Japanski novinari došli su u Zagreb da prate izbjegličku krizu. Južnoafrički dopisnik Asahi Šinbuna stigao je u Sofiju pa izvidio bugarsku granicu, a zatim u Beograd da u pratnji tamošnjeg stalnog suradnika obiđe granične prijelaze. Zatim su zajedno stigli u Zagreb. Tu su sačekali specijalnog izvjestitelja poslanog s tokijskog vanjskopolitičkog deska. Spavali su u hotelu “Antunović” koji ih se povoljno dojmio - lijepa zgrada, kao da je sagrađena na periferiji Kijeva. Obišli su slovensku i mađarsku granicu, a onda opet pošli u Srbiju, na Bajakovo i Tovarnik, gdje se stanje u međuvremenu zakompliciralo. Moj sin ih je onamo odvezao, ali je morao preko Bosne jer se drukčije nije dalo prijeći. Spavao je u Sremskoj Mitrovici i vratio se preko Tovarnika - tuda se još moglo u automobilu s hrvatskim tablicama, s hrvatskim pasošem, nakon dugotrajnog čekanja. Javio se s ničije zemlje: “Sjedim u autu i čekam u redu. Vidim kolone izbjeglica, oni u grupama slobodno prolaze kroz kukuruzu…”
U međuvremenu, Zoran Milanović je zatvorio granicu. Granica je zatvorena samo za Srbe, odnosno za srpske automobile, dok izbjeglice mirno idu kamo god žele. U prvi mah činilo se da preko granice neće moći nitko sa srpskim pasošem, pa je Vlada u Beogradu odgovorila zabranom ulaska hrvatskih kamiona i onih koji prevoze hrvatsku robu. Turski vozači - oko 85% kamionskog prometa je turska logistika - iz protesta su zapriječili prijelaze jer su već danima blokirani u općem kaosu. Uskoro će i tu izbiti humanitarna kriza. Oni nemaju novaca za duži boravak na putu, na prelazu nema nikakvih trgovina, nema sanitarija… Što se zapravo događa? Koji je smisao tih događaja, kakva im je perspektiva?
Japanski dopisnici pokušali su to skrupulozno istražiti uz nemali trošak i angažman, iako je ovo krizno žarište beznačajno iz japanske perspektive. No, čitatelji polažu na upućenost i cijene autoritet lista koji garantira ovakva novinarska temeljitost i skrupuloznost. Zato se prodaju u osam milijuna pimjeraka (dva milijuna manje od vodećeg, konkuretskog Jomiuri Šinbuna). Izvješćivanje naših medija bilo je pak površno i, blago rečeno, pasivno. S lica mjesta javljaju se televizijski izvjestitelji, a kamermani uvijek samo traže neko slatko, rudlavo dijete. Živo ili mrtvo, ono je unaprijed definiran image ove izbjegličke krize, što treba mobilizirati pozitivne emocije europskih građana. S tom već općenito prihvaćenom junakinjom sirijskog egzodusa takmiči se samo hrvatski premijer Zoran Milanović. On je posve zaokupio pažnju domaćeg i regionalnog auditorija. Televizijski novinari i kamere prate ga u stopu, a on je spreman na sve da zadrži pažnju. Svake večeri nastupa u vlastitom reality-showu i svakoga dana izgovori nešto što će sutradan osvanuti na naslovnim stranicama te izazvati žestoke reakcije u barem nekoliko susjednih zemalja.
Potrajat će to još dva mjeseca, do izlaska na birališta. Gospodar kaosa dočepao se televizije i ne misli se skinuti s ekrana budući da cijelu izbornu kampanju želi fokusirati na izbjegličku krizu koju je medijski sukreirao. Tako će izbjeći rasprave o rezultatima četiri godine svoga mandata. Kroz Srbiju je prošlo 160 tisuća izbjeglica i nije preraslo u društveni ili internacionalni problem. Kad je izbjeglicama pak zatvoren prolaz u Mađarsku, gdje ih propuštaju samo preko kontrolnih punktova, na eksplicitni poziv premijera Milanovića preko televizije - dođite, mi ćemo vam pružiti pomoć i omogućiti transfer - pošli su u Hrvatsku. No, već prvoga dana, kad je ušlo prvih pet tisuća ljudi, nastala je humanitarna katastrofa - nisu bili pripremljeni autobusi, vlakovi, kampovi i hrana, pa je sav teret zbrinjavanja pao na slavonske najsiromašnije županije. Predstavnik opozicije za to je na televiziji optužio ministra unutrašnjih poslova koji mu je odgovorio da je granica otvorena jer je to čovječna politika SDP-a i da će ostati otvorenom jer stranka na vlasti nije tako bezdušna kao HDZ ili mađarski premijer Orban. Dvadeset minuta nakon što je izašao iz studija, objavljena je vijest da se granica zatvara, što znači da on nije sudjelovao u donešenju odluke, a ni Vlada, koja nije pozvana na telefonsku sjednicu. Odluku je, dakle, donio sam premijer Milanović. On državom upravlja preko mobitela.
