Sprema li doista SDP strategijsko iznenađenje koaliranjem na desnici, kako najavljuje Arsen Bauk, ministar državne uprave, šef glomazne, nereformirane državne birokracije?
Zna li on uopće nešto o tome – povjerava li mu premijer Zoran Milanović svoje planove i kombinacije s Mladim Jastrebom, njegovim “autohtonim” HSS-om te s ostalim vitezovima slavonske ravni s kojima je i Josipović svojedobno pokušao nešto zakuhati?
Zakopčan i distanciran, premijer se s ministrima ne familijarizira, ne vodi s njima rasprave, a odluke o političkoj taktici ne razbistrava tananim diskusijama na sjednicama predsjedništva stranke.
Ono se sastaje vrlo rijetko, zasjeda po pola sata i podrži svaki njegov naum, jer je tako i selektirano.
Bauk je Milanovićev ”pollster”, priučeni ekspert za političku sociologiju biračkog tijela. Bivši asistent na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, malo je ušao u brojke analizirajući rezultate izbora po izbornim jedinicama, što ti uz signale koje dobiješ iz istraživanja javnog mišljenja te iz vijesti u medijima, pomaže da shvatiš promjene raspoloženja i naslutiš kako se repozicionira, premješta i valja napola gluha i slijepa “pigra masa” hrvatskog biračkog tijela.
Ili je to tako bilo do jučer, a sad se pomalo sve promijenilo jer više nitko ne vjeruje novinama koje samo servisiraju političke centrale i uske političke elite, dok su se istraživanja javnog mišljenja opetovano pokazala potpuno promašenima - otkako ih ne financiraju američke fondacije, pretvorila su se u servis naručitelja. Na internetu, gdje su svi i gdje se sve zna i vidi, vlada kakofonija. U tom interaktivnom univerzumu nema hijerarhije, pa je nemoguća klasična politizacija, okupljanje oko nekih općih stavova i nametanje “generalne linije” - tu baš svatko ima svoje mišljenje i obrazlaže ga bez krzmanja.
Ako želiš djelovati viralno – trebaš sliku, glazbu ili štos. Tu su hrvatski političari izgubljeni, oni nisu pop-figure, nego birokrati i aktivisti i mogu uvjerljivo djelovati samo u institucijama i na terenu.
U institucijama prevlast ima Vlada, jer im vlada, a na terenu – zaista, što se događa na terenu? Nije li tu ključ za razumijevanje i predviđanje izbora koji slijede već sutra, odnosno u posljednjem trenutku koji dopušta ustavni okvir, kad funkcionari vlasti i njihove klijentelističke strukture te Baukovi namještenici, uberu i posljednju sigurnu plaću?
Na terenu vidimo ritualizaciju javnog života. Uoči velikog okupljanja u Kninu, Vlada je pokušala protunapad – isforsirali su vojnu paradu, preorali milijun eura zagrebačkog asfalta i privukli dvadeset ili trideset tisuća promatrača. Bilo je vruće, a sve se lijepo moglo pogledati na televiziji. Kao politički miting, stvar je bila unaprijed izgubljena, jer se išlo pod egidom “nacionalnog okupljanja” i skladnog jedinstva svih i svakoga. Sutradan u Kninu, hadezeovskom “strategijskom selu” u Dinaridima, skupilo se sto i pedeset tisuća ljudi. Orilo se protiv Vlade.
Karamarko je davao autograme, predsjednica je zračila natprirodnim sjajem svoje funkcije i njoj su se svi klanjali. Pjevao je Thompson. Zatim se cijeli cirkus prenio u Sinj, ultramontanski glavni grad Vlajlenda, odakle se daje intonacija zborovima u tri izborne jedinice (devetoj, desetoj i jedanaestoj).
Milanović, rodom iz sela pored Sinja, uopće se nije pojavio. Nije imao želuca za još jedan bastinado i ukazivanje Predsjednice, koju SDP nikad nije priznao, iako su učinili sve da onemoguće njenog oponenta. Usprkos svoj institucionalnoj logistici kojom Vlada raspolaže, on je bio unaprijed poražen. Ne bi se to dogodilo ni Mesiću, ni Josipoviću. U susretu s realnim biračima – ne ide mu, makar što pisalo po novinama.
