Ćiro Blažević prihvatio bogatu ponudu iz Irana!

Prije 31 godinu Miroslav Krleža je napisao: “Ode Tito preko Romanije...” Bit ću toliko drzak i parafrazirat ću tu rečenicu nakon što sam dobio vijest da je trener svih trenera otišao u iransku nogometnu provinciju: “Ode Ćiro još jednom u pradomovinu svih Hrvata...” Iako je tamo već jednom bio, nije mogao odoljeti bogato ilustriranom čeku, koji su mu poslali iz prijestolnice bakra. I tako se najveći trener u Hrvata vraća u zemlju, iz koje je davno poručio: “Kupio sam grobnicu u Teheranu...” Naravno, tada je bio u godinama kada se još mogao šaliti s grobnicama, ali u sedamdesedmoj... Ćiro, čuvaj se one uzrečice - “iznenada u sedamdesetšestoj...”

Ćiro Blažević je neuništiv. Jedinstven. Ako je 1982. godine, kada je inicirao Dinamovo proljeće, bio “zlatni Ćiro”, ako je 1998. godine bio brončani Ćiro, kada je s hrvatskom dogurao do trećeg mjesta na svijetu, sada će biti nepoderivi, bakreni Ćiro, jer mu je glavni sponzor tvornica bakra Kerman. A kada je ovaj mladi iranski klub osnovan 1998., Ćiro je bio treći na svijetu. Godine idu, lete k’o minute...

Ćiro Blažević je u 77. godini otišao u jedan bezimeni iranski grad, u klub koji se zove Mes Kerman, čiji igrači igraju u dresovima narančaste boje. Najveći uspjeh im je bilo deveto mjesto u ligi, u kojoj je čak i Mladen Frančić “Franta” bio prvak, a trenutno su na 17. mjestu. Treba li reći da liga ima 18 klubova!? Treba li reći da na kontu imaju 1 bod nakon pet utakmica!? Slovima - jedan! Najveći je problem što su od Teherana udaljeni 1064 kilometra, taj grad nije otkrio ni Marco Polo. Ćiri treba trinaest sati vožnje da bi došao do aerodroma...

Iako zadnjih mjeseci ne živimo u naročitoj ljubavi, falit će mi Ćiro! Ne samo zato što je napustio hrvatske medije, već i zato što se udaljio od Mamića, Bilića i Štimca, svojih ljubimaca i klonova, koji su danas najvažnije figure na hrvatskoj nogometnoj ploči. Znam kako će mu biti pusto bez kamera i mikrofona, bez obraćanja hrvatskoj nogometnoj populaciji i zato ću ga sigurno posjetiti. Bilo to njemu drago ili ne. Da još jednom čujem: “Eto, sine moj, i u jeseni života otjerali ste me u emigraciju...”

Ovaj put ga nitko nije tjerao, ovaj put nema krivca. Nisu to ni Jure Bilić ni Slavko Šajber, nisu to ni novinari, koje je često krivio za traženje azila na Bliskom istoku, ovaj put je u pitanju istinski Ćirin nagon da “umre na klupi”. Jer, ako ikada umre, Ćiro Blažević će umrtijeti na trenerskoj klupi. Zato je jedinstven, zato će bespogovorno otići u neku azijsku vukojebinu, gdje nema ničega osim nafte i dolara. Eh, kada smo već kod dolara, što se dogodilo s onim švicarskim računom u Union bank de Swiss? Švicarci” rastu, Ćiro tone sve dublje u azijskoj provinciji. A lijepo sam mu govorio - ostani u “Ban cafeu” na Jelačić placu, uživaj u osmijesima gradskih “golubica” i ostani u uspomeni kao najveći hrvatski nogometni trener.

Ako je Tomislav Ivić bio najveći, ali u Amsterdamu, Bruxellesu, Parizu, Marseilleu, Portu, Lisabonu ili Madridu, a Otto Barić u Beču, Ćiri je trebalo sagraditi spomenik u - Zagrebu i Sarajevu. Ostavio je tako dubok trag, i zaista ne bi trebao “pečalbariti” po nekakvim iranskim pustinjama...