ŠKOLA ŽIVOTA

PIŠE BRUNO ŠIMLEŠA Kako je moj mačak probdio noć uz mene kad sam bio bolestan: Bio je avanturist koji je svaku noć provodio vani. Osim jedne

Bruno Šimleša
 Goran Mehkek / CROPIX

Kako ovaj tjedan ne bismo razgovarali samo o vremenu, Agrokoru te ustašama i partizanima, pobrinula se jedna učiteljica koja je učenika drugog razreda ispravila kad je svojeg psa predstavio kao člana obitelji. “Pas nije član obitelji. Pas je kućni ljubimac.” Tehnički gledano, učiteljica ga je opravdano ispravila. Ona je dužna poučavati službeno gradivo, a tu se kućni ljubimci ne smatraju članovima obitelji. S druge strane, mogla je to napraviti humanije: “Razumijem da voliš svojeg psa, ali u školi učimo da se životinje ne smatraju članovima obitelji”. I rezultat bi bio sasvim drugačiji. Ali ona je to napisala rezolutno, jasno, nema tu nikakvih nijansi sivog. Možda samo nije imala vremena, možda i inače nije najtaktičnija osoba na svijetu, a možda doista misli da je velika greška ako osmogodišnjak kućnog ljubimca doživljava kao člana obitelji.

Dok pišem ovu kolumnu, moj mačak sjedi iza mene tako da sam smješten na prvu trećinu stolice. Prilično je neudobno, ali najčešće ga ostavim na stolici. Jer ga smatram članom obitelji. Iako ne mislim da to treba vrijediti za sve. Sasvim mi je razumljivo i prihvatljivo da neki imaju drugačije standarde. Nekima su ljubimci čak i jeftini čuvari, nekima obični modni dodatak, a nekima i gnjavaža. Nekima su i sluge. Ali meni nisu. Nikada nisu bili.

U studentskim sam danima imao dosta velikih problema sa srcem. Često je preskakalo, tlak mi je bio vrlo hirovit i često sam lovio dah. Shvaćao sam to kao posljedicu konstantnog razmišljanja o svemu i svačemu, a gotovo ništa nisam osjećao pa mi je tijelo bilo u komi jer sam sav bio u glavi. Na svu sreću, danas su mi um i srce u mnogo boljem odnosu, ali tada mi je trebala sva pomoć ovoga svijeta. A najveću pomoć pružio mi je upravo mačak.

U najgore tri situacije on je inzistirao da mi legne na prsa i to me umirilo bolje od bilo kakve tablete. Inače mi je uvijek ležao na nogama, ali u tim se navratima popeo na prsa. No to nije bilo sve. Bio je avanturistički mačak koji je svaku noć provodio vani. Osim jedne. Kada mi je bilo iznimno slabo, on je cijelu noć probdio uz mene. Malo uz krevet, malo na krevetu, malo na meni. Nijednom nije zatražio da ga pustim van. Sve, baš sve ostale večeri te godine tražio je da ide van! To ne radi običan mačak. To radi prijatelj.

To radi član obitelji, barem prema mojim shvaćanjima. Voljeli smo se, nesebično davali, družili se i igrali… Smatrao sam ga svojim. Naravno da nisam s njim raspravljao o Nietzscheu i razumijem razliku između čovjeka i životinje, ali za mene, on je bio član naše obitelji. U ogromnom vanjskom svijetu koji me je tada užasavao, on je bio netko moj. Netko tko je uz mene. I netko uz koga sam bio ja.

Tako je i danas. Naime, i naša je osmogodišnjakinja napisala da mačka smatra članom obitelji. Učiteljica ju je ispravila, što je sasvim u redu, a mi smo joj rekli da nama to nije problem. Zna da nije njezin mlađi brat, ne tretira ga kao čovjeka jer nije čovjek, ali ga tretira kao živo biće koje zaslužuje njezinu pažnju. Voli ga, pazi i mazi. Ponekad se i posvađaju. A on je zapravo uči da je u redu izaći iz tog svojeg malog svijeta u kojem djeca misle samo o sebi. Kroz njega se uči davanju i primanju. I čitanju drugih koji imaju drugačiji jezik od nje. I jednom posebnom obliku ljubavi.

Mačak je čak našao svoje mjesto i na nekim njezinim obiteljskim crtežima. I to je u redu. Jednako kao što je u redu da je moja supruga ispala višom od mene, iako je u stvarnosti 20 cm niža.

Ali se malena dosjetila kako riješiti taj problem pa mi je dodala čuperak. Tako sam u njezinu umu ipak viši, iako su mi noge u zraku. I to je sasvim u redu za dječji um. Sasvim je u redu da djeca ne razmišljaju kockasto. I sasvim je u redu da različiti ljudi imaju različita shvaćanja obitelji. Problem se rađa samo kada svoju definiciju namećemo svima ostalima kao jedinu ispravnu. Jer ovo nije pitanje koje je godine bila neka bitka. To je jednoznačan odgovor. A djeci moramo dopustiti da svoju ljubav pa i shvaćanje obitelji prošire i na kućne ljubimce. Neka će djeca to napraviti, neka neće. I to je u redu. I dok je sasvim u redu da ih učitelji isprave, mi kao roditelji ne bismo trebali ispravljati njihov doživljaj ljubavi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:22