VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ U životu sam potrošio desetine novinskih kartica braneći smisao postojanja HRT-a, a sad se osjećam popišano

 
HRT
 Boris Kovacev / CROPIX

Kad se god u Hrvatskoj nanovo rasplamsa rasprava o Hrvatskoj radioteleviziji, i ja, a vjerujem i mnogi koji dišu politički slično meni, svaki se put nanovo osjećaju poniženo i jadno. Osjećaju se kao roditelji odraslog djeteta koje je nanovo napravilo sranje i završilo u crnoj kronici, pa sad svi za to krive onog tko je tog monstruma podigao i odgojio.

Za bilo koga tko politički pripada najšire shvaćenoj socijaldemokraciji i/ili ljevici, javni je RTV servis beskrajno važna i dragocjena ustanova. Tako ga u načelu doživljavam i ja. U normalnim društvima i normalnim okolnostima javna RTV najvažnija je kulturna ustanova koju jedno europsko društvo može imati. Samim time je RTV pretplata koju svaki mjesec plaćamo možda i najvažnija legalna industrijska subvencija koju Europska unija dopušta. U društvima koja su sasvim ili donekle normalna javni RTV servis može biti, a često i jest, najdragocjeniji generator kulturne proizvodnje, ali i razvoja kulturnih industrija.

Javna RTV jedina je dovoljno moćna i kapacitirana institucija koja je u stanju proizvoditi dječji i omladinski program, čime cijelu jednu generaciju odmiče od anglofone akulturacije. Javna RTV u mnogim je zemljama jedina dovoljno bogata i neovisna da se može baviti dubinskim istraživačkim temama. U ozbiljnim zemljama javna RTV je poput lokomotive koja svojom pretplatom zalijeva čitav sektor kreativne industrije, od animacije do tvoraca džinglova i od simfonijskih orkestara do kreatora kviz formata. Ozbiljnim javnim servisima ozbiljnih civilizacija - te samim tim i RTV pretplati koju su ti servisi ubirali - danas dugujemo nebrojena zajednička dobra, od “Monty Pythona”, preko danskih krimi serija i čeških crtića pa do onog robotića koji je Nenad Bakić dijelio po školama.

Nitko nema iluziju da je RTV Zagreb/HRT ikad u svojoj povijesti bila išta drugo doli partijska televizija. I prije ‘90., i nakon ‘90., pa i danas informativni se program te televizije uređivao “iz komiteta”. Ali, u nekim drugim vremenima ta je kuća barem dio od onih 80 kuna koje svaki mjesec plaćamo za nju usmjeravala u javna dobra koja pamtimo. U neka druga vremena ta je ukleta kuća stvorila i “Gruntovčane”, i “Kviskoteku”, i “Smogovce”, i radio drame Zvonimira Bajsića, i dokumentarce Branka Lentića, i “Kako je počeo rat na mom otoku”, i sate dječjeg programa, kao i sate dokumentarnog, putopisnog, dramskog proizvoda. HRT je ustanova koja je imala, a i dan danas ima najuzbudljiviji “back catalogue” proizvodnje u hrvatskoj kulturi.

Paradoksalno, HRT nije takav bio samo u nekoj davnoj, nedosežnoj prošlosti kad “nije bilo jogurta”. Još praktički jučer ta je kuća bila kadra inicirati TV serije poput “Crno-bijelog svijeta” ili “Novina”. Bila je kadra prepoznati i poduprijeti sjajne, za društvo suštinski važne dokumentarne serijale poput “Sezonaca”, “Stambenog pitanja” ili “Betonskih spavača”.

HRT - ukratko - jest ili bi barem trebala biti nemjerljivo važna ustanova. HRT bi trebao biti stup stvarnog i ozbiljnog suverenizma - dakako ozbiljnog, a ne ovog mađaronsko-molovskog suverenizma Karamarka i Hasanbegovića. Upravo zato, u životu sam potrošio desetine novinskih kartica braneći smisao postojanja te ustanove. Branio sam ga s jedne strane od neoliberala kojima je ideja državnog medija tuđa jer vjeruju (krivo) da svaku od funkcija HRT-a može supstituirati tržište.

S druge strane, branio sam ideju javnog servisa od praznoglave demagogije Živog zida i Mosta. Tupasto sam i ustrajno branio HRT i onda kad im je Milanović htio sasjeći reklamiranje, i onda kad im je Petrov htio skresati pretplatu. I onda kad ih je Živi zid htio ukinuti, i onda kad su to isto htjeli liberalni lenjinisti. Nisam samo ja bio uz HRT kad se to događalo. Isto su činila i društva redatelja, i pisaca, i filmskih radnika - ukratko, svi oni kojima je stalo da se u zemlji konobara i iznajmljivača spasi ostatak kreativnih industrija.

Vjerujem da se danas svi oni osjećaju kao što se osjećam i ja. Naime, osjećam se popišano. Svih ovih godina branio sam načelnu ideju javnog servisa. A sada ispada da sam tekstovima proizveo nešto drugo: da sam zalijevao monstruma. Podržavao sam leglo sramote - masnu, anticivilizacijsku mrlju.

Jer, današnja HRT i nije ništa drugo doli to: sramna gvalja, izvorište toksičnog otpada koje infektivno truje cjelokupno društvo. A kad to kažem, čak ni ne mislim ponajprije na onaj dio RTV programa koji političare ponajviše zanima - informativni program u kojem se mogu ogledati i pitati jesu li najljepši na svijetu. Taj program - informativni - zasigurno je gori nego ikad od rata, ali u priči o HRT-u to je u ovom trenutku, nažalost, periferni problem.

