Poruka izrečena presudom za L. Ritza: Ubiti nije ništa strašno. To i dalje smije biti razbibriga

Samo nekoliko dana nakon kasne presude ubojicama Luke Ritza, koja je u našoj javnosti uglavnom dočekana kao nepravedna i skandalozna, nova žrtva mladenačkog bullinga platila je glavom u Gradištu kod Županje, gdje je mladića, podlegloga u neravnopravnoj tučnjavi i prostrtoga na asfaltu, pregazio i usmrtio automobil u prolazu.

Crni asfalt 60-ih

Nisu to ni jedini ni osamljeni slučajevi, što ne znači da uvijek životom strada napadnuti ili pripadnik napadnute skupine: čini se da je u drugome zagrebačkom slučaju nožem ubijen jedan od napadača. Sud ni to godinama nije razriješio.

U hrvatskom društvu, kao i u mnogima drugima u Evropi, u ovakvim i sličnim slučajevima izlijevaju se rijeke “pravednog gnjeva”. “Komentatori” na Webu, nerijetko zaklonjeni iza pseudonima, zahtijevaju drakonske kazne, poneki zazivaju načelo taliona, dakle odmazde “oko za oko, zub za zub”.

Naravno da funkcija kazne ne smije biti odmazda nego preodgoj. Ono što je prije više stoljeća bilo razvidno Cesareu Beccariji ne bi smjelo biti mutno nama sada, pošto se čak i Katolička crkva odrekla smrtne kazne i pošto, eto, hrvatska biskupska Iustitia et pax sugerira da se ne sudi pojedinim zločincima, kako bi se izbjegao lov na vještice, nego da se prvo mijenja klima u društvu, da se izmijeni moral (za što, uči nas povijest, trebaju generacije), pa tek onda bi se eventualno smjelo privoditi, ispitivati i osuditi krivce.

Autori gnjevnih “komentara” po Webu mogli bi pomisliti da je ovo demokracija u kojoj narod ima pravo ne samo reći, nego i očekivati da se njegova riječ poštuje. Kad je riječ o korupciji podsjetiti da političari ne korumpiraju onim što im je ćaća ostavio u baštinu, nego onim što su oteli narodu. Da Crkvu ne čine samo oni s mitrama i da je u zemlji s golemom većinom katolika opljačkan zapravo katolički puk, onaj Božji narod, koji je Crkva kad daje, ali kada se odlučuje, onda je Crkva u biskupu.

I kad je riječ o ubojstvu, zločinu nepopravljivome - za razliku od pljačke - u zemlji s golemom većinom katolika žrtve su, već po statistici, najčešće katolici. Hoće li Iustitia et pax o tome koju? Ako hoće, jamačno će reći da su krivi komunisti. Zna se.

Ima u tim zločinima ključan aspekt koji iščezava kad se proces približava presudi: da žrtve nisu posve slučajne, kada mladi dangube odluče prekratiti vrijeme prebijajući nekoga. Žrtve moraju imati dva atributa: prvo, moraju biti malobrojnije od napadača, da se ne mogu obraniti; drugo, moraju biti drukčiji, drukčije frizure, drukčije odjeće, ili drukčijeg izgovora. Naš ih čopor mora “prepoznati” kao pripadnike tuđeg čopora, dakle agresore na teritoriju našeg čopora, dakle ako ne legalne, a ono barem legitimne mete razornog, pa i ubitačnoga gnjeva.

Nije to apsolutna novost, nije to posljedica posljednjeg rata, niti novijeg primitivizma. I prije četrdesetak godina su se urbani čopori već formirali po “stilovima života” i oblačenja. “Crni asfalt” u Splitu šezdesetih nije pao s nebesa; najavljeni obračun šminkera i pankera sedamdesetih u Zagrebu u Bogovićevoj nije bio izrežiran izvana, čega će se sjećati veterani Poleta. Jedini boljitak je da se u toj rupi sada prodaju knjige.

Hunyadijeva brzina

Zašto tako razmišljaju i djeluju naša djeca? Jer smo im to mi usadili.

Jer toleriramo da se na nogometnim utakmicama, u toploj sigurnosti čopora, “hukće” crncima, da se skandira “ubij, ubij, ubij Srbina!” A kako je nastupio objektivni manjak što crnaca, a što i Srba, onda se lijepo i domoljubno skandira “Ubij, ubij, ubij tovara!”, što se ne odnosi na pitomoga i trpeljivog sivonju, nego dakako na Dalmatinca, koji sada služi kao drukčiji u nedostatku “gorega”. A ni u Dalmaciji ne ostaju dužni, eno i pod Turskom kulom “hukću”, pišajući tako još jednom po uspomeni onih prvotimaca Splita koji su izginuli kao antifašisti.

Jer je to onaj moralni kodeks koji traje otprije Kačićeve Pismarice.

Jer to onda preuzimaju - u kući, na Internetu, na stadionu, u školi - ti naši najmlađi. I onda, dok im još brk nije susreo ni vlastitu usnu, svoju muževnost demonstriraju na drukčijemu. Naučeni da vole bližnjega kao sama sebe (kako je rekao Isus), ali i da drukčiji nije bližnji, što im je objasnila ili majka ili Sveta majka, ili ćaća ili pater ili japa, otac je otac.

Ako je našima mladima pojam muževnosti i dan danas na razini paleolitika (“nije muško ‘ko se ne potuče”, “muška igra” itd.) - valjda i u tome neku ulogu imaju stariji, oni koji se poslije zgražaju. Tek nakon svega toga stiže sud, otprilike onako brzo i djelotvorno kao Hunyadi na Kosovo.

Imamo što sudovima prigovoriti na sporosti - kazna koja kasni je polovična. Imamo što prigovoriti i Državnom odvjetništvu: ako nema izvjesnosti kaznenog gonjenja, pravda je unaprijed definirana kao aleatorična, kao lutrija, pitanje peha a ne krivnje. Ali na kaznama im nemamo baš puno prigovarati: nulla poena sine lege, što znači da sud ne može presuditi drukčije negoli je u zakonu (naravno, ima i slučajeva kada sudi i manje od najmanje zaprijećene kazne, ali obično se i za to nađe uporište u zakonu). Uzaludno je, nepotrebno i nepravedno dizati kuku i motiku na suce, čak i kad oni sami sebe legitimiraju izborom rječitih likova na čelo svoje udruge: suci sude u okviru zakonâ koji su doneseni u Saboru.

Tvorac pravnog sustava

Ako na koga treba dizati kuku i motiku, onda je to formalno predsjednik Sabora Luka Bebić, ali još prije njegov prethodnik Vladimir Šeks, koji je po općem poimanju i po uvidu hrvatskih unutrašnjepolitičkih novinara glavni tvorac hrvatskoga pravnog sustava u ova dva desetljeća hegemonije Hrvatske demokratske zajednice.

Neosporna je istina da sudske presude šalju poruku. Prilično je jasno da je poruka izrečena presudom ubojicama Luke Ritza da je praktički nekažnjivo oduzeti život maloljetnom vršnjaku, da to nije ništa strašno, svakako nije strašnije od provale u kiosk, pa to i dalje smije biti ako ne poticana, a ono svakako uglavnom tolerirana razbibriga maloljetnih danguba.

Ali tu poruku ne šalje sud, on samo pronosi poruku koju zakonima šalje Sabor, a on radi ono što smo mu na izborima dopustili: koga smo poslali u Sabor, taj nam i kroji zakone. Ne zaboravite to kad iziđete na izbore.