih triju povoda teško da je slučajan, i teško je oteti se dojmu da je priredba zamišljena i kao svojevrsni dar, uprizoren u obliku sporta koji utjelovljuje upravo one vrline što ih Trump njeguje kao osobni pečat - snagu, ustrajnost, nadvladavanje protivnika.
Da bi se shvatilo kako je UFC uopće dospio na tu nevjerojatnu adresu, valja poznavati savez star četvrt stoljeća. Donald Trump i Dana White nisu prijatelji iz puke računice nego iz dugotrajne, opetovano provjeravane uzajamnosti. Još 2001., kada su otmjene dvorane bježale od kaveza kao od kuge i kada je sport bio na samrti, Trump je otvorio vrata svoga kasina u Atlantic Cityju i ugostio UFC priredbe, gesta koju White do danas pamti i izgovara kao dug što se ne zaboravlja. Otad je taj savez samo jačao i učvršćivao se. White je bio čest gost govornica republikanskih konvencija, dok je sam Trump uz oktogon svojom prisutnošću "bildao" reputaciju UFC-a kao organizacije koja polako nadilazi sami MMA sport.
Osiguravanje nezamislivog
Sa sigurnosnog je stajališta Freedom 250 jedan od najsloženijih zaštitnih pothvata u novijoj američkoj povijesti, no presudno ga je gledati u kontekstu ljeta koje je već samo po sebi opteretilo američki sigurnosni aparat do krajnjih granica. Priredba je dobila oznaku SEAR 1 (Special Event Assessment Review 1), najvišu razinu savezne klasifikacije posebnih događaja, istu u kojoj se nalaze Super Bowl i predsjedničke inauguracije, a koja aktivira savezno vodstvo Ministarstva unutarnje sigurnosti i operativno zapovjedništvo Tajne službe nad cijelom operacijom. U pripremama koje, prema navodima službe, traju još od jeseni sudjeluje više od šest saveznih tijela. Izvršni ured predsjednika, Tajna služba, Park Police, Ministarstvo domovinske sigurnosti, Nacionalna služba parkova i Savezna uprava za zrakoplovstvo, koja nad širom regijom glavnoga grada provodi strogi režim zabrane letenja, uključujući apsolutnu zabranu dronova. Ono što priredbi daje dodatnu, gotovo nestvarnu težinu jest činjenica da se odvija usred Svjetskog nogometnog prvenstva, koje se od 11. lipnja do 19. srpnja igra u jedanaest američkih gradova, od Los Angelesa i New Yorka do Miamija, Dallasa i Seattlea. To prvenstvo, nedvojbeno najveći sportski događaj, u Sjedinjene Države dovodi oko sedam milijuna posjetitelja, a svaka se utakmica tretira kao sigurnosni događaj razine Super Bowla. Tamo, kao i na Freedomu 250, savezne operacije vodi Tajna služba pod krovom radne skupine kojom predsjeda Ministarstvo domovinske sigurnosti. Drugim riječima, ista ona tijela koja čuvaju travnjak Bijele kuće istodobno su razvučena preko cijeloga kontinenta, a predsjednikov odlazak na summit G7 u Francusku neposredno nakon priredbe samo dodatno zateže već napetu mrežu. Upravo to preklapanje čini Freedom 250 sigurnosnim pothvatom kakav se rijetko viđa.
Kako se onda, zaboga, osigurava borilačka priredba pod samim prozorima predsjednika? Što uistinu znači dovesti sto dvadeset tisuća ljudi na korak od najštićenije adrese na svijetu? Za vjerodostojne odgovore trebao nam je netko tko razumije oba jezika odnosno netko tko poznaje pozadinu UFC-a, trenutačnog stanja američkog društva i kome sigurnosne operacije nisu strana.
I našli smo ga. Bruno Pavić nije od onih koji UFC zagriženo prate s pivom u ruci; prati ga kako čovjek od struke prati svaki sustav koji ga zanima, sa znatiželjom za ono što se zbiva izvan kaveza jednako koliko i u njemu. Sigurnošću se, naime, bavi otkako je iz Sigurnosno-obavještajne agencije zakoračio u privatni sektor, i otad je to njegova jedina profesija.
Karijeru je započeo kao operativac u SOA-i, potom je vodio korporativnu sigurnost u Odašiljačima i vezama, obnašao je dužnost direktora korporativne sigurnosti Span grupe te s izvršnim direktorom Spana Nikolom Dujmovićem ustrojio Spanov Centar za kibernetičku sigurnost, dok danas preko vlastite tvrtke ProForca usko surađuje s Končar Digitalom, dok je istodobno član uprave slovenskog CREAPLUS-a i raznih upravnih struktura strukovnih udruga. Čovjek je to, dakle, koji jednako tečno govori o slojevima zaštitnog perimetra i o tome zašto je lanac opskrbe najmekša točka svakoga sustava. UFC mu dakako nije apstrakcija. Pavić je osobno pohodio nekoliko UFC priredbi, a posljednji je put bio u Miamiju kada se održavao UFC 327, ovoga travnja, gdje je iz neposredne blizine, na samim ulicama grada promatrao kako američki sigurnosni aparat diše i reagira.
