Kratke hlače, obična siva majica, šilterica na glavi, crocsice na nogama, lagano zapuštena petodnevna prosijeda brada. Da ga sretnete na ulici rekli biste, po američkom izrazu, “regular Joe”. Običan, potpuno prosječan lik.
Samo što ovo doista jest Joe, ali nimalo prosječan i “regularan”.
On je osnivač brenda Spartan, a pod tim se nazivom krije sada već globalno raširena serija trkačkih utrka izdržljivosti (endurance) “začinjenih” kojekakvim preprekama kako bi se još intenzivnije testirale fizičke mogućnosti natjecatelja, ali i psihičke granice. Jer za neke ekstremnije verzije ovih utrka nisu dovoljni samo jaki mišići već i jaka glava.
Majka veganka još od 70-ih
A naš Joe, Joe De Sena, junak ove priče, i sâm je sve to isprobao, iskusio nebrojeno puta, a na temelju takvih izazova izgradio je cijeli svoj životni stil koji sada preko Spartan utrka želi prenijeti drugima, odnosno promijeniti ljudima živote u pozitivnom smjeru u smislu zdravog i aktivnog lifestylea.
- Srž Spartana nije ono što vidimo na utrkama, odnosno utrka i natjecanje samo po sebi, već je srž životni stil i filozofija po kojoj se živi. Ideje koje promoviramo su da se ne žalimo da je sve teško, da se ne damo slomiti, da pomažemo drugima, da živimo krepostan i zdrav život. To su postulati koji su stari već 2500 godina, potječu iz antičke Sparte, a ja sam samo pastir koji čuva i dijeli tu filozofiju danas. Kad mene više ne bude, nadam se da će postojati netko tko će nastaviti s time - priča ovaj 55-godišnjak rođen i odrastao u njujorkškom Queensu, dok razgovaramo na hvarskoj Pjaci.
Makar, nije to oduvijek bio De Senin “program”, već je došao do njega silom (ne)prilika.
- Godinama unazad, još u 1970-ima, moja majka je, pokušavajući spasiti zdravlje i svoje majke, moje bake, otkrila jogu, meditaciju, trčanje, postala je veganka. Ja, pak, nisam htio čuti ni za što od toga. No, godinama kasnije i sâm sam završio u teškoj situaciji u divljini i to me ponukalo na promjenu načina življenja.
Bilo je to 2000. godine, kada je Joe sudjelovao u zimskoj pustolovnoj utrci na 500 kilometara u Kanadi, a ostao je zatrpan ispod snijega. Uspio se nekako iskopati kako bi preživio, a tu je, kako kaže, doživio prosvjetljenje i spoznao razliku između “teške” i “očajničke” situacije. To ga je inspiriralo da osmisli vlastite utrke izdržljivosti s preprekama u kojima bi se koristile određene temeljne ljudske fizičke vještine, a koje, zlu ne trebalo, mogu biti spasonosne.
- Htio sam da i drugi iskuse što znači biti živ, odnosno koliko zapravo taj osjećaj znači.
U jednoj godini 14 Ironmana
Iz svega je s vremenom izrastao Spartan, koji je danas najjači brend u ovom sportu, a mnogi reći i dobro uhodani biznis. Makar, De Sena je od malih nogu imao nos za biznis.
- Moj prvi posao, kada sam imao 8 godina, bilo je prodavanje pirotehnike za vatromete, a onda kasnije i prodaja majici. Kasnije sam pokrenuo biznis u građevini i s čišćenjem bazena, što sam radio 10 godina.
U međuvremenu je tri puta odbijen, ali na kraju ipak upisao elitno sveučilište Cornell, na kojem je i diplomirao pa se, kad je za pola milijuna dolara prodao firmu za čiščenje bazena, zaposlio na Wall Streetu kao broker, gdje je proveo sljedećih deset godina. No, na uredskom je poslu nabacio i kilograme pa je počeo sve više vježbati, prvo od korištenja stepenica u zgradi umjesto dizala, a onda je to postupno preraslo u trčanje ultramaratona, triatlona, vožnje biciklističkih maratona...
Preselio je iz grada na selo, kupio farmu, počeo uzgajati povrće, ostavio posao na Wall Streetu i otvorio prenoćište, te kupio trgovinu za prodaju planinarske opreme. U međuvremenu su sportski izazovi postajali sve ambiciozniji pa je tako samo u jednoj godini istrčao 14 Ironmana.
- Ono što sam naučio kroz sve svoje poslove jest to da je život težak, ali moraš stisnuti zube, istrpiti i boriti se. Kako bih ostao zdrav počeo sam se natjecati na utrkama po cijelom svijetu i to na najluđim utrkama koje se mogu zamisliti, ali to mi je toliko transformiralo pogled na svijet u smislu zdravlja i stila života.
Produkt svega je Spartan utrke, makar možda na prvi pogled ne izgledaju kao samo rekreacija, već za njih treba biti doista fit, a to onda zahtijeva treninge, koji mogu otići u drugu krajnost, koja isto nije baš zdrava.
