Kad bi sve bilo po logici javnih doživljaja, onda bismo europski četvrtak zaključili neuspjehom Dinama i uvjerljivim porazom Rijeke. Tumačenja su bila različita. Dinamo je poharan koronavirusom, tko zna koji igrač može igrati, koliko trčati, a Wolfsberger je čudo od momčadi. Rijeka je zbog sličnih pandemijskih posljedica, u što ne spada samo pozitivan nalaz igrača, unaprijed prežaljena zbog vjerojatne golijade Napolija. Jedan od aduta tom uvjerenju bila je razlika u financijskoj vrijednosti, 16 milijuna Rijeka, a 603 Napoli...

U četvrtak navečer bilo je, međutim, osobiti gušt vidjeti kako Rijeka u prvom poluvremenu nadigrava Napoli i drži ga natjecateljski napetim i u nastavku. I bilo je dobro vidjeti kako Dinamo, unatoč svim teškoćama i estetskim pitanjima, ipak pobjeđuje cijenjene Austrijance.

Gotovo sam siguran, da su se obistinile logike javnih doživljaja, u petak bi se govorilo o maloj i nedorasloj Rijeci. I sigurno bi se crnilo slijevalo analitikama Dinama, uz tezu kako se s ozbiljnijim suparnicima, eto, ne uspijeva krpati kao u Prvoj HNL. Činjenica je da su se mogla dogoditi (i događale su se) oba loša scenarija, ali u svakoj opciji govorili bismo o istim akterima. Da Atiemwen nije dao gol, što bi se promijenilo u realnoj vrijednosti Dinama? Da je Rijeka izgubila 0:4, bi li to značilo nešto posebno u definiciji dometa momčadi? U igri se može svašta dogoditi.

U nogometu ere koronavirusa pogotovo se događa svašta rezultatski. Zato je između ostalog teško shvatiti kako, primjerice, dojmljivi bodovni dosezi Dinama nisu dovoljni za pozitivnije doživljaje javnosti jer Modri ne igraju uvjerljivo. Što je točno, ali imaju otvoren put za prolaz skupine. Teško je općenito shvaćati u Hrvatskoj kako se sve olako definira, pogotovo kada treba nešto tretirati negativno. Nije to stvar samo nogometa, nego je nogometno događanje samo potenciranje tog društvenog mentaliteta “sve to i nitko ništa ne valja”. Jedini, i to posve krivi antipod takvom stavu je krajnost tretmana “najbolji smo i najpametniji na svijetu”...

Zbunjeni stoper

Tretmani naših nogometaša dio su tog folklora. Uzmimo jedan primjer koji povezuje oba aktera europskog četvrtka...
Kalidou Koulibaly je stoper za kojim Pep Guardiola, između ostalih, stalno kuka čelnicima u Cityju. Kako su posvađani s Napolijem (slučaj Jorginho), Englezima je talijanski klub tražio 80 milijuna eura odštete. Nisu htjeli platiti, ali su spremni bili za 65-70. Pandemija i posljedična kriza blokirala je druge elitne klubove da ga pokušaju dovesti u svoje redove. Sjajan je igrač Senegalac (rođen u Francuskoj).

No, da ga ne poznate i prvi put gledate na Rujevici, pomislili biste kako Napoli mora imati ozbiljne probleme ako ima tako zbunjenog stopera. U takvo stanje doveo ga je igrač za kojeg je do prije koji mjesec bilo uvriježeno po naški tvrditi da je slab. Gledao sam tog “slabog” u dvije utakmice na Drosini, 33 minute u srpnju, 61 minutu u kolovozu.

Kao centarfor najjačeg Dinama gotovo nije došao u šansu. Kad su ga doveli iz Legije prije godinu i nešto dana, te platili 1,6 milijuna eura, činilo se da je to idući plavi devet. Kad se proda Petkovića. Imao je peh s ozljedom i morao je na operaciju. No, činjenica da mu Bjelica nije dao ni minutu u dvije domaće utakmice s, recimo Istrom, nakon što se oporavio, dalo je naslutiti da ima teškoća. Sandro Kulenović se u Dinamu jednostavno nije snašao. Znači li to da su u pravu oni koji su odmah utvrdili “žali Bože novca”, ili onu “takvih je koliko hoćeš”?

Fulavali u procjenama

Zagrepčanin je otišao na posudbu u Rijeku i, iznimno brzo, postao je ključan igrač. U šest utakmica postigao je dva gola, uz dvije asistencije, iznad svega uz uvjerljiv dojam da je vrlo zanimljiv napadač. Kulenović je u više navrata izigrao, a u fizičkom odmjeravanju i “otpilio” jednog od najboljih stopera u Europi. Nije sada postao top europski napadač, kao što Senegalac nije odjednom luzer. Takva je bila utakmica i odnosi na terenu. Da Kulenović nije došao u Rijeku i pokazao takve potencijale, što bi dalje bilo s njegovim razvojem i potencijalima? Govorimo o igraču koji će za mjesec dana navršiti tek 21 godinu. I koji je tresao mreže u Legiji (šest u 36 utakmica), Juventusu II (šest u 19) i za U-21 reprezentaciju (šest u 11).

Kad je imao 21 godinu Koulibaly je iz Metza otišao u Genk za 1,3 milijuna eura. Dvije godine kasnije Napoli je Genku platio 7,7 milijuna eura. Pet godina kasnije Napoli je tražio 80 milijuna eura, a City je davao 70. Jesu li svi fulali u procjenama koji su jeftinije prodavali u odnosu na kasnije cijene? Naravno da to može sada tako izgledati, ali stvar je da Koulibaly prije 6-8 godina nije bio ono što je danas. Eto, zašto u Hrvatskoj odmah definiraju propalim ili nedoraslim nekog s 20-21 godinom, ili zašto svi žure da otpišu igrača s 22-23 ako već nije donio milijune?

Mislim da je ključno to što previše utječu doživljaji šire javnosti, koji su u najvećoj mjeri ipak laičke i odudaraju od stručnih procjena. I strpljenja. Kulenović je samo jedan primjer kako se stvari, i promjenom kluba, ili šansom u kontinuitetu, ili s nužnim povjerenjem kluba i trenera, mogu promijeniti i kako se može ostvariti iskorak. I tada pridobiti i podršku “šire javnosti”. Danas je igrač koji je zbunio i takvog asa kao što je Koulibaly. Što da nije bilo tog povjerenja na Rujevici? Bi li mladi igrač izdržao novo razočaranje?

Premali smo da gajimo kulturu žurnog otpisivanja igrača, klubova, reprezentacije, svakoga. Srećom pa nas nogomet na to ipak podsjeti...