Dok je putovao prema Ingolstadtu, gdje ga ove subote čeka novi profesionalni ispit, Petar Milas javio nam se u dobrom raspoloženju, sabran i razgovorljiv, s onom vrstom mirnoće koju često imaju boksači koji su prošli dovoljno toga da više nemaju potrebu glumiti veličinu, a ni lažnu skromnost. Pred članom BK Torcida nova je važna večer, meč protiv Joela Tambwea Djeka, protivnika koji je uskočio nakon otkazivanja Igora Adiela Maceda, ali kojeg Milas ni u jednom trenutku ne doživljava kao usputnu figuru. Naprotiv, već u prvim rečenicama bilo je jasno da ga zanima samo ozbiljan pogled na čovjeka koji ga čeka s druge strane ringa.

– Mi smo trebali boksati još 2016. na samom startu moje profesionalne karijere. Radi se o objektivno dobrom boksaču, ne radi se o nekoj “kanti”. Iskusan je, ima 36 godina i gotovo 25 profesionalnih mečeva.

Taj ton nije se mijenjao ni kada smo proširili priču o Djeku. Belgijanac je u prošlom nastupu napao EBU titulu u kruzer kategoriji protiv izrazito iskusnijeg Mateusza Masternaka, boksača o kojem dovoljno govori i sama brojka od 50 profesionalnih pobjeda, a iako je Djeko tada završio nokautiran, Milas ne ostavlja dojam čovjeka koji će takav poraz uzeti kao dokaz da ga u subotu čeka lak posao. Uostalom, riječ je o teškašu visokome 198 centimetara, borcu koji pliva negdje na granici teške kategorije i koji u ring ne dolazi kao ime bez ikakve podloge.

Iskustvo s Yokom

Razgovor je potom prirodno otišao prema retrospektivi Milasove karijere, a to je uvijek zanimljivo područje kada se govori o boksaču koji je kroz profesionalni put već dijelio ring s ozbiljnim imenima, a da pritom nikada nije dobio onaj široki institucionalni vjetar u leđa kakav neki drugi boksači imaju gotovo od prvog dana. Njegov jedini poraz stigao je 2021. godine u Parizu, na Stade Roland Garrosu, kada ga je tehničkim nokautom u sedmoj rundi zaustavio olimpijski pobjednik iz Rija, Tony Yoka. Taj meč u Francuskoj za mnoge je bio unaprijed napisan kao još jedna stepenica u pažljivo dizajniranom usponu francuskog državnog projekta. No Yoka je do pobjede nad Hrvatom morao proći puno teži put nego što se u početku pretpostavljalo, a Milas je ondje ostavio ono što se ne može upisati u sudačke kartice, srce, gard i onu vrstu tvrdoglave splitske odvažnosti koja je dalmatinskim "fakinima" jednostavno prirodno urođena.

– Iako sam pokazao srce, to ljudi brzo zaboravljaju. Poraz se piše, to je na kraju dana najbitnije iako sam ponosan na svoju izvedbu. Tek ću ući u svoje najbolje teškaške godine, najbolje stvari, ako Bog da, tek dolaze. Znam da pripadam svjetskom teškaškom vrhu.

U toj se izjavi možda i najbolje osjeti njegova pozicija. Nema tu pretjeranog žala ni pokušaja da se poraz prepakira u moralnu pobjedu, ali nema ni odricanja od onoga što je doista pokazao. Dojma smo kako Milas vrlo dobro razumije kako profesionalni boks funkcionira, rezultat ostaje, sve ostalo blijedi, ali jednako tako ne djeluje kao čovjek koji je dopustio da ga jedan poraz definira.

Ralje profesionalnog boksa

Upravo zato dotaknuli smo se i njegova menadžmenta, tržišta i pitanja koje prirodno visi nad svakim boksačem njegova skora, zašto čovjek s takvim rezimeom još nije čvršće privezan uz neku od najvećih promotorskih kuća. Spomenuli smo i veze s Queensberryjem, jednom od najutjecajnijih boksačkih promotorskih kuća današnjice, koju vodi prekaljeni lisac Frank Warren.

– Imao sam ja kontakte s puno kapitalaca u tom svijetu. Trenutačno mi oni ne vode karijeru, već ljudi iz njemačkog Fides Sporta. Upiti dolaze sa svih strana, trebamo biti realni, imam iznimno dobar skor. Ipak, smatram kako ne zarađujem onoliko koliko bih trebao. Nekad me malo pogodi kada vidim kakvi boksači zarađuju veliku lovu, ali vjerujem da će stvari po tom pitanju doći na svoje. Uvijek mogu biti topovsko meso i dolaziti nepripremljen na mečeve velikim imenima. To ne želim, to nisu moji ideali i moja uvjerenja.

