ZAGREB - Za četiri mjeseca svijet profesionalnog boksa obilježit će 48 godina nesloge i organizacijskog rasula. Nakon 42 godine jedinstvenog postojanja, u veljači 1963. dotad uglavnom globalno priznata Svjetska boksačka asocijacija (WBA) dobila je konkurenciju u dodjeli svjetskih naslova osnivanjem Svjetskog boksačkog vijeća (WBC).
Nitko se nije previše uzbudio ovim presedanom u međunarodnom sportu, jer profesionalnim boksom krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća vladao je Muhammad Ali i njegova dvojica velikih suparnika Joe Frazier i George Foreman. Svakome je, dakle, bilo jasno da je svjetski prvak u teškoj kategoriji pobjednik posljednjeg dvoboja između spomenutih velikana. Slično se događalo i u ostalim kategorijama.
- Ma kakav svjetski prvak! Istodobno kad i ja, svjetski prvak u poluteškoj kategoriji prema WBA verziji bio je i Victor Galindez. Ako ćemo pošteno, bio sam samo polovica svjetskog prvaka - govorio je velikan hrvatskog sporta, pokojni boksački šampion Mate Parlov.
Prvake povijest ne pamti
Međutim, početkom osamdesetih godina pojavila se i Međunarodna boksačka federacija (IBF), a 1989. i Svjetska boksačka organizacija (WBO). Nije bilo ni najmanje potrebe za njihovim osnivanjem, no obje organizacije nastale su disidentskim pokretima unutar WBA.
Od tada su sve kočnice popustile i nove boksačke organizacije tijekom devedesetih godina nastajale su mjesečnim ritmom. Danas ih ima dvadesetak, a osim četiriju već spomenutih, ostale ne predstavljaju baš ništa i njihove svjetske prvake boksačka povijest u pravilu neće pamtiti.
- Boksački naslovi već godinama gube značenje. Kudikamo su važniji medijska pažnja, broj navijača i zarađeni novac. Dolazi vrijeme kad će titule biti sasvim zaboravljene. Fućkaš svjetski naslov ako boksač nije uspio rasprodati dvoranu i TV prijenos. Sjećate li se vremena kad je i staro i mlado ustajalo usred noći da bi gledalo Alijeve i Tysonove mečeve? Kad djedovi i bake znaju tvoje ime, onda znaš da si veliki boksač - kaže hrvatski izbornik Leonard Pijetraj.
Što je to superprvak?
Konfuzija i devalvacija naslova podignute su na novu razinu kad je prije dvije godine WBA izmislila status superprvaka i dodijelila ga svakom šampionu koji je uspio zgrabiti najmanje dva relevantna pojasa. Pritom je WBA zadržala i regularne naslove, pa tako danas u gotovo svih 17 težinskih kategorija ova organizacija ima po dva svjetska prvaka.
Da cirkus bude još veći, u supermuha kategoriji (do 52,2 kg) WBA trenutačno ima čak trojicu boksača koji se predstavljaju kao svjetski prvaci. Dakle ovako, Armenac Vik Darčinjan je superprvak, Meksikanac Hugo Cazares drži regularni naslov, a Filipinac Nonito Donaire je privremeni prvak u supermuha kategoriji. Privremeni naslov dodjeljuje se kad regularni prvak zbog opravdanih razloga (bolesti ili ozljede) više mjeseci ne može u ring. I tako njih trojica, sretni i zadovoljni, misle da te njihove titule nešto znače...Evoluciju je, dakako, nemoguće zaustaviti, ali natjecateljski ustroj profesionalnog boksa u 21. stoljeću postao je mutant i monstrum. A sve zbog onih dva ili tri posto od ukupne vrijednosti boksačkih gaža koliko će u džepove strpati šefovi međunarodnih boksačkih organizacija. Boksači su dopustili da njihovim sportom zavlada višeglava Hidra, a sve je manje nade da će se pojaviti neki Heraklo i spasiti svijet od pošasti.
Alarm se odavno upalio, ali nitko ne stiže u pomoć. Štoviše, uskoro ćemo slaviti svjetske prvake tjedna ili mjeseca, odnosno svjetske prvake crnog ili smeđeg pojasa.