Radikali i čudaci u izbornom lovu na glasove očajnika

Da smo umjesto predsjedničkih prošle nedjelje imali parlamentarne izbore, ni SDP ni HDZ ne bi mogao formirati vladu bez Ivana Vilibora Sinčića i njegova antibankarskog pokreta koji mu je donio 300.000 glasova. Ili bismo imali Vladu s političkim nasljednicima čudnovatog Ivana Pernara u antideložacijskoj udruzi Živi zid, ili bi SDP i HDZ bili prisiljeni na veliku koaliciju. Onako kako su u Njemačkoj koalirali njihovi uzori, socijaldemokrati iz SPD-a i Merkeličini konzervativci iz koalicije CDU-CSU. Super, osim što Hrvatska nije Njemačka: možete li zamisliti koaliciju Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka?

Kako ono ide: pojavio se niotkuda, i ušao u legendu. Tanki mladić duge kose koji čudno govori osvojio je u nedjelju 28. prosinca 16 posto glasova hrvatskih birača. Upravo koliko i grčka Siriza na parlamentarnim izborima prije tri godine. Vrlo skoro, 25. siječnja, Grci izlaze na izvanredne izbore. Europska unija je na nogama: ankete kažu da pobjeđuje ta radikalno lijeva stranka Aleksisa Ciprasa. Lani su osvojili najviše glasova na europskim izborima i od tada čekaju prijevremene izbore. Kako bi ublažio histeriju koja se diže iz Bruxellesa, Cipras više ne prijeti da će Grčka odmah prestati otplaćivati dugove, ali sadašnji konzervativni premijer Antonis Samaras računa baš na glasove onih prestrašenih prijetnjama bankrotom države i izbacivanjem iz eurozone.

Sedam godina krize opasno mijenja političku kartu Europe: s jedne strane raste teška desnica, koja je u Francuskoj i Velikoj Britaniji pobijedila prošlog svibnja na euroizborima, a s druge strane se obnavlja radikalna ljevica, najjača u Grčkoj i Španjolskoj, gdje Podemos sada uživa podršku gotovo trećine birača. I pristojnoj Njemačkoj se dogodilo da je neonaci NPD dobio mjesto u europskom parlamentu a da je Die Linke, nasljednica nekadašnje komunističke partije DDR-a, uz velike prosvjede početkom prosinca imenovala premijera jedne savezne pokrajine, Tiringije.

Kad zakažu tradicionalne stranke lijevog i desnog centra, a očito je da su svi zakazali jer čitava EU nije u stanju stati na kraj krizi, visokoj nezaposlenosti i raširenom beznađu, na scenu stupaju radikali i svakojaki čudaci, poput onog komičara Beppea Grilla u Italiji, koji je također osvajao glasove zazivajući izlazak Italije iz eurozone i prekid otplate duga.

Mi se još dobro i držimo. U pet godina izgubili smo 225 tisuća zaposlenih ili gotovo svako peto radno mjesto, a ni prije toga se nismo mogli pohvaliti velikom zaposlenošću. Ulazak u vrli novi svijet kartica i kredita donio nam je 320.000 blokiranih građana, što je više od zbroja stanovnika drugog i trećeg najvećeg grada u Hrvatskoj, Splita i Rijeke. I ne, niste na popisu vi kojima je račun bio blokiran kojih tjedan dana dok niste platili neki zaboravljeni račun, riječ je o ljudima kojima su svi računi mjesecima blokirani i moraju se dovijati kako da plate svaku litru mlijeka.

Kako se parlamentarne stranke obraćaju tim ljudima, što im govore? Kako ih zastupaju? Ljudi su ovdje ogorčeni, razočarani, nikom više ne vjeruju. I oni koji imaju i oni koji nemaju, svima je danas loše. Crnilo se širi društvenim mrežama i terasama kafića. Prije koji mjesec Gallupovo istraživanje o zadovoljstvu životom do karikaturalne razine pokazalo je dokle to nezadovoljstvo seže: Hrvati su na 120. mjestu od 138 zemalja. To znači da smo nezadovoljniji od stanovnika Etiopije, Iraka i Sjeverne Koreje, a tu smo negdje sa stanovnicima Sirije, Afganistana, Ugande ili raspadnutog Haitija. Jasno, to je pretjerano, ali potvrđuje ono što svatko od nas vidi: ogromna većina ljudi oko nas ljuta je i nezadovoljna.