Petar Milas

QUEENSBERRY PROMOTIONS

Tu je Milas zazvučao možda i najzrelije. Nije govorio kao borac koji očajnički traži prečac, nego kao netko tko vrlo dobro zna koliko je lako u profesionalnom boksu postati potrošna roba za tuđe planove. U jednoj rečenici sažeo je gotovo cijelu dramu modernog teškaškog boksa, možeš prodati obraz i ući nepripremljen pod kotače velikih imena ili možeš graditi sporije, strpljivije i odmjerenije. Milas očito bira ovo drugo.

Potom smo se vratili na njegov najrecentniji uspjeh, upečatljivi nokaut protiv Granita Shale, borca njemačko-albanskih korijena, kojeg je početkom godine slomio u desetoj rundi u meču koji je završio i na televizijskim špicama DAZN-a čime je obišao praktički čitav boksački svijet. To je bila pobjeda koja mu nije donijela samo novu kvačicu u omjeru, nego i ono što je boksaču u ovoj fazi karijere posebno važno, vidljivost izvan uskog kruga ljudi koji ga ionako prate. No Milas ni tu nije pokušavao glumiti da je sve izgledalo savršeno.

– On je dobar dečko, to sam odmah vidio. Nisam taj dan bio na pravoj razini, na svom maksimumu. Malo sam ga možda podcijenio u tom boksačkom smislu, na trenutke je bio brži od mene. Vidio sam u prvim rundama da ako krenem sa svojim udaranjem, da neće puno izdržati. Ipak meč se odužio, bilo je “ožeži”. Završilo je tako kako je završilo.

Takva samokritičnost nije česta, pogotovo ne nakon borbe koja je završila nokautom i obišla dosta širi boksački prostor od domaćeg. No upravo ona Milasa čini zanimljivim sugovornikom, ne uljepšava vlastite večeri samo zato što dobro izgledaju na društvenim mrežama. Uspjeh priznaje, ali i secira ono što nije bilo na razini.

‘Hrvat na Hrvata, nikada!‘

Jedan od trenutaka koji je posebno dotaknuo domaću boksačku javnost stigao je nakon tog meča, fotografija iz svlačionice na kojoj su zajedno Petar Milas, Filip Hrgović i Marko Milun. U zemlji sklonoj sitnim podjelama i nepotrebnim taborima, ali i zajedništvu kada je to najpotrebnije, ta je slika nosila mnogo više od običnog zajedničkog kadra trojice boksača. I Milas je to osjetio.

– Meni je osobno ta slika napunila srce nakon meča. Mi smo Hrvati, mala nacija od par milijuna ljudi, a ima nas u svakom sportu. Te podjele, na relaciji Zagreb - Split, sjever - jug su krajnje nepotrebne. Ja sam prvo Hrvat, a onda sve ostalo. Na početku profesionalne karijere, jedan pojedinac, vaš kolega novinar, kojeg neću imenovati, uzeo je moju izjavu iz konteksta. Pitao me da li bih se ikad želio boriti protiv Hrgovića, a ja sam rekao da bih se borio sa svima u smislu da je to pravi put ratnika. On je naravno izokrenuo tu izjavu, a sve je otišlo u krivom smjeru. Takve pojedince bolje da ne komentiram, oni su dno društva. Trebamo se držati zajedno, nije lako biti Hrvat u profesionalnom sportu, a pogotovo u samačkom sportu poput boksa gdje izlaziš sam u taj ring. Želim sve najbolje svim našim sportašima, a pogotovo boksačima jer sam na svojim leđima iskusio kakvi sve problemi mogu zadesiti hrvatskog boksača u okvirima profesionalnog boksa. Hrvat protiv Hrvata, ako mene pitate, nikada!

U tom dijelu razgovora Milas je bio osobito otvoren. Osjetilo se da ne govori iz potrebe za jeftinom promidžbom, nego iz iskustva čovjeka koji je osjetio koliko je teško bez ozbiljne državne ili institucionalne mašinerije probijati se u sportu koji ne prašta ni najmanju slabost. U njegovim riječima nije bilo patetike, ali jest bilo ogorčenja prema onima koji sitnim manipulacijama pokušavaju izgraditi umjetne sukobe sebi na korist baš ondje gdje ih zapravo ne bi trebalo biti.

