Milorade, napusti koaliciju

Protiv njega je pokrenuta čitava jedna referendumska inicijativa. Ljudi u crnom ispred njegova su ureda spaljivali novine. Pojavio se na posteru Sedlarova filma, fotografiran i fotošopiran u društvu kralja Aleksandra i Aleksandra Vučića. Desni tabloidi objavljivali su naslovnice na kojima je u ruci držao okrvavljenu ljudsku glavu, kolege saborski zastupnici pozivali su ga da se ukrca na traktor, a na zagrebačkoj su ga tržnici gađali pomfrijem i friganim girama. Sve i sva je prošao u posljednje dvije godine Milorad Pupovac. Na koncu, dočekao i posljednji mali koračić prije pravog, fizičkog atentata. Dočekao je da ga, makar simbolički - spale.

Taj posljednji mali koračić dogodio se ovog tjedna. U dva Kaštela, u par kilometara i par dana razmaka, lokalni su pokladni šerete dvaput spalili predsjednika srpskih samostalnih demokrata.

Kad se početkom tjedna doznalo da su u Kaštelima maškare “spalile Pupovca”, iz hipa su se javili politički analitičari, kolumnisti i etnolozi, posvetivši desetke kartica toj dalmatinskoj inačici karipskog voodoo čaranja. No, čini mi se da nitko nije uočio ono što je u pokladnoj priči bilo zapravo najžalosnije. A to nije činjenica da je jedan živi političar spaljen, nego ikonografija i semantika kartonskog asamblaža koji su maškare potpalile bakljom.

Kaštelani - naime - nisu spalili Pupovca. Kaštelani su spalili figuru s likom Milorada Pupovca, odjevenu u srbijansku tradicijsku odoru, košulju, pantalone i prsluk. Spalili su svog dalmatinskog zemljaka iz Donjih Ceranja kod Benkovca, ali spalili tako da iz ikonografije bude posve jasno da pale Paradigmatskog Srbina, personifikaciju Onih Drugih koji nisu Ovdje, nego su Tamo, preko Drine. Nadalje, Kaštelani tog tustog utorka nisu ni spalili samo Pupovca. Oni su spalili ansambl u kojem su bili kartonski Pupovac i kartonski Andrej Plenković, postavljeni u jasnu političku naraciju. U srbijansku odoru odjeveni Pupovac svira, a Plenković - jelte - igra onako kako Srbin dipli. Točno to - taj narativ - bilo je ono što su spalili tog utorka maškarani Kaštelani.

I točno to je razlog zašto bi Milorad Pupovac, nakon dvije uzaludne godine, doista morao napustiti HDZ-ovu koaliciju. Morao bi je napustiti što prije, jer se pokazalo da je ta koalicija i za njega i za jadne, deklasirane ostatke hrvatskih Srba samo i isključivo štetna.

Politički narativ koji su tog dana zapalili Kaštelani nisu, naime, oni izmislili. Već duge dvije godine konzervativne udruge, desni mediji, filoustaški web i Katolička crkva uzgajaju taj narativ koji su kaštelanske maškare u utorak salili u papier macheu. Uzgajaju narativ kako je Plenković zapravo “lutka” koja “pleše” onako kako svira kvarni Srbin. Milorad Pupovac u hrvatskoj se nacionalističkoj imaginaciji pretvorio u mastermajnda koji zakulisno i pozadinski kreira politiku Vlade. Koju točno politiku, i koje Vlade? Politiku one Vlade koja je faktički legalizirala ZDS. Politiku Vlade koja je problem jasenovačke ploče riješila tako što ju je premjestila koji kilometar dalje.

Politiku Vlade kojoj PR poslove odrađuju ratni huškači poput Andreja Rore, Vlade koja je braniteljske privilegije pretvorila u nasljedni feudalni posjed, koja je školstvo i RTV prepustila ekstremnom krilu Katoličke crkve, Vlade koja u Saboru održava minutu šutnje za osuđene ratne zločince. Apsurd je da nakon svega toga i dalje postoje ljudi koji misle da ta i takva Vlada Srbima “previše popušta” i da igra onako kako Pupovčeva frulica svira. Ali taj apsurd ujedno je i pokazatelj da je politika koju je ove dvije godine vodio Milorad Pupovac bila pogrešna. Pupovac se kladio na krivog čovjeka. Tu je okladu - sad se vidi - izgubio.

Punih četvrt stoljeća Milorad Pupovac je kao političar radio uglavnom oprečno od onog što bi se od političkog vođe hrvatskih Srba očekivalo. Tijekom rata 90-ih ostao je u Zagrebu, što je čin patriota koji mu danas nepošteno ne priznaju. Tijekom ranih 2000-ih uspio je postići da se politika srpske zajednice dominantno vodi u velikim gradovima, izbjegavši da se srpska politika u RH pretvori u politiku bivše Krajine i teritorija mirne reintegracije. Kad je trebalo braniti hrvatske institucije - od Ustavnog suda do Ine - bio je prvi koji je stajao uz njihovu obranu, iskazujući u praktičnim institucionalnim temama stvarni, politički patriotizam (za razliku od plemenskih “suverenista” koji nikad nisu razumjeli da država jesu njene institucije). Tijekom svih tih godina Pupovac se ponašao poput pravog, stvarnog patriota koji institucije podupire, jer bez institucija slijedi kaos, a kaos za posljedicu nosi pogrom.

Vođen takvim opreznim evolucionizmom, Pupovac se od sredine 2000-ih prvi put opredijelio za politiku koju će voditi do danas, a to je politika suradnje s najjačom hrvatskom nacionalističkom strankom - HDZ-om. Ta politika Pupovca je učinila neomiljenim i na ljevici i na desnici. Desnica ga je prezirala smatrajući da uvaljuje kukavičje jaje u košer-domoljubno gnijezdo. S druge strane, ljevica je Pupovcu zamjerala što je - prema njihovu mišljenju - dvaput HDZ doveo na vlast. Zamjerala mu je što se predstavlja kao reprezentant Srba, iako većina urbanih hrvatskih Srba i danas glasa za SDP. Zamjerali su mu što je preslabo trgovao, podsjećajući da je od Sanadera dobio mjesta dva pomoćnika ministra, dok su kod Milanovića Srbi imali četiri ministarske fotelje. Zamjerali su mu, na koncu, što je zatvorenih očiju i ušiju odsjedio šest godina Sanaderova grabeža, pa ga je uvijek tradicionalno nesuptilni Milanović u kuloarima nazivao “korumpirani Sanaderov Srbin”.

Ipak, postojao je jedan period kad je ta politika davala plodove. Tijekom prošle dekade ta i takva politika dovela je do deeskalacije etničkih napetosti, vraćanja mačeva u korice, smirivanja žučljive retorike, prigušivanja parapolitičkih kavgi, te do - treba reći, jako stidljivog - popravljanja ekonomskog i socijalnog statusa u ruralnim pravoslavnim krajevima.

A kad se onog ludog političkog ljeta 2016. Andrej Plenković pojavio kao briselski jahač na bijelom konju koji će HDZ izbaviti od orbanovske ekstremizacije, Pupovac je vjerovao da se povijest može ponoviti, da 2016. opet može biti kao 2006., te da s “novim Sanaderom” može uspostaviti istu deeskalaciju i pragmatični pakt koji je deset godina ranije funkcionirao. Te 2016., on će izgovoriti rečenicu zbog koje se zacijelo danas grize za jezik: “takve kao Plenković”, rekao je, “plaća se suhim zlatom”.

Ali - 2016. nije bila isto što i 2006. U tih deset godina puno se i previše promijenilo. Za početak, Hrvatska više nije bila kandidat za EU i nije više bilo potrebe da prema vani fejka doličnu liberalnu demokraciju. Nije više bilo Haaškog suda, pa ni Hrvatska ni Srbija više nisu morale glumiti da su tronute zbog vlastitih zlodjela. U Beogradu više nisu vladali urbani šminkeri i light-nacionalisti, nego heimatovski populist Vučić. U HDZ-u više nije bilo Sanadera, političara koji je ako ništa drugo imao drskosti donositi odluke, a stranka ga je cinično slijedila jer je zauzvrat za krotku poslušnost dijelio pare.

Umjesto toga, Pupovac je naišao na Plenkovića, opreznog kunktatora previše zaplašenog vlastitim backgroundom “crvenog buržuja”. Sanader je prema Pupovcu kao strateškom partneru bio darežljiv, a ono što bi mu ponudio, to bi mu i uručio. Plenković Pupovcu nije obećao gotovo ništa, a ni ono što je obećao nije napravio. Srbi i Pupovac Plenkoviću su izručili svoje manjinske glasove, ali od Plenkovića zauzvrat nisu dobili ama baš ništa. I pritom nije riječ samo o tome da nije “dobila” mala stranačka oligarhija koja bi se - da je o nekoj drugoj stranci riječ - učas ukrcala u fotelje državnih tajnika i pročelnika. Riječ je o tome da od Plenkovića Srbi kao zajednica nisu dobili baš ništa.

Jer, za vrijeme baš te i takve Plenkovićeve Vlade javni mediji su i dalje diseminator šovinističke ognjice, a objekt te omraze je - paradoksalno - i sam “frulaš” koji tobože “svira Vladi”. Za vrijeme te i takve Vlade nastavio se trend isključenosti Srba iz diplomacije, javnih poduzeća, agencija, sudstva, carine, inspektorata. Za vrijeme te Vlade HDZ-ovi lokalni načelnici poput Vukovarca Penave pretvorili su se u frontmene međuetničkog konflikta i eskalacije. Za vrijeme baš te Vlade ruralni su hrvatski Srbi pali u potpuni zaborav, tako da danas nerijetko žive u kromanjonskim civilizacijskim uvjetima, neki put tek koji kilometar od šljaštećih divota novog turistificiranog Jadrana. A sve se to dogodilo u eri Vlade i premijera koji - navodno - “pleše kako Pupovac svira”.

Sve to samo je po sebi nepošteno i grozno. No, još je gore i ciničnije to što nakon takve porazne bilance i dalje plamti politički mit kako Plenković “sve radi” kako mu “Pupovac i Srbi kažu”. Dakle, upravo mit koji su prošlog utorka spaljivali na kaštelanskoj rivi.

I zato bi i za Srbe i za Pupovca najbolje bilo da nakon dvije godine podvuku crtu. Da zaključe da su se kladili na krivog čovjeka. “Čovjek kojeg se plaća suhim zlatom” pretvorio se, baš kao u svakom alkemijskom pokusu, u običan komad nevrijedne političke rudače. Napuste li ga Pupovac i SDSS, Plenković neće izgubiti - jer većina mu je stabilna. Napuste li Plenkovića, ni Srbi neće izgubiti. Napuste li ga, neće dobiti onu struju i onaj asfalt i ona radna mjesta i one političke ustupke koje ionako ne bi dobili. Ali, kad se podvuče crta, barem im nitko neće prigovarati da su “frulaši” koji ovoj Vladi diplama sufliraju ovu i ovakvu politiku.