I nije baš da je taj Gallup sasvim prolupao. Sličnost između Hrvatske i Sjeverne Koreje je u tome što nezadovoljstvo i bijes još nisu izbili na površinu. Oni ne smiju, a mi nemamo tradiciju prosvjeda, svaki masovni izlazak na ulice smrdi nam na dirigirane partijske parade. I radije ćemo ostati doma, osim ako se baš ne dijeli grah ili bakalar. Veliki broj ljudi kod nas još se nije naviknuo na demokraciju i ne zna čemu ona služi, desetljeća jednopartijskog sustava izbrisala su sjećanja na ono nešto malo višestranačkog iskustva i političke borbe prije 1945. Socijalizam nas je sve odgojio u poslušne, apatične ljude koji stranke doživljavaju vrlo pragmatično, kao način na koji možeš doći do posla ili višeg položaja. Vječno ogorčeni na državu i vladu, sjedimo i čekamo da netko umjesto nas odradi stvari. Riješi problem, promijeni svijet: svejedno radi li se o pregorjeloj žarulji u hodniku zgrade, ledu pred ulazom u kuću ili sumanutom školskom programu koji nam maltretira djecu, upropaštavajući im šanse za budućnost.

Kao u onim nefunkcionalnim obiteljima u kojima nitko ni s kim ne razgovara, u Hrvatskoj s rastezanjem ekonomske krize raste broj ljudi koji se povlače u sebe. Okreću leđa parlamentarnoj demokraciji, ne izlaze na izbore. U nedjelju 28. prosinca na birališta je izašlo 1,8 milijuna ljudi. I na drastično pročišćenom biračkom popisu, sa 700.000 imena manje nego na prošlim predsjedničkim izborima, izlaznost je ponovno bila ispodpolovična. Neki ljudi nikad ne idu na izbore, to ih naprosto ne zanima. No, prije petnaest godina, 24. siječnja 2000. u prvi krug predsjedničkih izbora nakon smrti Franje Tuđmana, na birališta je izašlo čak 880.000 birača više nego prošle nedjelje.

Gdje su nestali svi ti ljudi? Povukli su se iz političkog procesa jer osjećaju da ne postoje stranka i političar koji njih zastupaju. Od 2000. do prvog kruga 2005. nestalo je 440.448 birača, a tamo na izborima 2009. u prvom krugu ih je opet bilo manje za 254.380. Od tih zadnjih izbora do sada od svog građanskog prava i dužnosti odustao je još 184.971 birač. Vjerojatno bi ih izašlo još i manje da se nije pojavio Ivan Vilibor Sinčić. Dečko nema punih 25 godina, nema ni stalni posao, honorarno radi za 3500 kuna mjesečno u jednoj projektantskoj kući, kako je to prijavio u svojoj imovinskoj kartici prilikom kandidature. Prešao je analitičare i istraživače i u samo par tjedana uspio osvojiti 16,42 posto glasova, odnosno 293.562, odmah iza prva dva najjača kandidata.

Nije da nismo imali iskustva s autsajderima: Boris Mikšić je na predsjedničkim izborima 2005. osvojio 396.000 glasova (17,79 posto), s krizom su narasli laburisti Dragutina Lesara: na parlamentarnim izborima 2011. osvojili su šest mandata, da bi već na europskim izborima u svibnju ove godine doživjeli fijasko. U samo devet mjeseci ORaH Mirele Holy po Crobarometru Ipsos Pulsa je sa 17,9 posto podrške postao druga stranka u zemlji, iza HDZ-a sa 25,7 posto.

Sada mnogi tumače da je Holy gadno pogriješila što je ostala uz Josipovića i tako minirala vlastiti prevratnički potencijal. Do kraja godine trebali bismo imati parlamentarne izbore. Po ovome što se dogodilo prošle nedjelje, čini se da će ključnu ulogu igrati stranka koja se na najuvjerljiviji način distancira od SDP-a, HDZ-a i dosadašnjeg načina vladanja. ORaH, Živi zid ili neko treće čudo, koje tek trebamo upoznati. Nešto se giba i tamo lijevo, zasad uglavnom među studentarijom u Zagrebu: za ulazak u političku borbu sprema se nedavno osnovana Radnička fronta Mate Kapovića, lidera pobune sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Budući vladar Hrvatske bit će onaj tko uspije dati glas deprimiranoj i apatičnoj polovici zemlje, onoj koja vječno kuka i tvrdi da nema za koga glasati. Znamo da će se klasični birači HDZ-a i SDP-a nastaviti osipati. Ogorčeni ljudi, zgađeni politikom klasičnih stranaka, okreću se širom Europe onima koji im izgledaju drukčije, radikalno različito od blagoglagoljivih, umivenih i lažljivih političara klasičnog tipa. Neka je i gore, samo da ove više ne gledamo! Vrlo, vrlo opasno.