Današnji HRT je, nažalost, kanister truleži koji vas zapahne gdje god otvorite. Otvorite dnevni program, naiđete na mladog fašista kako građanima objašnjava poreznu politiku. Otvorite drugi put, spazite plakat filma na kojem su Draža i Pupovac fotošopirani jedan do drugog. Otvorite “Lijepom našom” pa spazite klapu s tokama i crvenkapama koja pjeva pjesmu o atentatu na Tuđmana u Benkovcu. Otvorite dokumentarni program - i naiđete na još jedan među milijun povijesnih dokumentaraca preko kojih se utuvljuje gledateljima novouspostavljeni “kurikulum” povijesti.

Sve ovo pišem s nelagodom: ne samo zato što načelno i ideološki želim biti zagovornik javnog RTV servisa, nego i zato što u tom trnovom dvorcu izoliranom iza žice na rubu grada još ima sjajnih ljudi, dobrih novinara, urednika, dokumentarista, dramaturga koji u tom pejzažu opće civilizacijske propasti pokušavaju uzgajati neke svoje male vrtove smisla, poput onog povrtlara iz “Blade Runnera 2048”. A dok to rade - uokolo je armagedon. Informativni program se vratio u 1978. Predsjednik Europske federacije novinara nedavno je citirao izvješće EU po kojem je nezavisnost upravljanja medijskim servisom u Hrvatskoj najgora u EU, gora čak i od Turske i Srbije. Istodobno, HRT sustavno zapostavlja dijelove sadržaja zbog kojih pretplata ponajviše i postoji. Dječji i omladinski program ne postoje.

Dramski se program svodi na nastavljanje formata naslijeđenih od “nenarodnog režima”, no formata koji su odviše popularni da ih se tek tako ukine. HRT 3 sporo se oporavlja od pustošenja nakon ere Deana Šoše. Dokumentarni program potpuno je prepušten monološkoj, zatupljujućoj historiografskoj indoktrinaciji. Ako i proizvede štogod otkrivački i znatiželjno u (pogotovo) dokumentarnom segmentu, HRT to zabije u ljetni jutarnji program. U međuvremenu, lica koja su decenijama bila dobar trade mark te firme su otišla, pa ih danas gledamo na drugim, komercijalnim televizijama.

Oni koji nisu otišli, javno i nejavno tvrde da su izloženi cenzuri i mobingu. HTV sustavno kinji autorska prava hrvatskih kreativaca, osim ako ti hrvatski autori nemaju privilegiranu blagodat da se zovu Antun Vrdoljak. Konačno - kao točka na i - ta i takva medijska Kuća Usher dala se sada u retuširanje vlastitog imidža preko sudovanja. U kapricioznoj tužilačkoj ognjici sadašnje i bivše vodstvo HRT-a tuži na desetke i desetke novinara za milijunske iznose, a među onima koje tuže su i njihovi vlastiti zaposlenici, predsjednica Novinarskog društva u toj kući, predsjednik nacionalnog novinarskog društva (HND) te - HND sam.

Sve to skupa dovelo je na koncu do toga da - čir pukne. Ono što je počelo kao pobuna novinarskog ceha protiv prijetećih odštetnih zahtjeva pretvara se sada u pravi, ozbiljan politički skandal. Novinari za iduću subotu (2.) najavljuju prosvjedni miting zbog stanja HRT-a. Proglašen je i dvotjedni bojkot sudjelovanja u emisijama, a tom su se bojkotu priključile i stranke (“Možemo”), i cehovske udruge poput društva redatelja i pisaca, i NGO-i poput GONG-a, pa čak i cestarski sindikat.

A dok se bruka najsramotnijeg javnog RTV servisa zapadno od Minska sad već počinje doslovno valjati ulicama, čovjek neizbježno mora postaviti pitanje - dobro, tko je za ovo kriv? Tko je kriv što je velika i važna ustanova hrvatske civilizacije u samo par godina pretvorena u gadljivu gvalju? Lako bi na ovom mjestu bilo uperiti prstom u bivše i sadašnje šefove i šefiće, sve te siniše kovačiće, kovačeviće, čakarune i bačiće, ljude koji su ili počeli ili trenutno dovršavaju proces zatiranja.

Ali - to bi bila kriva adresa. Jer, kad u jednoj relativno maloj zemlji nešto tako veliko i važno toliko smrdi i truli, onda je to uvijek krivnja izvršne vlasti: bila bi čak i da HRT jest “neovisnog upravljanja”, a pogotovo kad nije. Stoga su ljudi kojima je ovakva HRT trajni, ružni madež na licu upravo ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i premijer Andrej Plenković.

Dvojac obrazovane i neupitno fine gospode, par ljudi čiji je civilizacijski profil vjerojatno ipak nešto viši od onog kojim HRT trenutno isijava, svjesno su ili nemarom kreirali civilizacijski tumor koji je, bojim se, nakon par godina rasta postao neoperabilan. Stoga - kako god završio mandat ove Vlade, kakva ih god fortuna pratila s agrokorima, baracima i uljanicima, od ove se blamaže ne mogu i neće oprati. Ovo što se dogodilo s HRT-om za ovom će se vlašću vući kao masni, sramotni trag.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:45