- Pa, je ovako gledam... Kauč nije zdrav, televizija nije zdrava, ni cigarete, ni čokolada, slatkiši... Nažalost, većina ljudi živi sa svim tim, pogotovo u razvijenim državama. Da smo možda u 16. stoljeću razgovarali bismo o tome da nam treba više kauča, više TV-a jer život je tada bio daleko teži. Današnji život je tako vraški lagan da ljudima treba nešto što će nas ustrašiti, što će nas natjerati da više jedemo salate, da se više znojimo, da više treniramo, da ranije idemo u krevet, da ne pijemo toliko puno, da ne jedemo brzu hranu... Zato mislim da utrka kao Spartan, mora biti zahtjevna i malo zastrašujuća. Jer malo hodanja nije dovoljno jer se opet može otići u krevet u 2 ujutro, piti vino, jesti svašta, odnosno neće to učiniti neku razliku. No, kad imate Spartan utrku za dva mjeseca, onda ćete promijeniti te navike jer vas malo straši da je inače ne biste mogli završiti.
Ugledao je u tom času De Sena majicu kolege iz Jutarnjeg lista, s iscrtanim portretom Che Guevare i natpisom “El Comandante”.
- Sviđa mi se, i ja bih htio takvu istu, s istim natpisom, ali samo s mojim licem, ha-ha.
Treba netko tko će učiti boljem
No, umjesto comandantea, De Senu su zbog spartanskog pristupa i rigoroznih stavova prozivali i - manijakom.
- Pa i moja obitelj, supruga i četvero djece, svi misle da sam lud, ali ja mislim da sam ja normalan, a svi ostali ludi. Zašto? Ako razmislite, ljudi nauče kako voditi život većinom kroz reklame. Tvrtke oglašavaju govore ljudima kako jesti doručak, koju kavu piti, koja je čokolada najfinija i takve stvari, ali tko nam govori kako živjeti zdravo? Nitko to ne govori, a upravo to ja pokušavam sa Spartanom, no to je teško reklamirati jer “prodajem” predanost, težak rad i disciplinu. To nitko ne želi kupiti, svi bi htjeli kekse i sladoled, jer smo tako naučeni kroz reklame. U antičkom svijetu je, pak, samo trebalo preživjeti, jer takva su bila vremena, htjeli su doživjeti 40-50 godina. Nije bilo konzumerizma na kojem danas funkcionira cijeli sustav, jer danas ljudi moraju i kupovati i prodavati. Ali, treba postojati netko ili neka gomila koja će nas učiti živjeti na bolji način. Kako se tuširati hladnom vodom, kako jesti više salate i piti manje alkohola, ali to se ne prodaje, ne zarađuje se s tim idejama.
Djeca sudjeluju od treće godine
Kako onda vi zaradite jer Spartan, kao tvrtka, sigurno nije siromah?
- Ne zarađujem. U ovom je poslu najlakši način za doći do milijun dolara tako da kreneš sa 10 milijuna, pa padneš na milijun ha ha.
Ipak, s otprilike 20 milijuna spartanaca do sada, odnosno velikom zajednicom poklonika, što je dokazao i vikend u Hvaru s procijenjenih 5000 posjetitelja samo zbog Spartan utrka, te općenitim trendom globalnog rasta fitness industrije, nekako sumnjamo da je na gubitku. Tu su startnine, prodaja brendirane opreme i odjeće, sponzori...
K tome, ima De Sena i ostale izvore zarade kroz kojekakve investicije, motivacijske govore, prodaju knjiga - autor je dvaju bestellera na temu Spartan utrka, odnosno već navedenog stila života.
Uglavnom, “neobični” Joe drži se svojih postulata zdravog života, a sa 55 godina i dalje je vrlo aktivan, te nastupa na utrkama. I tijekom boravka u Hvaru imao je svoju svakodnevnu rutu, pa ga se moglo vidjeti kako trči uz obalu, s lancima preko ramena, uzbrdo prema Fortici...
- Evo, baš sam ujutro istrčao 12 kilometara s Valentom Sinkovićem. Mora i on držati formu, pa sam ga malo “pritisnuo” ha ha.
Srećom za De Senu i njegova je obitelj prihvatila njegove ideje, supruga prije svih.
- Ona mi dopušta da budem kakav jesam, što je lijepo. Nisam previše kod kuće, puno je putovanja zbog posla, evo i sada sam bio u tri države u sedam dana. Za sve to moraš imati partnera koji te razumije i podržava jer inače sve puca.
Njihovih četvero djece je, pak, praktički doslovno okusilo značenje termina spartanski odgoj.
- Svi četvero su vrlo sportski nastrojena i svi sudjeluju na Spartan utrkama od svoje treće godine. Najstariji sin ima sada 18 godina, a prvi maraton trčao je kao 8-godišnjak, a ostali i ranije, sa sedam godina - kaže Joe De Sena na način, kao da je to posve normalno.
Manijak ili “manijak”? Vi prosudite...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....