KOMENTAR

TVRDOGLAVE ČINJENICE Kako smo iznova shvatili dvije stare pouke o budućnosti nafte

 REUTERS

Kada je prije otprilike godinu dana premijer Andrej Plenković objavio namjeru Vlade da otkupi dionice Ine od mađarskog MOL-a, na njega se slila prava bujica raznoraznih kritika. Bilo je tu svega, od razumnih propitivanja kako će prezadužena država financirati takvu transakciju, preko shvatljivih upozorenja kako državno upravljanje nije baš poželjan model za napredak te kompanije, do krajnje ekscentričnih tvrdnji o tome kako je Ina ruinirana kompanija bez budućnosti.

Te potonje teze uvelike su se temeljile na optimističnim prognozama velike zelene energetske tranzicije, koja bi u doglednom roku trebala eliminirati naftu s trona najvažnijeg svjetskog energenta. Ima li smisla kupovati naftnu kompaniju na pragu ulaska u postfosilno doba, pitali su se dežurni prozeleni skeptici. S jednim od njih - uglednim ekonomistom Damirom Novotnyjem - u to sam vrijeme vodio i polemiku, djelomično prenesenu na stranice Jutarnjeg lista.

Tijekom te rasprave Novotny je u više navrata prilično rezolutno tvrdio da zbog nezaustavljivog pada potrošnje nafta dugoročno više nikad neće dosegnuti nekadašnje cjenovne razine. Konkretno, Novotny je predvidio da će “oni koji se klade na cijenu barela iznad 100 dolara izgubiti okladu” te da se u “idućih tri do pet godina ne može očekivati radikalniji porast cijena sirove nafte, niti povećavanje potražnje za derivatima u Europi, posebno ne u našem okruženju”. Ta predviđanja temeljio je na dokumentima više uglednih svjetskih financijskih institucija, uključujući i središnju banku Rusije, koja je za 2018. predviđala maksimalnu cijenu nafte od 55 dolara po barelu.

Dakako, nakon što je prošlo tek prvih 15-ak dana godine, prerano je za zaključak o ispravnosti tih prognoza, no u najmanju je ruku indikativno da je burzovna cijena referentne marke nafte Brent ovih dana u više navrata premašila iznos od 70 dolara za barel. Valja se samo nadati da Novotny na temelju svojih prognoza nije i ulagao svoj novac jer bi mu sada nad glavom visio ozbiljan financijski gubitak. Bila bi to vrlo skupa lekcija o dvije prilično dobro poznate činjenice. Prva je ta da je prognoziranje kretanja cijene nafte čak i na vrlo kratak rok disciplina koja nudi ekstremno nizak stupanj izvjesnosti.

Razlog za to je u samoj konstrukciji tržišta iznimno ravnomjerne ponude i potražnje, usto temeljenog na kompleksnom logističkom sustavu u kojem i najmanja naznaka mogućih rizika prekida tog lanca u stvarnom vremenu kroz sentiment burzovnih mešetara utječe na cijenu. Nadoda li se na to manjkavost informacija kojima javnost raspolaže, lako je shvatiti zašto se tako često događaju pogreške u prognozama. Kao općeprihvaćeno objašnjenje rasta cijena nafte tijekom prošle godine tako se navodi dogovor Organizacije država izvoznica nafte (OPEC) i Rusije o koordiniranom smanjenju proizvodnje, no pri tome se zanemaruje da je od prvih 12 mjeseci tog režima u čak šest značajno premašen određeni limit od 32,5 milijuna barela dnevno.

S druge strane, očekivalo se da će rupu na tržištu izazvanu tim rezovima proizvodnje pokriti trošenje zaliha u terminalima te povećanje proizvodnje američke nafte iz škriljevca koju rast cijena čini ekonomski održivom. Ipak, i dok su se terminali praznili rekordnom brzinom, a u desetak mjeseci prošle godine američka je proizvodnja porasla za 800 tisuća barela dnevno (nešto manje od 1 posto globalne potrošnje), cijena je nastavila nezaustavljivo rasti.

Evidentno je razlog tome vrlo jak rast svjetske potrošnje koji nije, kao proteklih godina, samo posljedica gospodarskih aktivnosti azijskih zemalja nego i sve jače konjunkture u Europi i Sjevernoj Americi. A što nam onda to govori o budućnosti nafte i postfosilnom dobu? Iako je neosporno da naftni intenzitet svjetskoga gospodarstva (potrošnja nafte po jedinici globalnog BDP-a) poprilično strelovito pada, teško je zamisliti da će tijekom idućih desetljeća nafta biti svrgnuta s trona ključnog energenta čovječanstva. Elektrifikacija prometa neosporno je proces koji će u konačnici dovesti do toga, no ta tranzicija pred sobom ima cijeli niz tehnoloških, infrastrukturnih, logističkih, ali i financijskih izazova.

U međuvremenu, rast životnog standarda stotina milijuna novih pripadnika srednje klase brzorastućih država Azije i Južne Amerike povećavat će potražnju za naftnim derivatima. Za naftne kompanije to znači još barem nekoliko desetljeća vrlo zdravih profita i prilike za širenje svojih aktivnosti u nove sektore. Što nam to govori o Ini? Dovoljno je tek reći da je u godinu dana - otkad Vlada bezuspješno radi na pripremi procesa preuzimanja - zbog rasta cijene nafte i bruto vrijednost Ininih dokazanih rezervi porasla za kojih milijardu i pol dolara. Je li trebalo odlučnije krenuti u tu transakciju usprkos tvrdnjama većine analitičara da se to ne isplati? Ili možda baš zbog njih?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 17:32