Razgovor se potom gotovo sam od sebe prelio prema Hrgoviću, koji istoga dana, ali u kasnijem terminu, nastupa u Doncasteru protiv Davea Allena. Tu Milas nije puno dužio, njegov pogled na taj meč bio je vrlo izravan.

– Što reći o tom meču, sve je manje-više jasno. Allen je simpatičan dečko, ali mislim da on nema što tražiti u ringu s Hrgovićem. Jednostavno boksačka klasa koju Filip posjeduje ne može se mjeriti s onom u rukama Allena, a Hrgović samo treba biti pametan i ne dozvoliti da se Allen razmaše. Ne treba ga podcijeniti, Englez je srčan i ide do kraja. Vjerujem u Filipovu pobjedu i želim mu svu sreću.

Zapažena imena i doticaj s elitom

Za kraj smo se još jednom vratili na njegovu karijeru i na imena s kojima je već dijelio ring, iako iza sebe nema dugu amatersku podlogu kakvu su mnogi drugi teškaši gradili godinama. Kevin Johnson, čovjek koji je 2009. izazvao Vitalija Klička za WBC naslov. Francesco Pianeta, izazivač Vladimira Klička i kasnije protivnik Tysona Furyja. Denis Bahtov, notorno tvrdi Rus koji se borio i s Anthonyjem Joshuom. Johnny Muller, južnoafrički boksač koji je kao kruzeraš dijelio ring s Oleksandrom Usikom. Kada smo ga pitali od koga je najviše naučio, odgovor je stigao bez sekunde razmišljanja.

– Najviše sam naučio o sebi u meču s Kevinom Johnsonom. S njim sam boksao za IBO pojas, a njega se ne može “palicom skinuti”. Izrazito tvrd lik.

A kada smo ga pitali kako danas gleda na Tonyja Yoku, boksača koji je nakon njihove borbe upao u ozbiljan pad i nanizao tri poraza, Milas opet nije posegnuo ni za izlikama ni za podcjenjivanjem.

– Ne tražim izlike, ali ja sam se tad jednostavno - "zaletio". Imao sam 96 kilograma, praktički sam bio kruzeraš i izašao sam na megdan njemu. Neću govoriti loše o njemu, radi se o dobrom boksaču i francuskom državnom projektu. Naravno da bih bio zainteresiran za revanš, ako se stvari poklope znam da ga mogu pobijediti.

Dotaknuli smo se i njegovih sparinga s Oleksandrom Usikom, kao i činjenice da je godinama bio čest gost kampova diljem Europe, ondje gdje se vrhunski boksači najbolje upoznaju. Milas danas o tome govori drukčije nego prije, mirnije, zrelije i bez potrebe da tuđa imena koristi kao vlastiti ukras. Osim Usika, Milas je prošao vatrene kampove i kod legendarnog Rusa Aleksandra Povetkina, a pripremao se i novopečenim WBA prvakom svijeta Danielom Duboisom.

– Nije mi to više napeto kao prije. Skupio sam iskustvo, nemam se potrebe više dokazivati na tom polju. Usik je doktor boksa, čovjek je toliko inteligentan u tom prostoru kojeg nazivamo ring. Zadnje gostovanje takve vrste sam imao kod Agita Kabayela.

U toj kratkoj rečenici stane dosta toga. I poštovanje prema Usiku, i iskustvo koje je Milas skupio, ali i jasan osjećaj da mu danas više nisu potrebne tuđe dvorane da bi sebi dokazao tko je i koliko vrijedi. Fokus je sada posve drukčiji, vlastita izvedba, vlastita večer i vlastiti iskorak.

A kad je razgovor vraćen na meč koji ga ove subote čeka u Ingolstadtu, ton je postao još jasniji.

– Što se tiče mog meča ove subote, plan je jasan. Moram biti smiren i dokazati da sam nekoliko klasa bolji boksač. Nakon toga želim što bolji meč i bolje rangiranog protivnika. Nisam tip koji proziva i nabraja imena.

To je možda i najprecizniji opis njegova trenutačnog stanja. Pobijediti, ostaviti dojam i izboriti si jače ime. Uostalom, boksač koji drži do sebe ne traži pažnju nabrajanjem protivnika, nego nastupom koji će ih sam prizvati.

Za kraj je poruku poslao i onima koji će ga pratiti uz male ekrane.

– Fanovima koji mi žele najbolje poručujem da se prekriže za mene, a svima onima koji će biti uz mene preko malih ekrana unaprijed zahvaljujem. Što Bog da i sreća junačka.