‘Malo morgen’ će nam biti bolje stavimo li glave na okup

Nekidan, točnije jučer, komentatori izbora s izvjesnom su količinom zabrinutosti konstatirali kako je Hrvatska “polarizirana”. Smijemo li iz polarizacije na predsjedničkim izborima bilo što zaključivati? I o kakvoj je polarizaciji uopće riječ? Koliko je “jedinstva” potrebno demokraciji? Treba li uopće apelirati na jedinstvo, ili je to tek zgodan ideološki moćan gimmick pour les cons (igračka za glupane)? Za one, kojima jedinstvo previše smrdi na “bratstvo”, neki su smislili i ideju o “skupljanju glava na okup”, sliku koju Charlie Hebdo tek treba obraditi.

Slika “glava na okupu” postoje uglavnom za sredinu naviklu na politiku “dogovora”, “kolektivnih pregovora i ugovora”, na zadovoljenje interesa svih “uhljeba”, udruga, stranaka, interesnih zajednica, javnoga sektora i dr... Ta je slika privlačna našoj sredini jer točno izražava mentalitet malog Ljubana i dječje zadruge iz “Vlaka u snijegu”, radnih akcija, Brčka i Banovića (“Kad se mnogo malih složi, tad se snaga sto put množi. Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može”), kampanjskog štreberluka da se nadoknadi zaostatak cjelogodišnjeg ljenčarenja da bi se na kraju dobila dvojka. Ta je slika sepia odraz političkih programa koji se (ponovno!) zalažu za privredne zadruge odraslih, s neviđenim uspjehom ostvarenih u Venezueli. Programa za podjelu sendviča malog Ljubana. I pogleda na kapitalizam Ljubanovih neprijatelja: “Što će nama zajednica kad se jede gibanica, dok je mesa i bombona nećemo iz tog vagona”. Donedavno je u isti paket išla i riječ “plan”, ali otkako nitko više nema plan, uzdamo se u kakvo-takvo jedinstvo. Zrcalna je to slika one “vetokracije” koja živi od parole: “ako se nekome ne sviđa naša ideja, onda ništa!”.

Naši su političari, a još više građani, oduvijek mislili da je demokracija kornukopija, rog izobilja koji ispunjava svačiji interes, te da je politika razmjerno jednostavna manira Borgesovih kartografa koji precrtavaju mapu svijeta u omjeru jedan naprama jedan. I ako mene nema “tute”, onda karta ne valja!

Od vlade ne tražimo da skuplja glave, komisije i agencije, kako se problem ne bi morao riješiti. Ili kako bi joj one pružile argumente zašto se nešto ne može izvesti. Od nje ne tražimo, kako je jednom Churchill zajedljivo opisao protivnike, da odluči da bude neodlučna, da bude nepopustljiva u popustljivosti, čvrsta u fluidnosti i svemoćna u impotentnosti. Da skuplja papire, nacrte, i planove koje će istog trena staviti u ladice.

Ustvari, nisam siguran. Možda smo u proteklih četvrt stoljeća od vlasti tražili upravo to. Da sluša sakupljene mudre glave. Da “planira”, kreira vizije, stvara uhljebničke državne agencije, i sklapa kolektivne ugovore. Da nas sluša. I one su nas slušale. Vlade su se nesumnjivo dobro prilagodile našim parcijalnim željama. I kako kaže refren iz Paljetkove dječjeg lirike “Miševi i mačke naglavačke”: I tako nije bilo ništa.

“Pokušaj ponovno. Promaši ponovno. Promaši bolje.” (S. Beckett)

Građane naravno najviše zanima hoće li buduća vlast sa 50/50 ishodima moći izvući brod koji već dulje vrijeme tone. Je li opravdan strah od polarizacije?

Takozvano glasačko tijelo boji se polarizacije jer sluti nemoć. Zdrav razum kaže nam da će se brod potopiti ako jedni vuku na jednu a drugi na drugu stranu. Za početak, kažu nam: ako nemate dvotrećinsku - plebiscitarnu - većinu, ne možete promijeniti Ustav. Ako ne možete promijeniti Ustav, onda... onda ništa. U Sjedinjenim Državama nedavno su se zastupnici našli u klinču oko “dužničkog stropa” koji je zamalo paralizirao vlast. A Grčkoj trenutno ništa ne pomaže što ne može izabrati predsjednika. Premda je sustav kontrole vlasti zbog kojeg često dolazi do paralize vrlo važan, polarizacija također nije bog-zna-kakvo rješenje.

S druge strane, pariški marš podrške karikaturistima imao je upravo suprotan učinak - kao da odjednom posvuda teče med i mlijeko. Pozivanje na jedinstvo, grb ili zastavu, naprotiv, piše Jonathan Haidt, potiče neko intuitivno moralno ticalo, i funkcionira kao dinamo. Želim reći, zajedno s Rooseveltom, da je najgori strah od straha samog.

Često zaboravljamo kako čak i manjinska vlada ima mandat da napravi ono što se treba napraviti, bez obzira na očekivanja “glasačkoga tijela”. I da imamo dobro postavljen sustav, možda bi najbolje postupanje bilo - da ne radi baš ništa! Ali nemamo ga.

Razjedinjenost “mudrih” glava, i “polarizacija” stoga su alibi nedjelotvornosti vlasti. Alibi za pomanjkanje hrabrosti da se učini ono što se treba učiniti. U blato u kojemu se trenutno nalazimo nije nas dovelo nejedinstvo i polarizacija.

Dapače, upravo smo zbog “jedinstva” isuviše često tolerirali nepotizam i opću korupciju. U sadašnjoj smo situaciji zbog pogrešnih ideja o zadaći vlasti.

U kriznim trenucima, poput današnjega, posebno je vidljivo kako je loš i dugoročno neodrživ “izvedbeni plan” demokratske vlasti - zdravorazumski stav o ispunjenju volje i interesa glasačkoga tijela. Naročito kad sluša najglasnije. Sindikate. Lobiste. Korporacije. Vjerske zajednice. Građanske udruge. U nadi da će tako ispuniti građanske interese i zadaću demokracije. A upravo je to recept za paralizu, nezaposlenost i bankrot.

Građani vrlo često ne znaju što je njihov stvarni interes. Glasaju protiv svojih interesa čak i u izboru stranaka, na temelju šminke i odijela kandidata, mimike, retorike, slogana ili tikova.

A u ekonomiji? Spašavati rafinerije, brodogradilišta, Spačvu? Pravdati predstečajne nagodbe u ime “održanja radnih mjesta”? Plaćati za Inu i autoceste ili dobiti za njih novac? A čak i kada znaju što je njihov stvarni interes, obični ljudi, glasači, vrlo često rade upravo suprotno onome što kažu da bi trebalo. Donosimo odluke kako ćemo krenuti na dijetu ili prestati pušiti “od ponedjeljka”. Prerezat ćemo kartice. Na posao ćemo odlaziti tramvajem. Počet ćemo stvarno štedjeti. Sve su to uljudni izrazi za “malo morgen”. I ako je istina da postupamo suprotno od onoga što tvrdimo da je za nas racionalno, treba li nas vlast doista slušati?

Ljudi obično misle da je vlast glupa ili zla, da korumpira malo ili apsolutno. Ali ona je često najgluplja, najzločestija, najrastrošnija, najnedjelotvornija i najkorumpiranija upravo onda kada ispunjava želje takozvanoga glasačkoga tijela. Skupljenih ili polariziranih glava.