U Hrvatskoj ovih dana, s raznih strana, pristižu različite slike koje, na prvi pogled, nisu povezane jedna s drugom. No, poput odvojenih radnji iz glasovitog filma Roberta Altmana “Short Cuts”, koje se u finalu ipak povežu u jednu jedinstvenu priču, tako i ove naše domaće, hrvatske slike - promotri li ih se dovoljno pozorno - ipak čine jedan jedinstveni mozaik prijeteće stvarnosti.
U prvoj slici Državni zavod za statistiku izlazi s najnovijim podacima prema kojima je broj službenih stanovnika Hrvatske, nakon duljeg vremena, pao ispod 4,2 milijuna. Neslužbeni podaci, koji računaju s uobičajenom hrvatskom navadom da se “papiri” (odjava prebivališta) rješavaju mjesecima, pa i godinama nakon promjene “stanja” (odlaska ih Hrvatske), barataju već i s puno pesimističnijim brojkama. Uostalom, osvrnete li se barem malo oko sebe i zavirite samo u krug svoje šire rodbine i poznanika, neminovno ćete naći nekoga - često i cijele obitelji! - tko je zadnjih mjeseci otišao, odlazi ili planira otići i sreću potražiti negdje drugdje.
U drugoj slici, koja je doduše medijski relativno skromno popraćena, u Šibeniku se ovih dana odvija drugi Hrvatski iseljenički kongres. Kao i onaj prije dvije godine, i ovaj je na jednome mjestu okupio značajan broj zanimljivih hrvatskih iseljenika i njihovih priča, ponekog povratnika i, po već uhodanom običaju, one koji za njih skrbe ili bi barem trebali skrbiti. Premda u trenutku pisanja ovoga teksta skup još uvijek traje, pa mi njegovi zaključci nisu poznati, već sad se zna da od zaključaka od prije dvije godine - u kojima su predlagane i neke konkretne mjere za bolje povezivanje Hrvatske sa svojim iseljeništvom - ama baš ništa nije ostvareno. Stoga je jedan od organizatora toga skupa i prije njegova održavanja rezignirano zaključio kako su veze Hrvatske i hrvatskoga iseljeništva u proteklih godinu dana zapravo još i više oslabljene, pa je krajnje vrijeme da se priča o mogućem povratku dijela iseljenika u Hrvatsku naprosto već jednom proglasi - nerealnom i teško ostvarivom.
Treća nam slika donosi svečani doček skupine izbjeglica u Prihvatilište za tražitelje azila Porin, organiziran u sklopu dogovorenog razmještaja migranata dosad pristiglih u Europu. Poprilična skupina novinara i volontera, predstavnik Europske komisije u Hrvatskoj i sam ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić s jedne strane, a s druge - tek četvorica Eritrejaca prispjelih iz Italije. Očekivalo ih se više - za početak barem po 10-ak iz Italije i Grčke ili 30-ak iz Turske od ukupno planiranih oko 1600, kako je to prije nekoliko mjeseci najavio baš ministar Orepić - a zašto ih je zasad stiglo samo četvero, novinarima nitko nije bio spreman pojasniti.
Sve te slike ipak imaju jednu zajedničku nit i čine jednu jedincatu priču po kojoj Hrvatska, očito, postaje nepoželjna zemlja za život.
Oni koji mogu iz nje odlaze, vodeći sa sobom i svoje obitelji, uvjereni da tu “nema kruha” ni dostojanstvenoga života. A oni koji su iz Hrvatske otišli - proteklih mjeseci ili godina ili pak prije više desetljeća - ma koliko to možda i priželjkivali, u nju se ne vraćaju i teško je očekivati da će se to u dogledno vrijeme bitnije promijeniti. Hrvatsku, kako se čini, za svoj novi dom nerado biraju čak i oni koji su otišli iz ratom, bijedom i drugim nesrećama poharanih zemalja Afrike i Azije, ako mogu ikako birati između nas i nekih drugih, poželjnijih europskih zemalja.
Ma koliko to strašno zvučalo, Hrvatska je na putu izumiranja. Ma koliko lijepa, raznolika i po tolikim drugim osobinama bila idealna za život, u njoj ipak ima sve manje života. U Hrvatskoj se već godinama više umire nego rađa; iz nje se više odlazi nego što se u nju dolazi; u njoj se znatno više troši negoli stvara. Ako sve to nije dovoljan znak za uzbunu, ne znam što bi uopće i moglo biti!?
Očekivao bi čovjek da će upravo to biti središnja tema barem predizborne kampanje koja nam je na vratima: tko će i kako učiniti Hrvatsku poželjnijom zemljom za život! No njome, zasad, dominiraju neke sasvim druge “priče”, koje kao da su pisane za neki svjetonazorski modni magazin. Stranka koja je, iz još uvijek do kraja nerazjašnjenih razloga, samo pola godine nakon osvajanja vlasti srušila vlastitu Vladu i vladajuću većinu, zasad je zaokupljena biranjem novoga čelnika i pitanjem: hoće li na sebe nabaciti “make up” centra i desnoga centra i “skinuti” onaj desnice.
Stranka, pak, koja je prije samo pola godine vlast izgubila na izborima zasad je, kako se čini, također zaokupljena sličnim pitanjem: treba li, za potrebe novih izbora, privlačenjem političkih stranaka poput HSS-a svojoj koaliciji dati izgled prihvatljiviji tradicionalnijim biračima te tako proširiti svoju izbornu bazu. Fokusirani više na svoj vlastiti izgled i potrebnu “šminku” za izbore koji su pred vratima i jedni i drugi, čini se, jedva da i razmišljaju o danima i mjesecima postizbornog vremena. Kao da su nedovoljno svjesni i “filma” u kojem živimo i veličine izazova koji stoji pred njima, ali i pred svima nama. Ali i nespremni na toliko potrebne stvarne, a ne tek kozmetičke promjene.