Pokret Podemos (Možemo) okupio je u subotu u Madridu na maršu za promjenu nekoliko desetaka tisuća Španjolaca, dovoljno da se na završnom mitingu posve napuni poveliki središnji trg Puerta del Sol, na koji stane oko 80.000 ljudi, a još ih je podosta “curilo” u okolne ulice.
Već to bi bilo dovoljno da se gaće zatresu španjolskoj političkoj nomenklaturi, sve da je posrijedi tek neki ekscesan događaj (poput sindikalnog mitinga prije desetak godina u Rimu, kada se okupilo tri milijuna ljudi - ali bez direktnih političkih posljedica). Ankete, međutim, pokazuju da je Podemos uživao podršku oko 30 posto birača i prije pobjede Tsíprasove Syrize u Grčkoj, koja mu je dala dodatna krila. Već i taj postotak je više nego dovoljan da naruši san pučana i socijalista, naviklih već tridesetak godina da se politička utakmica u Španjolskoj igra između njih, kao da je dvostranački sustav (uza sve regionalne i nacionalne stranke, osobito u baskijskim i katalonskim zemljama, zasad prisiljenima da se na saveznoj razini udružuju s velikim nacionalnim političkim konzorcijima, konzervativnim koji se zove pučki, te liberalnim koji, zbog već posve zaboravljenih povijesnih razloga, sasvim zanemarivih kad je riječ o današnjem sadržaju, nosi socijalistički pridjev).
Ono što je nekad bilo socijalističko i laički liberalno, i što je po inerciji glasalo za Španjolsku socijalističku radničku stranku (PSOE), sada hrli na mitinge Pabla Iglesiasa, postmarksističkog vođe Podemosa. U subotu su se pred pozornicom vile zastave duginih boja (koje za mir, koje za LGBT), ali u stražnjim redovima sve je vrvjelo od crveno-zlatno-ljubičastih zastava Španjolske Republike, u krvi ugušene fašističkom intervencijom 1936-1939.
Na jednoj je bila i velika crvena petokraka (koju su i hrvatski partizani donijeli iz španjolskih Internacionalnih brigada, nipošto iz Rusije) i koja budi spomen kako su pod njom komunisti po Kataloniji tamanili anarhiste, Francu na korist.
I to nešto govori, ako ne o sadržaju Podemosa, a ono o percepciji ljevice, kojoj se čini da napokon vidi nešto svoje.
Sve to stvara sinergiju koja bi na parlamentarnim izborima u studenome mogla pomesti španjolsku političku scenu, prvi put otkako je umro caudillo Franco.
Ta bi sinergija bila nemoguća da financijska kriza 2008. nije žestoko šibnula Španjolsku, zahvaljujući i kratkovidnosti tada vladajućih socijalista koji su kasno opazili što se zbiva i reagirali pozno i mlako. Bila bi nemoguća da konzervativna nacionalistička vlada Mariana Rajoya nije sjekirom i satarom kresala ne samo troškove nego i nade. Pripisujući pritisku iz Bruxellesa i Berlina i ono što je Schäuble htio, ali i ono što se Nijemaca nije ticalo, ali se Rajoyu činilo da je korisno njegovu obzoru suženome ideološkim naočnjacima.
Španjolska se oporavlja, ali je njezina srednja klasa ranjena, a mladi su razjareni besposlicom i besparicom.
I tako je Podemos u godinu dana buknuo do objektivno prve političke snage u Španjolskoj.
Iglesias je intuitivno shvatio, bolje nego Tsipras, ono što je ovih dana u jednom intervjuu samokritički priznala Naomi Klein, autorica knjige “No Logo”, kultnog štiva pobornika svojedobnog pokreta “Okupirajmo Wall Street”, u prvi mah snažnoga, ali efemernoga utoliko što se nije uspio konstituirati u političku snagu.
Potučeni smo jer smo znali reći “ne!”, ali nismo znali reći “što”, nismo imali artikuliran politički prijedlog - priznaje Klein danas ono što su neki novinari govorili još onomad.
Isto smo govorili i za španjolski pokret M15 (po nadnevku 15 svibnja 2011, kada su se prvi put okupili na Puerti del Sol), koji se okupio pod zbirnim nazivom “Indignados” (ozlojeđeni), po naslovu knjige “Indignez-vous” Stéphanea Hessela (prevedonoj u nas pod naslovom: Pobunite se!).
Oni su se, na početku predizborne šutnje za lokalne izbore 2011 zaista pobunili, ali pasivno. Njih tridesetak tisuća, natiskanih na Puerti del Sol, prvo su usta prelijepili flasterom a zatim se Puerta del Sol stopila sva u jedan gromoglasan uzvik - izrazit čin građanske neposlušnosti, doznavši da policija ima nalog rastjerati ih.
Policiji su u međuvremenu promijenili instrukcije, naredivši da intervenira samo bude li nereda, pa intervencije nije bilo. Ta gomila mladih pokazala se sposobnom samoupravljati, hraniti, održavati red, usuglašavati gledišta, pokazala se odgovornijom od onih koji su policiji prethodno naredili primjenu brutalne sile protiv apsolutno miroljubivih prosvjednika, pokazala se sposobnom za samostalan život - koji joj ne dopušta nezaposlenost i, po njima, nebriga političara i pohlepa banaka.
M15 je pokazao da je u španjolskoj državi zinuo jaz između sistema i mladosti, koja je budućnost zemlje. I koja je za sebe tu rekla, s mirnim ogorčenjem, da je “Mladost bez budućnosti”.
Ali tada su se samo odlučili ne glasati. Otvorili su put na vlast Rajoyu. Trebale su im tri godine te vlasti, pa da shvate da umjesto nijekanja treba alternativa, prijedlog.
To je ulovio Pablo Iglesias. To zapravo znači “Podemos”. Odrekli su se flastera na ustima, krika “Ne u moje ime!” Od Obame, premda ih je i on razočarao, uzeli su parolu: mi možemo (“Yes, we can!”).
To se čitalo i s transparenata u subotu. Umjesto “No” ondje je bio istaknut “Sí” (Da), “ˇSí se puede!” (Da, može se), “Sí, unidos podemos” (Da, ujedinjeni možemo), “Únete al cambio. Juntos, podemos” (Pridruži se promjeni. Zajedno možemo). Odnosno, sms-ovskim pravopisom: “Idigna2 podemos” (Ozlojeđeni možemo).
Sigurno da je pokret populistički. Naravno da se lijevi populizam može transformirati u nešto eminentno desno (odatle je, s jedne strane, nastao fašizam, a s druge birokratska državna mašinerija koju smo nazivali staljinizmom) - ali ovdje je posrijedi iskaz ozbiljnog nezadovoljstva, ozlojeđenosti koja više nije samo generacijska, nego i narodna.
Eto, Podemos je izniknuo iz baze, a taj vjetar puše s juga Evropske unije. Bit će zanimljivo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....