Tyson: U ringu sam ljudima želio samo smrt

Bijesan i ravnodušan, plemenit i zloban, bogat i siromašan, drogiran, pijan i trijezan, prepun ljubavi i ohol! Nema osjećaja koji nekoć najveći boksač svijeta Mike Tyson nije spoznao u sebi tijekom četiri desetljeća burnog života. U profesionalnoj sportskoj karijeri zaradio je gotovo 400 milijuna dolara, a danas s obitelji živi u Scottsdaleu u američkoj saveznoj državi Arizoni pod protektoratom vjerovnika i odvjetnika. Poreznicima je i dalje dužan milijune dolara.

Nema zanimanje, nema hobi, trudi se pobjeći od vlastite sudbine odbacujući sve što je postigao u boksačkom ringu. Posljednji udarac, najteži od svih prethodnih, pretrpio je u svibnju prošle godine, kada je njegova 4-godišnja kći Exodus smrtno stradala u nesreći u njihovy obiteljskom domu.

Posljednji boksački velikan i jedini nakon Muhammada Alija koji je pojavom i karizmom prešao granice boksa danas prezire vlastita sportska dostignuća i tvrdi da su mu novac, slava i titule oduzeli slobodu.

Kako ovaj ranjeni, razočarani i ojađeni čovjek danas živi saznajemo iz brutalno iskrenog razgovora za američki mjesečnik Details. Tyson bez zadrške otkriva tajne svoje povrijeđene duše, čak i na intimna pitanja daje još intimnije odgovore.

• Prije 20 godina bili ste jedan od najslavnijih ljudi svijeta. Može li se to ponovno dogoditi?

- Prvi dio mog života bio je hrpa sebičnosti. Sastojao se od gomile darova sebi i ljudima koji to nisu nužno zaslužili. Danas kad imam 44 godine čini mi se da je cijeli moj život bio jeb... gubitak vremena. Najslavniji čovjek svijeta? Nisam ni pola čovjeka kakvim sam se smatrao. Moja jedina misao za budućnost je biti nesebičan, skrbiti o ljudima koji to zaslužuju. Ja sam, zapravo svinja. Kad se pogledam u zrcalo, sam sebi kažem: !Ti si svinja. Ti si jeb... govno!

• To što govorite zvuči vrlo bolno?

- Ne, nije nimalo bolno. Objektivno, ja jesam svinja. Zato mi je vrlo teško kad slušam kako me ljudi slave i obožavaju. Osjećam se prljavo. Ljudi me žele zagrliti, žele me dodirnuti, a ja bih im najradije rekao: ‘Mičite ruke s mene’. Ti ljudi nisu nužno zli, ali osjećam da su učinili nešto loše u svojim životima. Osjećam da bih morao oprati ruke nakon susreta s njima, a prije nego dodirnem svoju djecu. A nakon što sam izgubio svoju četverogodišnju kćer, počeo sam osjećati potrebu da nekome pomognem. Da napokon nešto ponudim ljudima oko sebe.

• Mislite da biste mogli pomoći ljudima koji su također prošli tragediju gubitka djeteta?

- Osjećaji mi se miješaju kad razmišljam o tome. Ponekad mislim da bi netko drugi trebao biti mrtav, a da bi moja Exodus trebala biti živa. A onda postanem svjestan da se moram pribrati, početi nešto raditi i sabrati svoje misli i emocije. Moram pokušati biti čovjek, kao što sam morao biti uz svoju kćer kad je to bilo bitno. Kakva ironija! Priredio sam joj otmjen posljednji ispraćaj, a liječnički troškovi narasli su na 200.000 dolara. A ja nisam imao ni pare u džepu. Na kraju su sve to platili donatori. Ja toga jednostavno nisam vrijedan.

• Kako danas stojite financijski?

- Ne znam, valjda dobro. Živim u lijepoj kući u rezidencijalnoj četvrti, ali sve je to nevažno. Moj život je trenutačno takav da ponekad sam sebe ne mogu prepoznati. Bio sam nedavno u svom Brownsvilleu (dio newyorške četvrti Brooklyn, u kojoj je Tyson odrastao, op. a.) i shvatio da je taj dio Brooklyna odjednom postao ekskluzivan. Gledam sve te nadzorne kamere, napuštene zgrade koje danas vrijede milijune dolara, gledam bjelkinju na ulici i pomislim: u moje vrijeme već bi bila opljačkana, silovana i mrtva. Moj život mora da je bio velika laž jer ništa u Brownsvilleu ne izgleda kao u vrijeme mog djetinjstva. Dođe mi da zaplačem: Tko sam ja? Kakvo je moje naslijeđe?

• Kako ste se osjećali kad ste shvatili da je završen život koji ste gradili od svoje 12. godine? Osjećate li olakšanje?

