Onaj tko je pratio tzv. vruću fazu rasprava, stekao je osjećaj da bi referendum o članstvu Velike Britanije u Europskoj uniji mogao proći loše. Što sve pritom nije izrečeno i napisano o Europi... i u što sve mnogi nisu povjerovali... No ipak, šok je još dubok, osjećam ga i osobno. Na glasanje Britanaca za izlazak iz EU posvuda se u Europi reagiralo sa žaljenjem, osjećajem gubitka sigurnosti i razočaranjem. Riječ je o dubokom, pa i povijesnom rezu.
Ipak, ne smijemo se zakočiti u tom šoku niti predati hektičnom akcionizmu. Štoviše, svi zajedno moramo izvući ispravne zaključke za EU.
Kao prvo, tu je iskreno utvrđivanje stanja - mnogim građanima Europe u ovim vremenima EU nije visoko na cijeni. Mnogi su razočarani, neki joj okreću leđa zato što misle da EU nije ispunila obećanje, ili je to u najboljem slučaju učinila samo djelomično: blagostanje, demokraciju i mir. Gospodarska i financijska kriza zadala je duboke rane koje ni izdaleka nisu zacijelile. Dolaskom stotina tisuća izbjeglica i migranata u Europu na površinu su isplivale ne samo razlike u mišljenjima. Europske odluke mnogima se čine vrlo udaljenima od njihovih želja i predodžbi te od njihovih života. Čak su i mir i sigurnost postali krhkiji u Europi - sjetimo se samo sukoba u istočnoj Ukrajini i užasnih terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu. No, pritom se mnogo toga u Europi razvija u dobrom smjeru. Uza svu samokritiku, to ne smijemo smetnuti s uma: prebrodili smo najgoru i najopasniju fazu gospodarske i financijske krize - eurozona se očuvala, čak i narasla. Europa može učiniti svijet sigurnijim i mirnijim, kao što je to slučaj sa sporazumom o iranskom atomskom programu koji je ispregovarala europska vanjska politika. Europa je izvoznik stabilnosti i sigurnosti, na primjer na zapadnom Balkanu gdje postoji nepokolebljiva vjera u Europu i u želju za približavanjem. Na međunarodnoj razini pokazali smo koji učinak EU može ostvariti ako na svjetskoj sceni govori jednim glasom. Čak smo i u migracijskoj krizi postigli važan napredak, premda je trajalo predugo. Usprkos tome, za mnoge je EU trenutačno izgubila na snazi privlačnosti. To nam ne smije biti svejedno. U mogućnosti smo osvrnuti se na dosad nezabilježeno razdoblje od sedamdeset godina mira i stabilnosti. Prije više od 25 godina prebrodili smo podijeljenost našeg kontinenta. Proces europskog ujedinjenja uspjeh je kojemu nema ravna u povijesti. Njegova srž, a to je dogovor o političkom okviru koji države članice vodi prema tome da urede i rješavaju svoje odnose i sukobe u zgradi Vijeća u Bruxellesu, a ne prema borbi na bojnom polju, nije nimalo izgubila svoju korisnost i svoje značenje. To ne smijemo prokockati. Dužni smo budućim naraštajima predati europski mirotvorni projekt u ispravnom stanju.
Mnogi kritiziraju Europu na valu osjećaja nemoći i s osjećajem gubitka nadzora. I premda je postojanje straha razumljivo u svijetu koji se doimlje kao da je iskočio iz tračnica te u doba kada globalizacija obuhvaća mnoga područja života, činjenica je da strah nije dobar savjetnik. I da povratak u nacionalne puževe kućice ne predstavlja trajnu zaštitu od rizika i opasnosti svijeta koji se doživljava kao prijetnja.
Što, dakle, učiniti? Moramo pokazati ljudima da EU nije uzrok tog osjećaja, nego da je, naprotiv, najbolji instrument kojim raspolažemo kako bismo u našem europskom interesu aktivno oblikovali globalizaciju i svijet koji nas okružuje. Ako u Europi igramo kao tim, ako se intenzivno dogovaramo i djelujemo dinamično, možemo svladavati sukobe i prepreke. Nasuprot tome, nijedna država članica, pa ni Njemačka ni Francuska, a uostalom ni Ujedinjeno Kraljevstvo, ne može se uspješno potvrditi na međunarodnoj razini onako kako to možemo zajedno kao djelotvorna i solidarna zajednica. Danas vrijedi sljedeće: tko želi dokinuti Europu, ne rješava svoje probleme, nego ih štoviše pojačava. To pokazuju političke i gospodarske turbulencije koje upravo proživljava Velika Britanija. One pokazuju da oni koji uvijek glasno uzvikuju “van iz EU!” ili “dolje Europska unija!” nemaju odgovor na pitanje kako dalje nakon izlaska iz EU ili čak nakon njezina ukidanja. To nije samo nerazumno i neodgovorno, to je i igranje vatrom. François Mitterrand nas je na kraju svog života toliko bogatog političkim iskustvima, doživljajem rata i patnje, podsjetio: Le nationalisme, c’est la guerre! [Nacionalizam znači rat!]. One koji se ponašaju destruktivno i koji se pozivaju na tobožnju zaštićenost u nacionalnom, moramo razotkrivati i suprotstaviti im stvarna rješenja.
Zalažemo se za to da Europa bude bolja i da ima više sluha za potrebe svojih građana. To je usmjerenje i cilj prijedloga koje smo francuski ministar vanjskih poslova Jean-Marc Ayrault i ja podastrli prošli tjedan.
Imamo nekoliko konkretnih ideja, i to svjesno upravo na onim područjima na kojima ljudi s pravom očekuju više od nas: u korist unutarnje i vanjske sigurnosti, angažiranije migracijske politike te politike rasta i zapošljavanja. Veselimo se drugim dobrim i konstruktivnim, nadamo se, mnogim prilozima. No, čuti građane znači i to da u Europi moramo raditi na nov način. Bolja, fleksibilnija EU poštuje različite predodžbe o daljnjem putu Europe i dopušta različite brzine razvitka ne isključujući ni ostavljajući nikoga iza sebe. Umjesto da se svađamo o tome što bi trebao biti konačni cilj europske integracije, trebali bismo raditi u korist dohvatljivih rezultata, i to danas! Svatko je pozvan sudjelovati! Branimo svi zajedno Europu time što ćemo je učiniti boljom. Naprijed možemo samo zajedno. Zbog toga je toliko važno da se u krugu dvadeset sedmorice konzultiramo, da pažljivo saslušamo jedni druge i da potom djelujemo zajedno.
*autor je ministar vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke