Bilo je to jednoga dana 1991. godine kad se kod nas zadnji put rodilo najmanje jedno dijete više nego što je tog dana u Hrvatskoj bilo umrlih. Možda već sutradan, a možda koji dan poslije najmanje je jedna osoba više umrla nego što je istog dana bilo rođenih. Tog dana hrvatski je narod počeo izumirati.
Počeo je proces koji se baš ničim i nikako ne može zaustaviti ni preokrenuti barem sljedećih 30 godina, a lako je moguće nikada. No taj sasvim sigurno najvažniji događaj u suvremenoj povijesti Hrvata nisu zabilježile ni jedne novine, o njemu nije bilo ni spomena u TV Dnevniku.
Nije ni moglo biti, jasno ga možemo vidjeti tek danas, a jedini instrument kojim se on može uočiti je retrovizor. Da je prešao vrh brda, čovjek shvati tek kad se dovoljno spusti na drugu stranu.
A zašto su Hrvati 1991. počeli izumirati, i to takvom brzinom da ih je od 1991. do danas umrlo 195.000 više nego što ih se rodilo? Izvanredno zanimljiv odgovor na to pitanje dao je prije desetak dana na godišnjem savjetovanju hrvatskih ekonomista u Opatiji Anđelko Akrap, profesor demografije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.
“Od početka modernizacije sredinom 19. stoljeća Hrvatska nema, ali i ne razvija, mrežu gradova nositelja razvoja na čitavom prostoru.
Posljedice su danas očite”, rekao je profesor Akrap, i nastavio: “Samo je nekoliko hrvatskih gradova moglo zaposliti stanovništvo koje se odlijevalo iz poljoprivrede u njihovu okruženju. Nastao je model gospodarskog razvoja koji je kontinuirano proizvodio ‘višak stanovništva’ i u rijetko naseljenoj zemlji stvarao privid obilja radne snage. A zbog sporog razvoja srednjih, i osobito malih gradova, taj se ‘višak’ stanovništva trajno zapošljavao u inozemstvu ili odlazio u svijet na privremeni rad. Bio je to razvoj bez prostorne komponente gospodarske i demografske politike.”
Ovih dana u Hrvatskoj se opet žustro raspravlja o prostornoj komponenti gospodarske politike, predlažu se radikalne izmjene prostorne organizacije države, devete od Drugog svjetskog rata. Most zahtijeva ukidanje županija smatrajući da one služe samo kao utočište za “uhljebe” partije na vlasti, i traži uspostavu regija. Tu novu europsku modu zagovara i istarski IDS, no HDZ ne da županije, misli da su regije politički anakronizam. Istina je međutim da su i županije i regije podjednako besmislene ako ne generiraju razvoj i ako time uzrokuju izumiranje naroda koji ih nastanjuje.
A sposobnost za razvoj, kako nas uči i briljantna američko-kanadska spisateljica Jane Jacobs u svojoj knjizi “Gradovi i bogatstvo naroda”, mogu imati samo gradovi. Oni čine jezgru gradskih regija i razvijaju sebe i svoje okruženje tako što nadomještaju uvozne proizvode vlastitom proizvodnjom, dovoljno raznovrsnom i obilatom, za vlastitu potrošnju i za razmjenu s drugim gradovima na podjednakom stupnju razvoja.
Samo gradovi mogu osigurati tržište, znanje, kapital i radna mjesta za ljude iz svojega ruralnog okruženja. Stoga je primjerice ekonomsko samoubojstvo imati grad Zagreb pod jednom državnom upravom i jednom stranačkom ideologijom, a njegovo prostorno okruženje, Zagrebačku županiju, pod drugom, najčešće politički zaraćenom s onom prvom.
Ako želi imati razvoj i rast, Hrvatska mora biti organizirana u regije koje prirodno stvaraju veliki gradovi, gradovi koji su u stanju pokrenuti vlastiti razvoj i razvoj svojih gradskih regija, odnosno prostora koji razvojno ovise o tim velikim gradovima.
Kada se županije bolje promotre, vidi se da one nerijetko i jesu formirane oko većih i manjih gradova, no pitanje je koliko je to načelo dosljedno provedeno. Ali ne mogu grad Zadar (Šibenik, Split, Dubrovnik...) biti politički i upravno odsječeni i razdvojeni od svojih gradskih regija, od Zadarske (Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske, Dubrovačke...) županije; ako žele razvoj, oni moraju tvoriti organsko jedinstvo.
Na čelu cijelog tog prostora grada i njegova razvojnog okruženja mora biti ista i jedinstvena vlast, ma kako se ona nazivala. Samo tada će cijela gradska regija moći strateški promišljati i organizirati svoj razvoj; u suprotnom, razvoj degenerira u male komunalne akcije, u slučajnost i agoniju. To sjajno pokazuju podaci koje nam podastire profesor Akrap.
Od 293.000 ljudi koji su od 1961. do 1971. otišli iz Hrvatske na rad u inozemstvo, 83 posto njih otišlo je iz seoskih naselja. U jezgri njihovih regija nije nastao grad koji bi ih bio u stanju prihvatiti i zaposliti. A od 1991. do 2001. prema prekomorskim i europskim zemljama otišlo je još od 180.000 do 200.000 hrvatskih stanovnika. Do 2051. najmanje osam županija izgubit će 40 i više posto ljudi.
“Izostala je dugoročna strategija gospodarskog razvoja u prostoru”, kako kaže Anđelko Akrap. “Posljedice su očite”: Bjelovarska, Sisačka, Virovitička, Šibenska i Karlovačka županija izgubile su od 1961. između 30 i 40 posto stanovništva. Ličko-senjska gotovo 60 posto!
No regije ne samo što gube ljude nego u njima opada broj radno sposobnog, a povećava se broj staračkog stanovništva, pa je proradila i pogubna povratna petlja: “dobni sastav stanovništva bit će vrlo restriktivan razvojni činitelj”, kaže profesor Akrap.
S izostankom ekonomskog razvoja slijedi još već pad nataliteta, još veći gubitak stanovništva, još slabiji rast i razvoj... Kako izaći iz te začarane spirale zajamčenog propadanja? Jane Jacobs bi rekla: poštujući prirodne zakonitosti gospodarskog razvoja, a ne gradeći državu na besmislenim činovničkim konstrukcijama.