Teško je svijetom hodati u okovima, a Markovićevi su sve teži. I s duboko ugraviranim inicijalima - tako da ih cijeli svijet vidi - Z. M., stvarnog gospodara Vlatkove sudbine u predsjedničkom stolcu kuće u Rusanovoj. Zdanja na koje je toliko ponosan kao da je pod krov stavio barem istok i zapad Maksimira za navijače sitnoga zuba, a ne samo 30-ak činovničkih stražnjica. Možda i zbog tih okova Marković stalno bježi u Peštu i Beč, jer tamo je ugodnije, tamo je možda još uvijek poštovani gospodin predsjednik, ovdje je definitivno prokazan na sablažnjivom saboru hrvatskog nogometa kao samo još lutka na koncu.
Predsjednik, a tako javno ponižen od vlastita saveznika, s lentom a zapravo degradiran, ovisan, podčinjen i neslobodan, pred desecima mikrofona, a nemušt i bez odgovora, pred ambicioznim i vještim suparnikom a bez vlastite vizije i stava - teško bi to otrpjela i tri Markovića, a kamoli jedan... Zato je i u noći poražavajućega trijumfa izgubljeni pobjednik nastavio tamo gdje je u kampanji stao, u istom odioznim tonu i stilu - psovkma i arogancijom, zapravo prezirom prema javnosti. Neposredno nakon skandalozne skupštine kojom je predsjedao nije se ispričao ni za jednu kletvu, nije odgovorio ni na jednu ključnu primjedbu oko spornih glasova, odnosno zastupnika, a što je javnost registrirala. “Jebe mi se...”, poručio je u kamere i odjurio na famozno kolinje kod mađarskoga premijera.
Vlatku ugledniku očito nitko nije stigao objasniti da je predsjedničke izbore zamalo izgubio zbog Vlatka prostaka i njegove neviđene količine prezira i neprijateljstva spram javnosti, a ne zbog novinara koji su, kako Vlatko misli, navijali za Štimca.
Za razliku od Markovića, Igor Štimac je sa svim hipotekama svoje prošlosti i savezništvima od kojih ne može pobjeći otvoreno stao pred novinare. Bio je spreman odgovoriti ali baš na svako pitanje, bio je spreman u svakom kutku Hrvatske iznositi svoj program, citirao je članke, paragrafe i zakone, nudio argumente garnirane s malo bajke i nije mislio unaprijed da je pobjednik.
Marković je odustao od ikakvoga medijskog izjašnjavanja odmah na početku kampanje. Ali, ipak, nedovoljno rano a da si ne zabije autogolove homofobnim ispadom te obrušavanjem na sve koji ne misle kao on i sve koji nisu za njega, a osobito na novinare.
Tko ga upita za namještanja utakmica u HNL-u, taj je bijednik, tko ga upita o lošim stadionima i bijednim posjetima, taj je lešinar, tko spomene privilegiranost Mamićeva Dinama, ništarija je, a ološ je tko spomene Robina Bokšića... “Program? Kakav program! Ja sam program!”
I, što je novinar mogao izabrati: kako prezentirati Markovićeve notorne uvredi i psovke?
Posljednji oktroirani čovjek iz Tuđmanova doba, Vlatko je ostao zarobljen u nekim prošlim vremenima komiteta, kabineta i predsjedničkih dvora, vremenima bez pitanja i dobrih demokratskih običaja, vremenima u kojima je suparnik neprijatelj. Dok je Štimac promovirao prvu predsjedničku kampanju u hrvatskoj sportskoj povijesti, dok je na velika vrata uvodio kamere i mikrofone u izborničku utrku, dotle se Marković skrivao iza svoga izlizanog i iritantnog refrena kao jedinog predizbornog slogana: “Bit ću predsjednik koliko hoću i dokle god ja to hoću.”
Marković nikad nije bio ni osobito vičan ni ugodan sugovornik, ali zadnji predsjednički trijumf, koji to zapravo nije, dočekao je poput bijesnoga starca. Ne radi se tu o Markovićevim godinama (74), već kako je lijepo primijetio prvi predsjednik HNS-a Mladen Vedriš, to je pitanje čovjekova softvera, odnosno može li, kako i koliko čovjek, u ovom slučaju Marković, slijediti okružje, ljude, odnose, inovacije, ukratko zahtjeve vremena.
Američki milijarder Sidney Harman ima 92 godine i prije nekoliko mjeseci odlučio je kupiti odumirući, nekoć slavni tjednik Newsweek. “Udahnut ću mu novi život”, kazao je. Mnogi su zlobno komentirali da je u eri čipova i digitalnih komunikacija prošlo vrijeme čovjeka koji zna rukovati klasičnim magnetofonima i gramofonima. Ti zlobnici nisu znali s kim imaju posla. Harman ima 92 godine, ali njegov je softver prilagođen svim zahtjevima modernoga doba. Njegova tvrtka velik je inovator na području moderne tehnologije, a stari Harman sve zna o bežičnom povezivanju, audiosustavima, Wi-Fi uređajima, MP3 playerima, iPadu... “Operacija Newsweek je vrhunac moje životne karijere, kulminacija i sinteza svega što sam naučio.”
Sve što je vidio, čuo i naučio u svom nogometnom i nenogometnom životu Štimac je sintetizirao u svom programu, gorljivo ga prezentirajući javnosti puna dva mjeseca pod motom “Budućnost se ne čeka, ona se stvara...” Dotle je, duboko zaronjen u nekom prošlom vremenu Vlatko čekao budućnost. Predsjedničku. Koju mu je osigurao Zdravko Mamić. Zajedno s okovima s velikim inicijalima Z. M. Tako velikim da ih cijeli svijet vidi, bio gospon predsjednik u Zagrebu, Beču ili Pešti...