Iako je prethodnu feštu pratio s pekinške adrese, Arijan Ademi i dalje je bio pod najblještavijim maksimirskim reflektorima, a bravuroznu intervenciju u "trećem poluvremenu" režirao je Dominik Livaković. Vrijeme radnje vraća nas u finiš svibnja prošle godine, kada je hrvatska "jedinica" uskočila u plavo ruho dugogodišnjeg suigrača i prijatelja, podignuvši pehar hrvatskog prvaka u njegovom dresu. I to s daškom slavljeničkog stila, s imenom i brojem na prednjoj strani tijela, čime su medalja i pehar bili, praktički, sljubljeni s "Ademijem" i "peticom".
Međutim, bila je to samo nova epizoda simbioze između klupske legende i srebrnine, najtrofejnijeg igrača u povijesti "modrih" i pehara. Taj je suživot, upravo s njegovim potpisom i začinom, dobio novi nastavak u subotnjoj večeri, kada se glavom naklonio na Mišićev ubačaj i osigurao maksimirskom klubu još jednu "kantu". Ujedno, i dodatno podebljao svoj epitet "najkićenijeg" Dinamovog igrača, s obzirom na to da je novim naslovom još za jedan korak pobjegao od prvih pratitelja.
Iako je odavno rezervirao članstvo u klubu najvećih Dinamovih igrača, Ademiju će (n)ova titula biti ukupno 23. trofej u maksimirskom mandatu, a doda li u osobnu trofejnu riznicu i Kup, brojka bi mogla biti još impozantnija. Aktualnom kapetanu u leđa gledaju Mihael Mikić i Tomislav Butina, tandem koji je na diobi drugog mjesta najtrofejnijih igrača, a obojica su osvojila po 16 trofeja, dok jedan manje imaju Igor Bišćan i Sammir.
Debelim stažem u maksimirskim odajama, "ratnik kluba" odavno je odjahao na distancu od kolega iz trenutačne svlačionice, pa su mu po trofejima najbliži Danijel Zagorac i Dino Perić, koji imaju po 12, a na istu se brojku prije tri dana popeo i Livaković, nezamjenjiva karika s početka sezone, tako da će se i njemu upisati ovaj naslov, dok je Bruno Petković u subotu rezervirao jubilarni, deseti naslov.
Formula za obranu naslova
Iako se radi o neprikosnovenim članovima Dinamovog "senata", iz subotnje je magle izronio - Ademi. Upravo u trenutku dok su Bad Blue Boysi začinili atmosferu s dimnim bombama i bakljama, 32-godišnji veznjak prezentirao je "clutch" gen, sačuvao pravi potez za krucijalan trenutak. I to mu nije prvi put. Isti je igrač bio čovjek odluke u sezoni 2021./22., kada je u dva tjedna razmaka zabio za preokret na Rujevici, a zatim i osigurao pobjedu u Gorici.
U međuprostoru između odlaska u Kinu i povratka u Maksimir, Dinamo je bez Ademija odradio 23 dvoboja, pobijedivši u njih samo 13, malo više od pola, uz šest remija i četiri poraza. Iako se njegova uloga, u nastavku mandata, svodila nerijetko na ulaske u igru ili, čak, promatranje čitavih utakmica s klupe, Dinamove će trupe, bez dileme, istaknuti njegov osjetan obol na putu prema naslovu, na putu prema preokretu turbulentne sezone.
- Nedostajao mi je adrenalin, očito je to u meni. Kada sam vidio koliko me u Dinamu žele, osjetio sam da se moram vratiti - rekao je u rujnu na "predstavljanju".
Dok će se u formulu za obranu naslova ugurati Petkovićevi, Kulenovićevi i Brodićevi pogoci, Baturinine lucidne lopte, francuska veza u obrani ili Nevistićeve bravure u odlučujućim trenucima, neizostavan sastojak bila je i sama Ademijeva prisutnost. Dinamo je bez njega nes(p)retno gubio polufinale Kupa u Šibeniku, posrtao protiv Hajduka u sudačkoj nadoknadi na početku sezone, proživljavao grčku tragediju u Ateni kod AEK-a i brutalno prizemljenje u praškoj noći kod Sparte. Dinamo bez njega nije bio ista momčad.
U iduće dvije sezone, odradi li ugovorne obveze do kraja, Ademi će "disati za vratom" Draženu Ladiću, loveći rekord po broju nastupa. Kod vratara ta je brojka stala na 468, vođa Modrih je na 402, iako će još brojati. Paralelno, i dodatno oblikovati svoj besmrtan lik u Dinamu.