Zbog činjenice da je prvo, te da je riječ o budućoj olimpijskoj disciplini u sklopu modernog pentatlona, Svjetsko prvenstvo na 100 metara s preprekama bilo je središnji događaj velikog Spartan vikenda u Hvaru, međutim “klasičari” su tu radi “pravih” Spartan utrka. One koje traju po tri sata i u kojem pretrčite 21 kilometar, a da se pritom na određenim punktovima morate uspeti po užetu na pet metara visine, otpuzati ispod bodljikave žice, nositi vreću ili kamen uzbrdo, kopljem pogoditi metu, “plivati” kroz blato...
Zvuči možda kao zabava, međutim kad se sve to ozbiljno shvati i pretvori u natjecanje, onda se sve pretvori u veliki test ljudske snage te pomicanje granica vlastitih mogućnosti. To je otprilike poruka koju Spartan utrke žele poslati entuzijastima avanturističkog duha.
Sve je više takvih i u Hrvatskoj, a jedan od svojevrsnih “pionira” je Bojan Grbić, 38-godišnjak koji već iza sebe podosta spartanskog iskustva.
- Već osam godina - konkretizirat će Puljanin sa zagrebačkom adresom.
Dobro je, dakle, upoznao što je srž Spartan utrka.
- Na početku je njihova poruka bila da nude nešto teško, da se treba pomučiti za završiti njihovu utrku. S vremenom se prešlo na to da ljudima cijela Spartan kultura mijenja životni stil. Dakle, od nekog ekstremnog wellnessa prešle su u nešto što je teško, ali i običnom čovjeku dohvatljivo, da običan rekreativac može završiti utrku, a postoje i natjecateljske kategorije, s profesionalnim sportašima ili ozbiljnijim rekreativcima. Generalno, ima nešto u tome kad kažete “ja sam spartanac”, ima ta poruka neku težinu. Cijeli se taj brand “prikopčao” na stare spartanske vojnike i ono što su oni predstavljali: hrabrost, izdržljivost, disciplinu. I vi kad završite utrku, a time zapravo postajate spartanac, onda ponesete dio tog duha.
Iza Bojana je već preko stotinu Spartan i općenito utrka s preprekama (eng. OCR), odnosno godišnje ih odradi i do 20. Osim vremenski, nisu putovanja i natjecanja ni financijski beznačajna za pokriti.
- Ako nešto volite, naći ćete budžet za to. Nisam čovjek od kafane i poroka, tako da dio koji netko troši na neke druge stvari, ja trošim na sport - naglašava ovaj magistar kineziologije, odnosno koji kao kineziterapeut sa suprugom ima vlastitu tvrtku koja se bavi rehabilitacijom sportskih ozljeda, ozljeda kralježnice i prevencijom ozljeda.
- Nitko se od “spartanaca” ne bavi time profesionalno, ne žive od toga, već imaju neki posao kojim se bave, a ove su utrke čisti entuzijazam.
Ipak, otkud inspiracija ili volja za takvim avanturama jer zdrav život može biti i samo trčanje, a ovo je, neki bi rekli, i mučenje?
- Ne bih to nazvao mučenjem jer svaki sport vas želi izazvati do neke mjere, pa i samo trčanje, ovisno o disciplini. Ovo je trčanje s preprekma, koje komprimira trčanje, cestovno ili trail, s preprekama vojnog poligona, ali u blažim oblicima. U biti su to sve biotičke kretnje i vještine s kojima se čovjek rodi, penjanje, puzanje, bacanje, balansiranje... ali tijekom života zaboravi koristiti se njima ili “zakržljaju”. Spartan vraća te pokrete, da se služite njima. Zato ne bih to nazvao mučenjem, već predivnim sportom koji vas nauči ponovo kako se popeti na nešto, skočiti ili doskočiti a da se ne ozlijedite. To je sve ono što rade i djeca bez da im netkom pokaže.
Ima li neka posebna prepreka koja pričinjava baš posebne probleme za svladati je?
- Većina ih je na snagu ili izdržljivost i većina ljudi to može istrenirati. Ali bacanje koplja, recimo, je uvijek 50-50 i svi koji se time bave mrze koplje ha ha. Gađa se inače s osam metara, a meta je na visini 1,5 do 3 metra i široka pola metra, a koplje se mora zabiti da bi bio ispravan hitac, odnosno pogodak.
Ako se ne uspije...
- Onda slijedi kazna, a to je ili 30 “marinaca” ili trčanje 200 metara, odnosno 100 metara ali noseći teret.
Ima Bojan, inače, zanimljivu anegdotu s kopljem.
- Na svom prvom natjecanju bacio sam koplje kao da bacam vreću krumpira. Odlučio sam to usavršiti, pa sam napravio koplje od daske, jer ni ovo u Spartanu nije ono pravo atletsko jer je ono prelagano, a ovo u Spartanu je kao drška od lopate, samo malo teže. Uglavnom, izradio sam nešto tome slično pa sam po kvartu, u zagrebačkoj Knežiji, bacao koplje. Nisam dobio nikakvu prijavu, ali su me ljudi poprilično čudno gledali ha ha.
Od prepreka je vizualno najzanimljivije, primjerice, prolazak kroz blato ili mulj.
- To je super izgovor kad dođete doma ženi puni blata jer kažete “morao sam, takva je utrka” ha ha. Nama srednjovječnim muškarcima to zapravo izazove poprilično veliku količinu sreće i zadovoljstva kad se zavaljate u blato. Onako probudi dijete u vama i to je fora. Ako nema kamenja, jer zna i toga biti skriveno u blatu, pa onda to boli.
Kako se uopće mogu trenirati takve prepreke u Hrvatskoj, budući da poligon s nečim takvim sličnim ne postoji, barem ne za javno korištenje?
- Da, infrastruktura za ovaj sport ne postoji u Hrvatskoj. Postojali su neki razgovori da dobijemo to u Zagrebu, ali su zapeli. A bilo bi jako korisno da se dobije neki prostore gdje bi se moglo raditi neke prepreke i kako bi se ljudi upoznali s time i mogli vježbati. Zasad je sve to vježbanje na otvorenom, teretane, trčanje, kućne radinosti, podrum varijante i tako slično. Nadam se da će prva Spartan utrku, koju smo imali prošle godine u Svetoj Nedelji, pa sada ovaj baš veliki događaj u Hvaru, ponukati da se krene s barem minimalnim OCR parkom.
Baš zbog svih izazova koje trebau savladati na utrkama, “spartanci” se vole smatrati posebnom zajednicom. Kakvo je stanje danas u Hrvatskoj, koliko se ljudi bavi ovim sportom?
- Prošle godine je u Svetoj Nedelji na prvoj utrci od 1600 ljudi, bilo oko 750 iz Hrvatske, što je impozantna brojka za nešto što se prvi put događa kod nas. Prije toga, kad sam ja krenuo u Spartan utrke, bilo nas je možda dvoje, ali je do Covid vremena brojka porasla na 200-300 ljudi iz Hrvatske koji su probali ovaj sport. Puno je tu bilo Slavonaca jer su zbog blizine Mađarske išli tamo na utrke, pa se priključio Kvarner, Zagreb i okolica, sada se i Dalmacija aktivira, Dubrovnik posebice. Nakon ovog SP-a u Hvaru, što je mislim ogromna stvar za nas kao državu, a onda i hrvatsku zajednicu spartanaca, vjerujem da će se interes još povećati. Do sada je već 3-5000 ljudi iz Hrvatske bilo barem na jednoj utrci. Rastemo polako...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....