KOMENTAR Pametni se udružuju da bi spasili zemlju

Plac, pazar ili tržnica, kako gdje u Hrvatskoj, ali tako glasi naziv jednog od temeljnih simbola svakoga grada. Iz osobnog iskustva, a svaki dan prošećem Trešnjevačkim placom, mogu zaključiti kako tijekom ove kampanje nije trebalo raditi ankete. Bilo je dovoljno proći među svima nama koji onuda vrludamo pa da se stekne jasan dojam kako ljudi razmišljaju. I već tada je bilo jasno da je zemlja duboko podijeljena, na štandu za kiseli kupus su za Ivu Josipovića, a kumica koja nudi grincajg je za Kolindu Grabar Kitarović (i vice versa, ovisno o štandu). Prije pet godina bilo je drukčije, manjina je govorila da je njihov izbor Milan Bandić, a većina kako želi na čelu države osobu ozbiljne karijere. Dakle, na pazaru i placu se moglo jasno detektirati da se Hrvatska našla u situaciji ozbiljne polarizacije koju su potvrdili rezultati predsjedničkih izbora - ovo je samo jedan od razloga zašto treba svakako sačuvati izravan izbor predsjednika: zemlje koje to obavljaju u parlamentu znaju zapasti u velike probleme (recimo Grčka kod koje je to izazvalo prijevremene izbore).

Hrvatska je dakle polarizirana, gotovo 60 posto birača je potvrdilo da niti jedan od kandidata ne može ostvariti više od 1 posto razlike. Ovo stanje otvara niz pitanja među kojima je ključno u kojoj mjeri se takvo stanje može okrenuti u korist države. A može. Naime, Hrvatska se našla u jednoj od kritičnih situacija koja ovaj put nije definirana vanjskom prijetnjom već unutarnjom, dubokom nesposobnošću naših vlada da provedu korake koji su ključni za ozdravljenje sustava. Globalna kriza je počela u ranu jesen 2008. godine, a tadašnje su hrvatske vlasti tvrdile kako kriza kod nas stiže sporo. A već je bila tu. Onda je Sanader zbrisao pa se skrasio u Remetincu, a stigla je vlada Jadranke Kosor koja nije imala demokratski autoritet jer je bila određena od strane bjegunca. No, i ta je vlada imala mogućnost da provede reforme koje su tada radile baltičke zemlje, neke od njih bitno uzdrmanije krizom nego tada Hrvatska: jedna od njih, Latvija, danas, oporavljena, predsjedava EU, a druga, Litva, ušla je u eurozonu. Onda su došli izbori na kojima je Kukuriku koalicija pobijedila premoćno, ali su izostale reforme. Hrvatska se i dalje guši u padu BDP-a, poboljšanje nije na vidiku, čak i posljednje informacije govore da ćemo ove godine imati najmanji rast među državama istočne i srednje Europe, svega 0,5 posto. Branko Grčić i Gordan Maras se silno trude uvjeriti kako je sve u redu, kako zemlja ide u pravom smjeru - ne treba ovoj Vladi zamjeriti sve, obavili su oni niz dosta važnih poslova, pomogli mnogima, ali bitno manje od onog što se od njih očekivalo. Stanje je dakle loše, svjetlo na kraju tunela se ne vidi, a moramo biti iskreni i reći kako ono što smo do sada čuli od HDZ-a niti izdaleka ne može zadovoljiti čak ni površne promatrače (ne želimo sada otvarati pitanje tunela prema otocima, ali stranku je napustila jedna od ključnih ekonomskih stručnjakinja, Martina Dalić). Osim toga, HDZ se do sada otvoreno suprotstavljao bilo kakvoj izmjeni državnog ustroja iako je sasvim jasno da zemlja sa 4,5 milijuna stanovnika ne može podnijeti teret gotovo 600 jedinica lokalne uprave i samouprave. A ni SDP nije pokazao da je spreman da se na tom planu naprave neke veće promjene - da, predlagali su regionalizaciju, ali su od nje odustali. Sve ovo sasvim jasno poručuje da je Hrvatskoj potrebna nova paradigma vlasti. Paradigma koja će tražiti nacionalni konsenzus jer je jasno da bez toga nema izlaska iz krize, nema provedbe reformi, nema moderne države koja će biti na usluzi građanima, ali i privredi i investitorima.

Naime, doba duboke krize, bilo političke bilo ekonomske, zahtijeva takve korake. U Zapadnom Berlinu, nakon podizanja Zida, na vlasti je godinama bila crveno-crna koalicija koja je osiguravala nužnu stabilnost kako bi taj otok demokracije unutar Istočne Njemačke preživio. Čim je Zid pao, gradska se uprava promijenila i sada, u ujedinjenoj Njemačkoj, ovisi o volji birača. A upravo je Njemačka sjajan primjer. Naime, na izborima 2005. godine čelnik SPD-a Gerhard Schröder priznao je poraz, iako je rezultat bio vrlo tijesan, te je formirana vlada velike koalicije. Ona je odradila velik posao jer su te dvije stranke mogle, u jeku izbijanja krize, donositi važne državne odluke bez straha od pritisaka manjih stranaka. Točno, nakon toga je 2009. godine CDU Angele Merkel ostvario pobjedu, ali je već četiri godine kasnije postalo jasno da birači žele dvije velike stranke pa smo opet dobili crno-crvenu koaliciju. Opet nema ucjena malih, opet se važne državne odluke donose konsenzusom i zemlja ide naprijed (ima tu, jasno, problema, ali oni su predmet neke druge priče). Austrijom - koja je jedna od najbolje stojećih zemalja EU - također posljednjih godina upravlja velika koalicija lijevog i desnog centra. SAD se našao u teškim problemima od 2010. godine kad su republikanci počeli, kao većina u Zastupničkom domu, blokirati odluke vlade. Nakon izbora u studenom prošle godine poručili su da će sada promijeniti svoju politiku kako bi pokazali da su spremni voditi zemlju očekujući pobjedu i na predsjedničkim izborima.

Konačno, tu je i primjer hrvatske Vlade nacionalnog jedinstva iz kolovoza 1991. godine, Vlade koju tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i nije želio (postoje svjedoci koji to mogu potvrditi), ali koja je Hrvatsku dovela do međunarodnog priznanja - danas je 23 godine od tog važnog događaja. Hrvatska je sada u novoj situaciji koja zahtijeva konsenzus, koja traži Vladu s velikom podrškom u Saboru, Vladu koja neće strahovati od interesnih skupina ili ucjena malih stranaka. Za to je nužno da se uspostavi dijalog ključnih političkih čimbenika, izabrane predsjednice, Vlade i opozicije. Rezultat toga bi trebala biti politika koja će imati jasno definirane ciljeve reformi koje se moraju provesti kako bi zemlja konačno izašla iz krize (pa makar i po talijanskom modelu gdje Mario Monti nije odradio sjajan posao, ali je ipak zaustavio propast). Za to je važno da sadašnji premijer Zoran Milanović prihvati razgovarati s opozicijom, da opozicija bude konstruktivna i da konačno u naš politički sustav uđe ideja političke suradnje, dijaloga i rješavanja gorućih problema. Kad to riješe, jedni i drugi - a ne treba zaboraviti da su ORaH, Vilibor Sinčić, a prije toga i laburisti pokazali da postoje i neka druga rješenja, ali je sasvim jasno da će svi oni imati svoje posebne zahtjeve koji bi mogli (posebno u slučaju Sinčića) otežati ključne odluke - neka opet raspišu izbore, a onda, ako stabiliziraju zemlju, kom opanci, kom obojci.