- Osjećam se skromno. Tko nema skromnosti, život će mu prije ili kasnije nametnuti taj osjećaj. Ja sam uistinu povrijeđeno ljudsko biće, borim se i borit ću se do kraja.

• Je li istina da ste postali vegan?

- Već osam mjeseci držim se veganske prehrane, ali povremeno proživljavam snažne eksplozije energije.

• Radi li se o smirenijoj energiji?

- Ne znam, ne vjerujem da mogu govoriti o tom zen sranju.

• Znači, ostatak života više nećete okusiti slatkiše?

- Vjerojatno, oduvijek sam bio ekstreman.

• Prvi put potukli ste se kad je jedan stariji dječak zlostavljao golubove koje ste uzgajali?

- Zvao se Gary Flowers. Uzeo je jednu od mojih ptica i... (pokazuje rukama kao da nešto gnječi). Šupak!

• Jeste li u tome trenutku shvatili da ste borac?

- Da! Posebno sam uživao u tome što su mi svi pljeskali! Sve ove godine živio sam uz taj pljesak, a sad ga više ne mogu podnijeti. Sad osjećam samo lošu energiju i znam da više ne želim tako živjeti. Želim se promijeniti.

• Promijeniti u što?

- Ne znam. Znam samo da ne bih trebao biti ovdje. Trebao bih biti u zatvoru zbog ubojstva. Trebao sam dosad već biti mrtav, trebao sam dobiti AIDS ili nešto slično.

• Niste očekivali da ćete doživjeti 40 godina?

- Ma nisam se nadao da ću doživjeti 25. rođendan. Ali, još osjećam tu vatru u svom srcu i znate, zaista me peče! Da se razumijemo, nisam pacifist i nikad to neću ni biti. Još sam bijesan, još vrištim. Pričam o skromnosti i poniznosti, ali nisam ni skroman, ni ponizan. Pokušavam biti čovjek, zaista se trudim.

• Ta vaša unutrašnja borba prilično je izložena javnosti?

- Nema nikakve sumnje da je tako. Moj život je tornado, jeb... uragan! Ja sam goli tornado koji prolazi kroz grad i za sobom ostavlja pustoš. Donosim toliko destrukcije i kad napokon prođem, zapitate se što se ovdje dogodilo?

• Jeste li se ikad liječili?

- Naravno, mislim da nijedan boksač u povijesti nije uzimao lijekove poput mene. Kad se trebalo liječiti, ja bih popušio joint. To je trauma, ali moram se s time nositi.

• Mnogi Vaši suparnici, od Trevora Berbicka do Larryja Holmesa, kao da su se smanjili i oslabili onog trena kad su ušli u ring? Kao da ste ih začarali?

- Vjerujem da jesam. Zastrašivanje je ključno u umjetnosti ratovanja. To je sasvim legalno sredstvo i treba ga koristiti.

• Ali kako ste ga uspjeli koristiti?

- Jednostavno, vjerovao sam. Čak i kad nisam vjerovao, natjerao sam se vjerovati.

• Vjerovali ste u što?

- Vjerovao sam da moram ubiti čovjeka ispred sebe. To se ne može odglumiti, morate vjerovati tako istinski, tako snažno da i suparnik to počne osjećati.

• Znači da svaki boksač mora imati tu istu volju, to isto vjerovanje i mora ga pokušati nametnuti suparniku?

- Tu volju imao je svaki boksač u povijesti, ali nitko poput mene. Dobro znam što govorim, jer u kući svog nekadašnjeg menadžera u Catskillu gledao sam stotine boksača i tisuće borbi. Poznajem sve te velikane. Jake LaMotta, Henry Armstrong, Carmen Basilio, Sugar Ray, svi su oni bili opaki, svi su željeli smrt svojim suparnicima. Ali nitko nije bio opakiji od Jacka Dempseyja. On ljudima nije želio smrt, on je želio da pate. Želio je suparnicima uništiti lice, iskopati oči i polomiti kosti. Učio sam od Dempseyja i mislim da sam bio odličan učenik.

• Što ste naučili od Muhammada Alija?

- Vjerovali ili ne, od slatkorječivog i popularnog Alija naučio sam kako biti zloban. Ali je najzlobniji boksač svih vremena. Ulazio je u ring protiv nokautera poput Foremana i Fraziera i tijekom dvoboja govorio zlobne gadosti kao što su: ‘Ne bojim te se nimalo, jeb... ped...! Ja sam tvoj Bog, obožavaj me! Ti si pravo dijete, pušaču ku...’ O tome se malo zna, no Ali je strašno vrijeđao suparnike u ringu.

• Možete li sve te lekcije iskoristiti u ovom razdoblju svog života?