Prstenovi, i ono unutar njih
Kada smo ga zamolili da secira logiku osiguranja takve priredbe, krenuo je od temelja, od onoga što laiku promiče.
– Jedini cilj Tajne službe na tom eventu će biti sigurnost samog predsjednika i ostalih štićenih osoba koji spadaju pod njihovu ingerenciju. Što se tiče samih taktika i tehnika, sve se više manje svodi na takozvane prstene. Obično grubom segmentacijom dijelimo perimetar sigurnosti na tri glavna prstena koji se dalje mogu secirati na više manjih. Glavnu skicu plana sigurnosti Donalda Trumpa i ostalih štićenih osoba donosi ravnatelj Tajne službe Sean M. Curran zajedno sa svojim najbližim suradnicima i glavnim operativcima koji osiguravaju da se taj isti plan izvodi onako kako je zamišljeno na srednjim i nižim razinama.
Nad cijelim je razgovorom lebdjelo ono neugodno pitanje koje se nije dalo zaobići, kako si je služba takve reputacije i takvih sredstava dopustila niz krupnih, javnih promašaja, ponajprije onaj gotovo kobni u Butleru kada je sam Donald Trump ranjen. Pavićev odgovor nije bio ni senzacionalan ili nametljiv, nego nešto rjeđe i vrjednije, trijezna analiza čovjeka koji narav posla poznaje iznutra.
– Sasvim legitimno pitanje je to kako si je američka Tajna služba dozvolila nekoliko velikih grešaka, poglavito onu 2024. u Butleru, Pennsylvaniji kada je Thomas Crooks pukom srećom, ili kako sam Trump kaže Božjom intervencijom pogođen u desno uho ili kako je došlo do pucnjave na večeri dopisnika Bijele kuće ranije ove godine, ali morate znati da su i tada procedure bile raspisane do krajnjih granica. Faktor su tu bile ljudske pogreške i izostanak komunikacije po vertikali službi koje su bile uključene u samo osiguravanje tih događaja. Greške su u ljudskoj naravi, ali to nikako ne opravdava promašaje koji su ugrozili najštićeniju osobu na svijetu. Uostalom, to su pokazale i interne istrage uključenih službi te američkog Kongresa, sustav je bio na razini, ali pojedinci su zakazali. Što se tiče operacije koja je već u tijeku, kako sam već rekao, tu su stvari jasne. Tajnu službu zanima isključivo neposredna sigurnost Donalda Trumpa, članova njegovog kabineta te njegove obitelji. Obavještajna podloga domaćih prijetnji je u ingerenciji FBI-a, dok za sve vanjske utjecaje brine sama CIA, a ako pričamo o digitalnom prostoru tu je NSA. Ministarstvo domovinske sigurnosti uspostavlja zajednički stožer, a sve “low-level” stvari idu na pleća lokalnih policijskih snaga.
Pogreška je ljudsko obilježje, ali kad se radi o životu najštićenije osobe na svijetu, objašnjenje nikad ne postaje opravdanje. A onda smo Pavića skrenuli na vlastiti teren, i tu razgovor dobiva težinu kakvu samo iskustvo iz prve ruke čovjek “od zanata” može dati.
– Kroz svoju karijeru bio sam, izravno ili neizravno, uključen u mnoge operacije čija je primarna zadaća bila osiguravanje nekih od najviših svjetskih dužnosnika prilikom posjeta Republici Hrvatskoj. Takve operacije naprosto zahtijevaju da im se posvetite do krajnjih granica. Zbog njihove naravi naravno dane smijem govoriti o egzaktnim detaljima i procedurama kojih se drže hrvatske sigurnosne službe, ali mogu navesti pokoji detalj koji će čitateljima dočarati u koliku se dubinu kod toga zalazi. Recimo, kada bi osobe ranga američkog predsjednika ili njemačke kancelarke posjećivale Zagreb, uspostavila bi se sterilna zona sve od Zračne luke Franjo Tuđman pa do Banskih dvora, Pantovčaka ili koje god krajnje točke koja je bila predmet posjeta. To znači da bi se na cijeloj trasi provjeravali ljudi s prijavljenim oružjem, izrađivala bi se prostorna analiza mogućih izvora prijetnje, varili bi se šahtovi i osiguravali alternativni pravci kretanja. Uprava za posebne poslove sigurnosti MUP-a zajedno bi sa Satnijom za zaštitu VIP-a Pukovnije vojne policije MORH-a po potrebi provodila zajedničke vježbe evakuacije, uz neprestanu komunikaciju sa sigurnosnim službama iz zemlje iz koje gost dolazi.
