Bliski susret sa zmijom ili samo njezin prikaz na slici, čak i obične bjelouške, mnogima predstavlja noćnu moru. Strah od zmija drugi je najveći strah na svijetu, odmah iza straha od smrti, pokazuju statistike, te od njega pati gotovo polovica svjetske populacije. Ali, znate kako se kaže kad su strahovi u pitanju: da bismo ih pobijedili, moramo se s njima uhvatiti u koštac.
Upravo to sam odlučila napraviti jedno lijepo, proljetno jutro, kada sam se s našim fotografom uputila u Dumovec, u posjet Oporavilištu za divlje životinje Zoološkog vrta Grada Zagreba. Tamo nas je dočekao Matej Tolić (25), veseo i nasmijan veterinarski tehničar, specijaliziran za gmazove. Tolić već pet godina radi u Zoološkom vrtu Grada Zagreba, a od 2024. godine njegov radni prostor obuhvaća i novoizgrađeno oporavilište u Dumovcu, prvi takav objekt u gradu koji profesionalno zbrinjava ranjene i bolesne divlje životinje.
Čim smo ušli, Tolić nam je s velikim entuzijazmom počeo pričati o svom poslu, ali tada nisam znala što me tek čeka. No, o tome nešto kasnije.
Rutina ne postoji
„Vi tamo cijeli dan dragate životinje” rečenica je koju Tolić redovito čuje kada ljudima kaže čime se bavi. Da, to nije sasvim krivo, kaže, ali istina je puno kompleksnija. Dok se većina Zagreba još prevrće u krevetu, Tolić starta svaki dan u 5:30. Prvo popije kavu, često s malo O‘Plant Barista zobenog napitka, koji joj daje finu kremoznost, i tek onda je, ističe, onaj pravi. Kava je za njega jedina prava rutina jer svaki mu je dan drukčiji i može biti vrlo nepredvidljiv. Zbog toga pokušava ne preskakati doručak pa bira zdraviju, ali zasitnu opciju poput O‘Plant Fruit muesli žitarica.
- Jedan dan montiram akvarije s kolegom, perem nastambe, hranim životinje, drugi hvatam zmije, provjeravam spolove i evidentiram ih, treći dan pratim kornjače na terenu ili ih puštam u prirodu, četvrti sam na predavanjima ili edukacijama. Ni najmanje nije monotono, stalno je neki moving i često je fizički izazovno. Nekad sam zbog projekta odsutan i do dva tjedna pa kolege preuzimaju moja zaduženja. Uskakanje i pomaganje ovdje je norma, ne izuzetak – govori nam Tolić dok nam pokazuje prostor oporavilišta.
U njemu je trenutačno oko 80 zmija, 45 riječnih kornjača, 11 kornjača čančara te brojne druge životinje poput lisica i ptica. Izgrađeno je relativno nedavno, 2024. godine, iz sasvim praktične potrebe. Prije su se sve ozlijeđene, bolesne ili napuštene divlje životinje zbrinjavale u ambulanti Zoološkog vrta, što je predstavljalo veliki rizik. Divlja, bolesna životinja, objašnjava Tolić, potencijalni je nositelj virusa ili bakterija koje mogu prijeći na ostale životinje u ZOO-u, čime bi se opasno ugrozilo njihovo zdravlje.
Zato je prostor oporavilišta u Dumovcu velik i promišljeno napravljen, s namjenskim prostorijama poput zasebnih karantena, strogih karantena do operacijskih sala, soba za preglede, terarija, vanjskih i unutarnjih volijera te kaveza.
Dok zavirujemo u jednu od prostorija, gdje su terariji sa zmijama, najviše otrovnicama, nije nam svejedno, ali Tolić odmah u startu pobija čestu predrasudu da će zmije ugristi čovjeka kad god imaju priliku.
- To naprosto nije istina. Zmije grizu iz straha i kad su ugrožene, a to je puno rjeđe nego što se misli. Poskok će vas, recimo, ugristi samo ako stanete na njega ili ga dirate štapom, onda naravno da će se braniti. No, ne otpuštaju uvijek otrov. Otrovnice mogu zadati i takozvani suhi ugriz, bez ispuštanja otrova, što je njihova poruka da se maknemo. Tek kad se to ignorira, situacija eskalira – objašnjava Tolić.
Iz terarija potom vadi moellendorffii, neotrovnu zmiju iz Sjeverne Amerike, te pusti da mu se slobodno omota oko ruke. Na red dolazi ono čega sam se cijelo vrijeme pribojavala.
- Hoćeš li je pogladiti? – pita me Tolić, a meni se stvara knedla u grlu.
Refleks mi je automatski „ne”, baš kao što bi bio i većini, zbog uvjerenja da su zmije hladne, klizave i generalno neugodne. Ali, probam sama sebe nagovoriti jer ipak – jednom se živi. Uh, ajmo. Pružim ruku i dotaknem je dok me ona znatiželjno gleda. Osjećaj me zapravo pozitivno iznenadio; koža joj je suha i glatka, nimalo klizava, malo poput mačjih mekuša, ali čvršća, „kožastija”. Ništa gadljivo, ništa spektakularno. Tolić se samo smije jer je znao kakva će mi biti reakcija.
Od prasića na dudu do zmije u ormaru
Kad ga pitamo zašto je uopće izabrao ovaj posao, Tolić kaže da mu ništa drugo nije bilo toliko zanimljivo. Odrastao je izvan Zagreba, u naselju gdje su domaće životinje, ali i one divlje, čest prizor, pa je od malih nogu njima fasciniran. Upisati veterinarsku školu bila je jedina prihvatljiva opcija za njega.