Dvije važne prednajave preokreta na terenu bile su – poraz SDP-a na izvanrednim izborima u Rabu te katastrofa na šibenskim izborima za mjesne odbore. Rab je praktično dio riječkog političkog klastera, odanle je Antešić, zamjenik ministra prometa, kojega je Milanović osobno kadrovirao.
Zato mu je dolazio u pomoć na čelu motorkade iz Zagreba, agitirao i držao govorancije. I, SDP je pretrpio uvjerljiv poraz. Na izborima, pak, za šibenske samouprave očekivalo se da rezultat bude pola – pola, jer je tamošnja politička scena, koliko se to da vidjeti iz javne sfere, u ravnovjesju. U stvarnosti, SDP nije dobio nijedan mjesni odbor, a HDZ sve. Što to znači? SDP ne postoji na terenu. Što je i logično…
Svaka hrvatska politička stranka, čim osvoji vlast, napusti stranačke prostorije i useli se u vladine urede te u kabinete javnih poduzeća. Na lokalu, ako je riječ o SDP-u, ostanu samo zastava, Račanova nečudotvorna ikona te prazne biračke kutije…
Nije se ni HDZ drukčije ponašao na vlasti, kao stranka, ali HDZ nije stranka, nego pokret, pa u opoziciji može računati na Crkvu, na emigraciju i na kontraklasu hrvatskih korumpiranih entrepeanera, koji su ovdje proveli tranziciju. U ono što objavljuje HDZ oni vjeruju ili moraju vjerovati, a SDP nema nikakav narativ, osim teze – “mi nismo oni”, pošteni smo i imamo dobre namjere.
Nakon skoro četiri godine na vlasti, ta razlika više nije tako jasna – da, SDP nije kapitalizirao političku moć pretvorivši je u – kapital, jer to ne dopušta Milanović, ali njihova partnerska stranka, HNS, kako se čini, jest, i to u vrlo velikoj mjeri.
S druge strane, otkako nema Linića, nema više ni onih uslužnih malih tajkuna koji su ranije davali za kampanju. Sad se, doduše, ionako ne isplati investirati u novinske oglase, billboarde i u potkupljive anchormane na javnoj i komercijalnim televizijama. Kad je dogovorena dokapitalizacija Podravke činilo se na čas da će i SDP stvoriti neki “oslobođeni teritorij” u ekonomiji, jer bi prodajom dionica na tržištu, Vlada (ona buduća) izgubila kontrolni paket.
Milanović je umjesto toga naredio da se proporcionalno investira i javni novac - to što bi Mršić, direktor Podravke, lik s određenim političkim potencijalom, postao koprivnički tajkun prema modelu slovenske privatizacije, nije mu se nimalo dopalo.
Što će mu na sljedećim stranačkim izborima tako moćan konkurent, vršnjak koji vozi “Teslu”?
Da, “Atlantic” Emila Tedeschija, premijerova šul-kolege, jedan je od najvećih hrvatskih poreznih dužnika, dok je otac Davora Brukete, dizajnera svih Milanovićevih izbornih kampanja, postao predsjednik Nadzornog odbora HEP-a, ali jedno i drugo neće, poslije eventualnog gubitka izbora, omogućiti SDP-u da konsolidira vlastitu bazu. SDP je, zapravo i nema – osim one političke, a kakva je to operativa, veliko je pitanje.
Prilikom javnog manifestiranja, okupljanja i hodočašćenja, ne vidiš ni jednu esdepeovsku formaciju. Demonstriraju ponekad ultraljevičari, bune se eventualno ekolozi, možda se i Živi zid vratiti na scenu, ali čak ni proslave Titovih rođendana u Kumrovcu neće okupiti ove birokratizirane ”novokomunjare”. Pa gdje su onda? Hoće li izaći na izbore? Upravo se sprema velika procesija gospi od Aljmaša, ne znam kad padaju bistričke vespere, bit će da i Gospa međugorska, ako je i onijemila, ne spava…
Ukratko, politička situacija na terenu, ista je kao i u doba druga Tita. Mediji javljaju o uspjesima samoupravljanja, narod je bijesan i okuplja se na marijanskim pobožnostima i čeka slobodne izbore. Koji će, siguran sam, donijeti dramatična iznenađenja.