Detalji su to koje publika nikada ne vidi niti naslućuje dok bezbrižno maše zastavicama, a koji čine svu razliku između besprijekorno izvedene operacije i one koja završi tragedijom o kojoj se piše desetljećima.
Pitali smo ga, naposljetku, i za domaće usporedbe, primjerice za prošlogodišnji koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, događaj koji je s gotovo pola milijuna posjetitelja srušio svjetski rekord posjećenosti komercijalnih koncerata. Pavić priznaje da se pokoja paralela dade povući, ali ih je malo, i baš tu nudi možda i najpronicljiviji, najslojevitiji uvid cijeloga razgovora.
- Sasvim sigurno UFC Freedom 250 po svojoj sigurnosnoj naravi ne možemo uspoređivati s takvim operacijama, ali principi i obrasci uvijek proizlaze iz onih temeljnih stvari. Pitali ste me i za paralele s osiguravanjem velikih događaja u Hrvatskoj, poput prošlogodišnjeg koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, koji je s gotovo 500.000 posjetitelja oborio svjetski rekord posjećenosti komercijalnih koncerata. Naravno da se i tu dadu povući pojedine paralele, ali ipak malobrojne. Takva je operacija jedinstvena u svijetu, no kada govorimo o sutrašnjem UFC eventu, riječ je o volumenom znatno manjoj, a po sigurnosnim implikacijama u pojedinim segmentima i znatno složenijoj operaciji. Američko je društvo trenutačno duboko polarizirano, dok je koncert Marka Perkovića bio pokazatelj zajedništva i ponosa jednog naroda. Ondje se znalo da neće biti incidenata ni nereda u smislu izoliranih tučnjava ili stampeda izazvanih manjim incidentima. Službe su, dakako, svoju zadaću shvatile krajnje ozbiljno. SOA je gotovo sigurno odradila višemjesečnu operaciju, takozvani "scanning" potencijalnih prijetnji iznutra i izvana, i svojim ih djelovanjem suptilno neutralizirala. Ta je operacija poslužila kao sterilna podloga MUP-u i ostalim strukturama koje su se bavile operativnom sigurnošću na samom Hipodromu, i, kako smo posvjedočili, sve je prošlo u najboljem mogućem redu. Amerikancima je trenutačno ipak velik naglasak na sigurnosti VIP osoba, dok onih nekoliko tisuća posjetitelja oko oktogona ionako već dolazi iz samog američkog sigurnosnog aparata, bilo federalnih službi, bilo vojnih struktura. Sjedinjene Američke Države raspolažu gotovo neiscrpnim resursima i informacijama; njihova je zadaća tek da ih ispravno primijene.
Najistaknutija svjetska sila koja raspolaže doslovno svime, najnaprednijom opremom, najdubljim bazama podataka, najbolje uvježbanim ljudima, zatajila je više puta u svega dvije godine ondje gdje je smjela ponajmanje. Problem, drugim riječima, nikad nije bio u količini sredstava nego u načinu na koji ta sredstva putuju kroz lanac ljudi, jer svaka je karika u njemu podložna propustu. Upravo je UFC Freedom 250 prilika da američki sigurnosni aparat osvjetla svoj obraz, te na veliki jubilej same svoje državnosti i rođendan predsjednika isporuče jednu od najneobičnijih sigurnosnih operacija ikada.
Trumpova suptilna poruka svijetu
George Orwell je još 1945., u eseju "The Sporting Spirit", zapisao da je ozbiljan sport zapravo "rat bez pucnjeva". Teško je zamisliti prizor koji bi tu misao potvrdio opipljivije od UFC-a u dvorištu Bijele kuće, kojim Trump šalje jasnu poruku svojim neistomišljenicima. Sama priredba predstavlja svojevrsnu personifikacija tog "rata bez pucnjeva", uprizorenu kao demonstracija sile. Postavljena je točno ondje gdje sila i prebiva, na rođendan čovjeka koji trenutačno vlada tom silom i koji je sav taj prizor dozvao u postojanje. Time, sam Trump, pokazuje da na domaćem polju unatoč svemu i dalje pobjeđuje.
Godine 1996. kratica od tri slova jedva je tinjala na marginama kabelskih operatera, prezrena i osuđena na nestanak. Sutra ujutro po hrvatskom vremenu ćemo je gledati kako gori punim plamenom ispod prozora najmoćnijega ureda na svijetu. Ako je sport uistinu seizmograf svoga doba, a malo što govori u prilog suprotnom, onda je ova igla upravo zabilježila potres čije značenje tek učimo ispravno čitati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....