ŠKOLA ŽIVOTA

BRUNO ŠIMLEŠA Ovo su najčešće pogreške koje roditelji rade s djecom! Imao sam bezbroj razgovora s majkama koje su kćerima sve krivo pokazivale...

 
Bruno Šimleša

Sve, baš sve ključne životne vrijednosti koje želimo prenijeti svojoj djeci moramo im pokazati primjerom. A frapantno je koliko to često zaboravljamo. Mnogi roditelji govore djeci da trebaju biti iskreni, a onda ih ona gledaju kako često lažu. I sebi i drugima. Svojoj djeci govore da trebaju vjerovati u sebe, a ta ih ista djeca vide kako stalno sumnjaju u sebe i svoju vrijednost. Mnogi roditelji djeci govore da trebaju biti samopouzdana, a oni sami nisu. Vodio sam bezbroj razgovora s majkama koje su se mučile želeći usaditi samopouzdanje svojim kćerima. Govorile su im sve ispravne riječi, ali su im pokazivale sve krive stvari.

Ma fućkaš prazne monologe ako djelima ne stojiš iza tih riječi. “Ti si lijepa takva kakva jesi, ne moraš biti savršena, u redu je da nisi poput modela iz časopisa, one su ti ionako sve fotošopirane”, a onda te iste kćeri gledaju svoje mame kako prikrivaju, negiraju ili se čak srame svojih nesavršenosti. Gotovo je nevažno ono što im govorite. Mnogo je važnije ono što im pokazujete. Ako vaša kći vidi da se pretjerano opterećujete nesavršenostima svog tijela, ma nema šanse da je uvjerite kako ona treba prihvatiti svoje nesavršenosti. Vaše riječi mogu biti svakakve, a djela će ih podebljati ili učiniti prozirnim. Želimo li im prenijeti prave životne vrijednosti, moramo ih živjeti, a ne brbljati o njima. Ne postoji drugi način.

Jer njihove tjelesne potrebe možemo zadovoljiti čak i ako nisu zadovoljene naše. Možemo ih nahraniti čak i ako smo gladni. Možemo ih ugrijati čak i ako je nama hladno. Dakle, njihovo tijelo možemo nahraniti čak i ako nismo nahranili svoje. Ali njihovu dušu ne možemo nahraniti ako je naša gladna.

Ako nismo samopouzdani, ne možemo ih poučiti samopouzdanju. Ako smo nesretni, ne možemo ih poučiti kreiranju sreće. Ako imamo nerealna očekivanja od sebe i drugih, i oni će imati nerealne standarde. Ako smo stalno negativni, ne možemo ih poučiti pozitivnosti i konstruktivnom pristupu stvarnosti. Ako smo emocionalno zakočeni, neće ništa koristiti ako im govorimo da oni trebaju slobodno i spontano izražavati emocije. Želimo li da ne osuđuju, moramo sami znati prihvatiti druge i drugačije. Sve, baš sve ključne životne vrijednosti koje im želimo predati trebali bismo im pokazati primjerom.

Zato smatram da je zdrav odgoj djece neodvojiv od zrelog odgajanja sebe. Ne možemo ni razmišljati o onome što ih želimo poučiti, a da sebe ne pretvorimo u stalnog uspješnog životnog učenika. Prečesto razmišljamo kako postati bolji roditelji zaboravljajući da prvo trebamo postati zrele i ispunjene osobe pa ćemo onda lakše navigirati i izazovima roditeljstva. Ne kažem da će biti jednostavno, rijetko je jednostavno, ali barem da si dodatno ne otežavamo. Jer teško je odgojiti sretnu djecu. Ali ako smo mi nesretni, ako smo se pomirili s time i uopće odustali od pokušaja poboljšavanja svog života, onda nije samo teško, nego i nemoguće.

Napisao sam devet knjiga o osobnom razvoju i često me ljudi pitaju kad ću već jednom napisati knjigu o roditeljstvu. Odgovaram da sam je, na neki način, već napisao. Napisao sam knjigu koja se bavi samoodgojem i upravo takve knjige trebamo čitati želimo li biti zreli roditelji. Trebamo odgojiti sebe da postanemo zdrava i zrela osoba. Da zdravo poštujemo svoje vrline i zrelo prihvaćamo neke mane. Da imamo realna očekivanja od sebe i drugih. Da znamo suosjećati. Da znamo slušati. Sebe i druge. Da znamo biti pozitivni, ali ne i naivni.

Kad se suočimo s problemima, da ih rješavamo, a ne guramo pod tepih ili da se poput djece pravimo da i ne postoje. Da razumijemo i slobodno izražavamo emocije. Da shvatimo da trebamo zadovoljiti svoje potrebe, a ne sve svoje želje. Jedino ćemo tako biti sigurni da je naša roditeljska dužnost zadovoljiti dječje potrebe, a ne njihove želje. Jedino tako nećemo imati grižnju savjesti kada djeci moramo opravdano reći ne.

Poznajem bezbroj roditelja koji se skvrče od krivnje kada nešto moraju zabraniti djeci, čak i kada je to za njihovo dobro. Čak i kad znaju da trebaju nešto zabraniti jer bi time zadovoljili njihovu umjetno formiranu želju, a ne stvarnu potrebu. A to su oni roditelji koji ne razlikuju ni svoje umjetno formirane, izvana nametnute želje od stvarnih, autentičnih promjena. Trebamo se odgojiti tako da njegujemo svoje životne talente. Tako ćemo mnogo lakše otkriti koji su posebni talenti naše djece i kolika je šteta ne razvijati ih. Trebamo naučiti prihvaćati svoje greške, ali ne miriti se s njima. Tako nećemo poludjeti kad i naša djeca uče kroz greške. Ma sve, baš sve zdrave životne vrijednosti i uvjerenja trebamo im pokazati primjerom. Jedino se tako mogu ukorijeniti u njima!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 09:05