Muhammad Ali proslavio 70. rođendan

Michael Jordan, Muhammad Ali i Pele. U 120 godina modernog sporta teško je pronaći sportske ikone s više karizme, upečatljivijih natjecateljskih uspjeha i veće popularnosti od košarkaško-boksačko-nogometnog trojca.

Tiger Woods tek je na putu da postane četvrti član ovog elitnog kluba, u kojem ima mjesta samo za sportaše koji su još za života prerasli granice discipline kojom se bave, odnosno postali živi simboli svojih sportova. Najstariji sportski karizmatik, brazilska loptačka legenda Pelem već je u osmom desetljeću života (u listopadu je navršio 71 godinu), 48-godišnjeg Jordana i danas bi teško zaustavljala svaka obrana, a američki ratnik Muhammad Ali danas slavi 70. rođendan.

Rođen kao Cassius Clay

Stotine čestitara pohodit će sljedećih tjedana Alijev rodni grad Louisville u američkoj saveznoj državi Kentucky, u tisućama telegrama, pisama i e-mailova stizat će najljepše želje ostarjelom i bolesnom šampionu. U njegovu domu u Scottsdaleu u Arizonu, u kojem živi s četvrtom suprugom Yolandom, posjetit će ga 90-godišnji trener Angelo Dundee i njegov “najdraži neprijatelj” George Foreman.

Međutim, samo su neki od sljedbenika i štovatelja velikog boksača svjesni da je ozračje oko Muhammada Alija prije četrdesetak godina, u vrijeme kad je bio u natjecateljskom zenitu, bilo suprotno. Vijetnamski rat podijelio je američku naciju, a Ali je odbijanjem mobilizacije postao simbolom otpora imperijalističkim težnjama washingtonskog establishmenta.

K tome, danas voljeni i slavljeni sportski junak odbacio je svoje, kako je objasnio, robovsko ime Cassius Clay i priključio se militantnom crnačko-muslimanskom pokretu Nacija islama pod vodstvom Elijaha Muhammada i Malcolma X.

Bjelačka većina osjećala je odbojnost prema Aliju, čije su sarkastične rimovane doskočice prema sportskim suparnicima i neistomišljenicima razbijale stereotipe i odskakale iz političke korektnosti. Njegova je izjava kako “nema ništa protiv Vietkonga, jer ga nitko iz Vietkonga nikad nije nazvao crnčugom” postala legendarnom i programatskom u bitkama za raskrinkavanje dubokih rasnih podjela i nepravdi unutar američkog društva. Već desetljećima kruži i urbana legenda da je Muhammad Ali, tada već olimpijski pobjednik iz Rima, bacio svoju zlatnu medalju u rijeku Ohio u znak protesta što je u svom rodnom gradu izbačen iz restorana rezerviranog za bijelce.

Razbijanje stereotipa

Bjelačku je većinu zapravo šokiralo što se Ali uopće nije ni trudio uklopiti u njihove predrasude poput svog podjednako slavnog prethodnika Joea Louisa, koji je zauvijek ostao simpatični i “poslušni crnčić”, uvijek spreman pomoći vlastima, pa je tako cijeli Drugi svjetski rat proveo kao armijski maneken. S druge strane, Ali nije bio ni Sonny Liston, rabijatni udarač zastrašujuće pojave, koji zbog svojih veza s kansaško-newyorškom mafijom ni kao svjetski teškaški prvak nije uspio ući u srca američke publike.

Pa kako je onda Muhamad Ali postao globalno popularna, praktički besmrtna sportska figura? Kako se udomaćio u kućanstvima širom svijeta i postao šampion za kojeg je navijalo i staro i mlado? I sve to u doba prije interneta, Facebooka, mobitela, satelitskih prijenosa... Na to pitanje nemoguće je dati jednostavan odgovor. Činjenica je da u strogo sportskom smislu Ali nikad nije postao veći virtuoz od jednog Sugara Raya Robinsona, ni uspješniji od Rockyja Marciana, ni bogatiji od Mikea Tysona, ni uporniji od Evandera Holyfielda.

Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok se Ali uspinjao prema sportskim vrhuncima i Listonu oteo svjetski naslov u teškoj kategoriji, Amerika se stubokom mijenjala u svakom pogledu. Pokret za ljudska prava pobudio je nove struje u svim društvenim segmentima, pa tako i u sportu. A razvoj televizije približio je sportaše običnom čovjeku na dotad nepoznat način.

Manila i Kinshasa

Osim urođene karizme, oku ugodne pojave, britkog jezika i munjevitog udarca, Alijevoj su karijeri umnogome pripomogli boksački suvremenici George Foreman i nedavno preminuli Joe Frazier. U njima je dobio konkurente dovoljno dobre da svaki međusobni dvoboj bude mamac za globalnu publiku, a opet dovoljno loše, odnosno manje karizmatične i boksački umješne da ne naude njegovoj vodećoj poziciji.

Tako su Foreman i Frazier zapravo pomogli Aliju da se otrgne iz kritike koja je do prerane smrti u zrakoplovnoj nesreći pratila jednog Marciana, velikog boksača u vrijeme mizerne konkurencije. Mečevi u Manili, Kinshasi i newyorškom Madison Square Gardenu već odavno su postali kultni za svakog sportskog zaljubljenika, jer radi se o ključnim stanicama Alijeve karijere. Međutim, teškaški šampion publici se uživo ukazivao i u Münchenu, Tokiju, Zürichu, Jakarti, Dublinu, Londonu... Kako mu je popularnost rasla, tako ni navijača širom svijeta nije nedostajalo.

Znamo da je Ali završio karijeru 1981. godine, izrauban tisućama treninga i desecima mečeva u 15 rundi. Međutim, najveći udarac doživio je 1984. godine, kad mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Nikad nećemo doznati bi li ostao zdrav da se nije bavio boksom, ali nekom čudnom ironijom sudbine najveći šampion svijeta postao je najveća antipropaganda boksa.

Oronula pojava, otežano kretanje, usporen govor i 24-satni liječnički nadzor. To je danas život Muhammada Alija. I uspomene. Lijepa sjećanja na doba kad je prvak u teškoj kategoriji bio doajen svjetskog sporta.