- Nikada nisam mogao proći pored psa ili mačke koje je netko ostavio ili su se izgubili, a da ih ne uzmem doma. Svako trinaesto prase je, takoreći, „bilo moje” te sam ga hranio na dudu. Uvijek smo kod kuće imali određen broj ljubimaca koji je bio prihvatljiv mojim roditeljima, ali mi to nikada nije bilo dovoljno. Kad bismo išli na more, nisam se htio kupati, već sam se radije igrao s lokalnim ovcama. Mama i tata su s vremenom popustili oko životinja, ali su postavili pravilo da sam ja odgovoran za svakog ljubimca. Tako da sam se od tog trenutka još više pobrinuo da im ništa ne nedostaje i da žive ugodan život – prisjeća se Tolić, koji se od 11. godine bavi i jahanjem.
Njegov kućni ZOO s godinama je postajao sve raznovrsniji – psi, mačke, zečevi, zamorci, papige i koja lokalna žaba, sve dok se u školi nije pobliže upoznao s gmazovima. Njegova profesorica čak je uvela predmet reptilomaniju i nabavila zmiju o kojoj je Tolić prvi put imao mogućnost brinuti. Tada je donio odluku da doma želi jednu zmiju, što se njegovim roditeljima, naravno, nimalo nije svidjelo, pa ju je par mjeseci skrivao u ormaru.
- Mama je jednom prilikom otvorila ormar dok me nije bilo doma i doživjela šok. Vrisak, panika, ništa joj nije bilo jasno – sa smijehom govori Tolić.
Danas u stanu ima više od trideset zmija, tri psa, jezero sa šaranima, razne vrste kornjača, papige i mačku. Vani, u dvorištu, žive one koje mogu, ostale su unutra.
- U budućnosti se nadam da će toga biti i više – kaže nam potpuno ozbiljno.
Strahopoštovanje prema divljini
Tolićev posao ne staje s oporavilištem. Kad nije tamo, najčešće je u Zoološkom vrtu, gdje je također zadužen za dio parka s gmazovima, ali pomaže i kolegama oko brige za druge vrste. Također radi na projektu Life for Mauremys, s ciljem očuvanja riječne kornjače Mauremys rivulata unutar zaštićenog područja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
Prolazimo dugačkim hodnikom i dolazimo do dijela s prostranim terarijima i bazenima gdje odmaraju krokodili, aligatori te razne vrste guštera i gmazova.
Ulazimo u terarij s kolumbijskim legvanom kojeg taman mora nahraniti. Na meniju je banana koju simpatični gušter prvo zbunjeno gleda, ali kad shvati da je u pitanju hrana, odmah je zgrabi. Prava gozba, nema što.
- Nije svakoj životinji svaki dan dobar. Mogu je deset dana uzastopno maziti i gladiti, ali jedanaestog me može ugristi jer je nešto boli, nervozna je ili joj jednostavno nije “njezin dan”. Zato trebamo imati strahopoštovanje i dozu opreza, neovisno o kojoj se životinji radi – ističe Tolić.
Primjećujemo da sa sjetom gleda u jednu nastambu u kojoj je živio krokodil kojeg sada više nema. Tamo je bio od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, takoreći starosjedilac Zoološkog vrta, pa im je bio potpuni šok kada je uginuo. Tolić ga je viđao svako jutro, prolazeći kroz dio s gmazovima.
- Zna biti iznimno emotivno teško, ali gubici u ovom poslu standardna su pojava. Veliki je šok kad dođeš do nastambe i vidiš da je prazna jer je životinja uginula, a dan prije si je timario, češkao, mazio. Nemoguće je ne vezati se uz njih, ali uvijek moramo biti spremni na to da se možda neće izvući. Što ću, moram dalje, moram se pribrati i ostati hladne glave kako bih bio efikasan i pomagao drugim životinjama koje su još žive – govori Tolić s dozom tuge u glasu koju je nemoguće ne primijetiti.
Pritom dodaje da ga jednako jako zna potresti kada životinje sele u druge zoološke vrtove. Kad su bebe merkata otišle, on i ekipa su se jako naljutili na kolegicu koja ih je poslala.
- Jednog smo zvali Slaviša – kaže i nasmije se, dodajući da su mu merkati najdraži sisavci.
Emotivno najljepši trenuci su puštanja životinja iz Oporavilišta natrag u prirodu. Kad procijene da je životinja zdrava i oporavljena, vraćaju je na lokaciju blizu one gdje je nađena.
- Kad životinja, koja je bila na rubu smrti, odleti ili istrči u slobodu, to je zaista poseban osjećaj jer znaš da si joj pomogao. Tada se u oku redovito nađe suza radosnica – priča Tolić.
Dok šetamo ZOO-om, prolazimo pored nastamba s vukovima, gdje Tolić zastaje i uzima O‘Plant Refresh voćno-žitni snack koji mu dobro dođe za povrat energije tijekom dugih, iscrpljujućih smjena. Vukovi ga znatiželjno promatraju te se u jednom trenutku čak približavaju da vide što to on jede.
- Dečki, nije to za vas! – dobaci im kroz smijeh.
S obzirom na sva zaduženja i aktivnosti, dan bi za Tolića trebao trajati puno, puno duže. Neke bi takav tempo brzo doveo do burnouta, ali ne i njega.
- Sve stignem. Najveći mi je problem probuditi se u pet ujutro, sve drugo je gušt. Da mogu birati bilo koji posao na svijetu, opet bih izabrao ovaj. Sretan sam tu i vidim se tu sigurno do mirovine – ponosno zaključuje.
Sponzorirani sadržaj nastao je u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Podravke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....