Granica je zatvorena, ali za koga? Ne za izbjeglice, oni se ionako uglavnom ne kreću preko graničnih prijelaza. Zatim ih prevoze autobusima u Sloveniju i Mađarsku i ondje prelaze, jer tko će ih i kako zaustaviti? No, Milanović je stao upućivati kritike na račun Vlada i premijera Mađarske i Slovenije, riječima koje su nepoznate u diplomatskoj praksi. Našao je shodno da izjavi kako “nema većeg prijatelja hrvatskih Srba od njega, dok su Srbi iz Srbije sasvim druga stvar”. Ta distinkcija nalikuje nekoj rasnoj teoriji. Sugerira da su Srbi u Hrvatskoj kulturniji dio srpskog korpusa, ljudi s kojima se ipak može, dok su Srbi u samoj Srbiji napopravljivi Balkanci. To je kao kad bi, primjerice, austrijski premijer izjavio da su Hrvati u Beču korisni pripadnici društva, dok su hrvatski Hrvati obična stoka. Da bi efekt pojačao, Milanović je još napomenuo da su srpski ministri poput muha, dok je on - orao. Jesu li zaista Hrvati zaslužili tog svoga Skenderbega?
SDP i sva ljevica - šute. Politički nekorektni lider ipak ih drži u nadi da će nešto postići u predizbornom nadmetanju s karamarkovskom nemezom. Privremeno se riješio predsjednice - ona je otišla u UN na Generalnu skupštinu, gdje ima zakazane mnoge bilateralne sastanke. Hrvatska je Vlada, naime, u potpunoj diplomatskoj izolaciji. Ministrica vanjskih poslova nije se oglasila od početka krize - dogovorila je sedam mjesta u predizbornoj koaliciji sa SDP-om i nakon te fenomenalne trgovine za 1,5% svoje biračke podrške više ne osjeća potrebu da sudjeluje u Milanovićevim blamažama. Predsjednice, dakle, nema, ni njenih enervantnih inicijativa, prijedloga poput onoga da se premorena policija pojača raspoloživim ljudstvom Hrvatske vojske kako bi se uspostavila granična kontrola izbjeglica umjesto što se blokira međunarodni i regionalni promet. Kad je to izjavila, napali su je da želi poslati tenkove na one nedužne, rudlave sirijske djevojčice…
Od ponedjeljka nema više ni Sabora. Ostaju samo Milanović i televizije u funkciji njegova reality-kulta. Glavni lik zabavlja publiku dosjetkama na koje se ne bi lako odvažio ni neki profesionalni televizijski komedijant (“Šaraj, brate, šaraj!”). No, kakve će biti posljedice strahovite krize u međunarodnim odnosima koju je izazvao?
Diplomatski, Hrvatska je anihilirana. Nitko ne razumije što njena Vlada i premijer hoće ili pokušavaju. Turski ambasador je dešperatan. Velike hrvatske korporacije i najveći izvoznici koji svi rade na srpskom i bosanskom tržištu, što je sad postalo praktično nedostupno, pretrpjet će nedoglednu štetu. Mogu li Agrokor ili Atlantic preživjeti dva mjeseca tog užasa? Počinje turistički buking za sljedeću sezonu. Nema sumnje da će se vijesti o neredima u Hrvatskoj i dramatičnoj izbjegličkoj krizi - koja u stvarnosti uopće ne postoji - loše odraziti na plasman. Istodobno će novac nužan za kreditiranje biznisa silno poskupjeti - destabilizacija države uvijek se fatalno odrazi na kamatu. Osim toga, banke riskiraju gubitak od sedam milijardi uslijed prinudne konverzije švicarskih franaka u eure. Jedino čemu se Milanović sad može nadati jest da mu sve te nevolje koje je stvorio, izgubi li vlast, neće pasti u krilo. Bit će da na to i računa, jer nitko ne bi sam protiv sebe tako radio… Ako nije točno ono što slovenski premijer oprezno, diplomatski formulira riječima: “Primjećujemo određenu iracionalnost u postupcima hrvatske Vlade”. Beogradski tabloidi poručuju to isto vrištećim naslovnim stranicama: “Hrvate vodi luđak!”. Profesor Žarko Puhovski pak na pitanje o rezonu Milanovićevih postupaka kaže (u jednom panelu na banjalučkoj televiziji): “Ako nije lud, onda je jednostavno povjerovao onome što su mu rekli susjedi!”