- Naravno da mogu, ali treba imati mjeru. Ne mogu u ovom svijetu živjeti divlje i ekstremno kao što sam živio u ringu.

• Dakle, boks je umijeće korištenja bijesa i terora?

- U boksu nema ni bijesa, ni terora. Kome to nije jasno, bit će nokautiran.

• Kako biste definirali disciplinu?

- Disciplina je kad ono što mrziš radiš kao da obožavaš.

• Možete li to primijeniti izvan ringa?

- Trudim se, ali nije mi lako. Stalno živim u ekstremima.

• Tko Vas je naučio disciplini?

- Cus D’Amato (Tysonov mentor, boksački trener i poočim, op. a.).

• Imate li i danas u svom životu nekoga poput Cusa?

- Ja ne slijedim gurue. Danas moram biti sam svoj Cus. Moram prepoznati tog dječaka u sebi i zaštititi ga. Ali to još nisam sasvim uspio.

• Zašto ste izgubili dvoboj protiv Douglasa Bustera u Tokiju 1990. godine?

- Nije mi bilo više stalo. Više nisam osjećao Cusa u sebi. Boks mi više nije bio važan. Nitko se prije Bustera nije podigao nakon što sam ga rušio. Buster je to uspio.

• A onda zloglasna borba protiv Holyfielda?

- Ma zaista nisam uopće mario za boks. Znam da sam pogriješio što sam ga ugrizao za uho, ali to nema nikakve veze sa sportom. Nije prošlo 16 mjeseci kako sam izašao iz zatvora, a već su me poslali u ring protiv takvog boksačkog nobelovca kao što je Holyfield. Apsurdno!

• Pa što ste misliti kad ste ga ugrizli za uho?

- Nisam uopće mislio, bio sam drogiran. Uopće nisam trenirao za taj meč. Trebao sam biti kod kuće sa svojom obitelji, a ne u tom ringu.

• Jednom ste rekli da nikad ne ciljate suparnikovu glavu, već kroz suparnikovu glavu. Nije li to filozofija Brucea Leeja?

- Moglo bi se tako reći, ali neka se ne uvrijede njegovi obožavatelji, Leejevi dvoboji nikad me se nisu posebno dojmili. Previše je glumatanja u tim borbama. Njegova filozofija govori da čovjek mora biti poput vode. Voda je sasvim bezazlena supstanca, a istodobno najjača i najdestruktivnija sila ovog svijeta. Bruce Lee smatra da istovremeno moramo biti slabi i snažni. Čovjek ne može vladati ako nije služio. Nije mi se sviđao, bio je ekstremist i perfekcionist.

• Jeste li i vi perfekcionist?

- Ovisnik sam o perfekciji, ali moj je problem što sam oduvijek bio ovisan o kaosu. O savršenom kaosu.

• Zašto ste tetovirali lik Mao Ce-tunga?

- Čitao sam njegovu knjigu u zatvoru. Mislili su da me kažnjavaju u toj rupi bez kreveta i zahoda, a ja sam namjerno želio u samicu kako bih čitao predsjednika Maa i pobjegao od svih tih zatvorskih sranja. Najviše sam se zamislio nad njegovom misli: ‘Tko ne istražuje, nema pravo govoriti’. Dakle, ako ne misliš zagrabiti doista duboko, radije začepi gubicu.

• Što je s Che Guevarinom tetovažom?

- U tjelesnom smislu, Che Guevara je bio pičkica. Ali tko je mogao odoljeti njegovoj nadmoći i ustrajnosti?! Bio je liječnik, ubojica i revolucionar! Međutim, stali su i njemu na kraj. Njegov ubojica ga je respektirao i oklijevao pucati. A Che mu je rekao: ‘Što čekaš? Pucaj pičkice!’

• Kad ste se nakon izlaska iz zatvora osjećali uistinu slobodnim?

- Nikad se neću osjećati slobodnijim nego sad. A još se ne osjećam slobodnim. Čudan je to osjećaj. Više nisam nimalo glamurozan čovjek. Nemam novca, ali imam prijatelje koji ga imaju pa izgleda kao da i ja imam novca. Zaboravite sav onaj novac koji sam zaradio, zapravo nikad ništa nisam imao. Nikad nisam bio slobodan. Ali imao sam zaista blisku osobu uza sebe. Osobu koja je ostajala sa mnom i nakon poraza, ne samo nakon pobjeda. Moja žena živjela je sa mnom na mjestima na kojima inače ne bih ni srao. Spavali smo nekad na mjestima koje ni prostitutke nisu htjele.

• Opet govorite o ekstremima. Vi se svakog dana osjećate i kao Bog i kao propalica.

- To sam ja. Bog i propalica istodobno.

• Hoćete li tako i skončati?

- Nadam se da neću. Volio bih da me ljudi respektiraju kad završim u grobu.