Hrvatska mora napustiti model rasta zasnovan na domaćem tržištu i na inozemnom novcu i zamijeniti ga modelom rasta temeljenim na inozemnoj potražnji i domaćem novcu. Malo koji ekonomist neće se s tim složiti.
Hrvatska je mala i već je jako zadužena u inozemstvu: prema zadnjem HNB-ovu Biltenu, 108,4 posto godišnjeg BDP-a i 233 posto godišnjeg prihoda od izvoza roba i usluga. Nema sumnje, u inozemstvu se Hrvatska više ne smije zaduživati, osobito ne sada kad se očekuje opće poskupljenje zaduživanja u svijetu. Gdje će onda Hrvatska naći domaće izvore kapitala za povećanje proizvodnje za svjetsko tržište?
Bogate su zemlje to odavno riješile: krupniji iznosi novca za investicije osiguravaju se prikupljanjem velikog broja malih priloga vlastitih građana - sustavom dioničarstva. Bogate su zemlje bogate, što znači da su im bogati i građani, upravo zato što su razvile dioničarstvo.
Hrvatska je siromašna zemlja zato što, umjesto okrupnjavanjem novca za investicije prikupljenog od njezinih građana, rast financira bankovnim kreditima i krupnim kapitalom malog broja pojedinaca, tzv. tajkuna ili oligarha. No, da bi dioničarstvo funkcioniralo, potrebne su najmanje tri stvari.
Prva je učinkovita zaštita manjinskih ulagača u poslovne pothvate vladavinom prava i kažnjavanjem onih koji krše pravila. Drugo je funkcionirajuće tržište kapitala, učinkovita burza, tako da oni koji iz ulaganja žele izaći imaju kome prodati svoje dionice po cijeni koja odražava uspon poslovnog pothvata. Treće je zaštita od oporezivanja kapitala: kapital građana je njihov ušteđeni dohodak na koji su svi porezi jednom zauvijek plaćeni i mora biti zaštićen od nasrtaja države, pa i od inflacije. U Hrvatskoj nema ni prvoga, ni drugoga, a niti trećega.
Hrvatska je svoje tržište kapitala sramotno i katastrofalno zapustila u svakom pogledu. Njezin pravni poredak ne štiti manjinske dioničare od pljačke većinskih, a i država stalno prijeti da će dohodak i dobit oporezivati beskonačno, kroz poreze na dividendu, kapitalnu dobit, nekretnine i ostalo, sve dok ga ne proždere cijeloga, pa i više od toga. Rezultat: indeks Zagrebačke burze Crobex od sloma 2009. do danas je kao EKG mrtvaca.
Privreda je upala u circulus vitiosus, ne zna se da li vrijednost dionica ne raste zato što nema gospodarskog rasta ili rast izostaje zato što nema nikakvih tržišnih poticaja za investiranje. Sigurno je samo da su investicije u Hrvatskoj, prema Eurostatu, od 2003. do 2013. pale sa 26 na 19 posto BDP-a, što je ispod razine “proste reprodukcije”.
Za to vrijeme burzovne su cijene dionica u svim razvijenim zemljama svijeta porasle svojim uobičajenim tempom. Američki Dow Jones vrijednost iz pretkrizne 2007. postigao je ponovo već u ožujku 2012. i od tada je porastao sa 14.000 na gotovo 18.000 bodova.
Britanski FTSE od 2009. do danas porastao je sa 3500 na 6300 bodova, a njemački DAX sa 4000 na gotovo 12.000. Tako je i u drugim zemljama, samo Crobex jadno struže po dnu obeshrabrujući bilo kakvu ideju o prikupljanju preko burze novca koji ne traži ni vraćanje, ni kamatu, niti amortizaciju - samo fer vrednovanje.
Niti u reformama koje je ultimativno zatražio Most da bi dao potporu budućoj Vladi, ili u njoj sudjelovao, nema te najvažnije, presudne i sudbonosne promjene - sređivanja i oživljavanja tržišta kapitala.
A koliko su tragično pogrešne i predodžbe aktualne Vlade o tržištu kapitala, vidi se zorno iz SDP-ova odgovora na Mostov zahtjev za “promoviranje nacionalne valute”: “Ministarstvo financija”, kaže koalicija Hrvatska raste, “pridonosi promoviranju nacionalne valute kroz razvijanje domaćeg tržišta kapitala i izdanje državne obveznice... Trenutno imamo 50 mlrd. kuna u vrijednosnim papirima kojima se trguje na domaćem tržištu”.
Vlada premijera Milanovića misli da “razvija domaće tržište kapitala” kad posuđuje novac od banaka i uzima ga financijskom represijom obveznim mirovinskim fondovima! Zašto je sve to tako jadno?
U Hrvatskoj je na djelu pogubna kombinacija neoliberalne i likvidacionističke doktrine. Prema prvoj, napuhivanje balona cijena dionica na burzi ne tiče se ni monetarne vlasti ni pravnog poretka. Druga samo zlurado gleda kako se balon ispuhuje i tržište doživljava slom jer “špekulanti nisu ništa drugo ni zaslužili”.
Ni HNB, ni Ministarstvo financija, ni Vlada ni bilo tko drugi nisu ni prstom mrdnuli kada je odnos cijena i zarade dionica (p/r) na Zagrebačkoj burzi do 2006. s normalnih 16 rastao na zaprepašćujućih 45, premda je svakome tko išta zna iz povijesti ekonomije trebalo biti jasno da će to prouzročiti katastrofalnu ekonomsku krizu, baš kao i 1928.
A kada je tržište kapitala doživjelo slom i kada je isparilo 400 milijardi kuna vrijednosti kapitala, nitko od hrvatskih vlasti, ni monetarnih ni izvršnih, nije ni prstom mrdnuo da se vrijednosti dionica vrate na normalne stope rasta i poticaje za investiranje.
Ništa nisu poduzeli ni obvezni mirovinski fondovi koji bi sa svojih 70 i više milijardi kuna mogli djelovati u krizi kao “kupac posljednjeg utočišta”, a u normalnim vremenima kao kupac koji dionicama osigurava primjerenu cijenu i normalan rast vrijednosti.
I “mirovinci” su, kao i Vlada, tržište kapitala zamislili kao tržište državnih obveznica, ne shvaćajući da te obveznice ne mogu imati vrijednost same po sebi, nego tek ako im je stvore porezne uplate uspješnih poduzeća i zaposlenih građana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....