“Lakše ćeš pretrčat Gatusa nego dobiti vizu za Azerbajdžan. Bolje odmah odustani.” prijateljski me uvjeravao Draž, stari frend iz maratonskih dana, trenutno na privremenom radu u Bakuu. “Prilično su zatvoren svijet, što da ti kažem, sama raja je OK, ali na vlasti im je uzak krug ljudi kojima je zahvaljujući naftnom biznisu dovoljno dobro da se ne žele poigravati sa stečenim. Pa zato ne puštaju svakog u državu...”
Najskuplji grad u regiji
Naravno da ga nisam poslušao, nego sam nekako iskopao prijatelja koji ima prijatelja u firmi u Bakuu, dobio pozivno pismo, poslao ga u ambasadu u Beču, podigao ju s 35 eura i dvije slike i uputio se na istok. Nakon sat vremena nacističkog ispitivanja na carini (mudri ljudi ISPRINTAJU pozivno pismo, ostali se svađaju s brkatim carinikom), konačno sam ugledao biser Kaspija. Taj glavni grad najveće i najmnogoljudnije države Zakavkazja, kad se zbroje svi prebjezi, iako na papiru broji oko dva, ipak ima oko četiri milijuna stanovnika. Klasičnih 1% bogatih i 99% sirotinje. Država se sastoji od gotovo maksimalne muslimanske većine, no nema burki ni napasnih trgovaca. Hosteli Caspian, White City i Tamadon jedina su mjesta u Bakuu na kojima možete naći krevet za do 200 kuna po lubanji, a sve ostalo ide u kategoriju s pet zvjezdica i tri nule.
Od Lade do Porschea
Kad ste se smjestili, vrijeme je za klopicu. Navijača skromnijeg džepa, koji je već iskrcao 3-4000 kuna za avionsku kartu, razveselit će ogromna ponuda janjećih kebaba s pomfritom, nježnih i mirisnih, ne plastično-gumenih poput naših zagrebačkih. Cijena - sitnica, svega dva do tri eura. Od delicija karakterističnih za ovo podneblje, treba izdvojiti hrpetine svježeg povrća koje ima okus kao ono nekad na plažama Jadrana prije pojave španjolskog botoksa, a jede se sirovo, nezačinjeno i nenarezano. Obavezno probajte Sadj (peku) u kojem, slično našim južnjacima, natrpaju štošta, poklope i pokriju žarom. Pa smo mi sa žarom jeli kokošje iznutrice, goveđe trakice i za jedan jedini prokleti dan propustili kaspijski fiš od jesetre. Nemojte ponoviti našu grešku. Tugu ublažite miksom ražnjića i ćevapa pod imenom šašlik.
Noćnih klubova ima koliko god hoćete - od žive glazbe, jazza, popa (klub Finnegan) do rocka (klub Otto). Svega par minuta od Kaspija, preko širokih bulevara kojima krstare Lade i Porschei čeka vas uredan, premda raskopan centar grada u kojem ćete se osjećati kao u nekom finijem kvartu Londona. Azeri su, naime, pred koje stoljeće otvorili vrata i srca britanskim bušačima nafte, koji su sa sobom donijeli puno novca, običaja i alkohol. I sredili si centar grada kao u domaji, pa danas drže dosta klubova u strogom centru te tako ostavljaju malo čudan dojam. Tu se srećemo i sa - skupoćom. Baku je trostruko skuplji od susjednih mu metropola Erevana i Tbilisija - bogato plaćeni britanski inženjeri višestruko su podigli cijene svemu. Pa Azeri misle da su svi zapadnjaci, pa i mi, urnebesno bogati.
Kupanje nije veselje
Pivo ćete tako teško moći nabaviti ispod tri eura, bocu votke ispod 20, a po starom ruskom običaju, žestica se naručuje u gramima. Poput mortadele ili parizera! Lokalci još dvoje bi li pili ili ne, pa budite oprezni i ne navaljujte s bratimljenjem. Od vina predlažemo Cabernet Sauvignon iz okolice grada Gandže. Ne, istoimeni opijat nismo tražili. Mislim da za to ovdje režu neke ekstremitete... Pivska preporuka? Kiselkasti Bizim, i vodenasti 33 Export su za korak iza Xirdalana koji voćnom aromom podsjeća na Žuju.
Zidinama zaštićen stari grad s pripadajućom Palačom Širvanšahova iz 15. i Tornjem djeva iz 12. stoljeća upisan je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine. Od kulturnih sitnica zgodno se i zaletjeti u azersku Krapinu Gobustan i pogledati prethistorijske crteže. Perzijanci su Bakuu dali ime po konstantnom vjetru koji ga hladi spuštajući se s hladnoga sjevera, tako da vam kupanje u smeđem i naftastom Kaspiju i nije neko veselje.
Žene su tamnokose, ali izrazito svijetle puti. Prekrasna kombinacija tamnih vlasi i svijetle podloge, poput Michaela Jacksona na predzadnjem albumu. Rijetko ćete naići na minice i dekoltee, ali žene su dosta slobodnije nego u Tunisu, Turskoj ili Egiptu. Islam je ipak na prvom mjestu, tako da se nećete nagledati djevojaka na tekmi, a u noćnim klubovima imaju vrlo ograničen izlazak. Tako da vam preostaje dnevni pokušaj barenja. Trenutno su sve oduševljene novim mallovima u kojima vise pred buticima i u kafićima u kojima je kava tri eura. Prijateljice noći, uglavnom iz prijateljskih Rusije i Ukrajine, vrijeme ubijaju po noćnim klubovima umjesto po ulicama jer ima previše vjetra. Idealno mjesto za takvo ubijanje vremena je City Pub u kojem smo se jedva obranili od konobarica.
Prvorazredna votka
Azeri su pristojni i simpatični ljudi s ogromnim od nafte stečenim zalihama novca da od Bakua grade euroazijski Dubai. Najveći problem predstavlja Nagorno Karabah, enklava koju im usred teritorija drže najmrži im susjedi Armenci. Ne spominjite to ime u pozitivnom kontekstu (“ BBB Erevan”, “ko ne skače taj Armenac je je je”), jer su dosta osjetljivi. Jako osjetljivi. Uglavnom, ne propustite se napiti ruske votke, pogledati zidine, slikati se kraj Kaspija (plaža je udaljena pola sata vožnje na jug), pojesti kebab i uživati u tekmi. I poslati Mpenzu u Mpenziju. A i ako prođemo, dobro je, ako popušimo, ode Mamić - još i bolje! Dakle, pisati teti u Gandžu i držati fige za vizu. Dalje je hrabrima sve lako. Pivili!