TVRDOGLAVE ČINJENICE

MARKO BIOČINA Ne smijemo biti razočarani, Milanović je davno rekao da ga ekonomija ne zanima

 Dragan Matić/CROPIX

Recesija je, zemlja se nalazi u gospodarskoj krizi, tvrtke propadaju, plaće padaju, a ništa bolje nije niti vašoj obitelji. U proteklih par godina u nekoliko navrata vam je smanjena plaća, dok su troškovi života nešto i porasli. Da stvar bude gora, zbog tečajnih razlika povećale su se i otplatne rate ionako velikog kredita koji ste u sretnijim vremenima podigli kako biste kupili stan. Ukratko, spajate kraj s krajem iz mjeseca u mjesec, no polako, ali sigurno minus na računu raste. Svjesni ste kako na taj minus plaćate visoku kamatu, ali i kako ćete prije ili kasnije doći do limita, kad će početi problemi. Ipak, tada vam se događa neočekivani dobitak - fuš posao sa strane, dobitak na kladionici ili nasljedstvo. Ukratko, dobili ste određenu količinu novca koju ranije niste očekivali. Hoćete li ga iskoristiti da smanjite zaduženje, odnosno uravnotežite svoju zaradu s troškovima ili ćete otrčati u najbliži dućan po novi televizor? U većini kućanstava, barem onih financijski odgovornih, odgovor na ovo pitanje bila bi prva opcija. U Hrvatskoj vladi, pak, odgovor je novi televizor. To se barem može zaključiti iz prošlotjednog rebalansa državnog proračuna kojim su državni prihodi i rashodi povećani za 1,8 milijardi kuna, a planirani deficit zadržan na 12,5 milijardi. Riječima ‘kućanske ekonomije’, Vlada je ove godine planirala potrošiti oko 12,5 milijardi kuna više nego što će zaraditi, pravdajući to činjenicom da bi u suprotnom morala smanjiti neka egzistencijalno važna prava svojih građana. OK, i sam smisao duga je da služi kao potpora u teškim vremenima. No, negdje na pola godine ministar financija shvatio je da zarađuje više nego što je očekivao, te se suočio s ranije navedenim pitanjem. Smanjiti ovogodišnji proračunski minus na 10,7 milijardi ili otići do dućana? Boris Lalovac i Vlada čiji je član odabrali su ovo drugo, pa je brže bolje napravljen novi proračunski plan s povećanim davanjima za socijalne naknade, dječji doplatak te plaće i nagrade zaposlenih u javnom sektoru.

Slučajno ili ne, sve to događa se tek koji mjesec prije parlamentarnih izbora, pa će, eto, sljedeću vladu dočekati otprilike 250 milijuna eura veći javni dug nego što je morao biti.

Doduše, tih 1,8 milijardi kuna kap je u moru postojećih 285 milijardi kuna javnog duga, no na simboličkoj razini slučaj rebalansa dovoljan je za raskrinkavanje tobožnjeg uvođenja reda koje ovih dana papagajski u svojim javnim istupima propagira premijer Milanović. Od čovjeka koji se svojedobno proslavio izjavom kako ga ‘ekonomija ne zanima’ možda i nije za očekivati više, no brojčani rezultat Milanovićevog uvođenja reda u ekonomiji najplastičnije se očituje u podacima o kretanju javnog duga, jedinog pokazatelja koji je za Kukuriku vlade kontinuirano rastao.Sasvim konkretno, u manje od četiri godine njegove vlasti taj dug porastao je za oko 80 milijardi kuna.

Nije Milanovićeva vlada po tome najgora koju je Hrvatska imala (ta titula pripada ranijoj HDZ-ovoj vladi), ali je poprilično iritantna lakoća kojom danas premijer hoda po zemlji i plaši birače ‘dolinom suza’ koju sada nudi HDZ. Hrvatsku sasvim sigurno očekuje ‘dolina suza’ i to nije pitanje tumačenja. Javni dug države približio se razini od 90 posto bruto društvenog proizvoda. Tijekom narednih pet godina za otplatu tog duga trebat će u prosjeku plaćati oko 18,8 milijardi kuna godišnje - što znači da će nam, i u slučaju da gospodarstvo nastavi rasti, svaka šesta proračunska kuna odlaziti kreditorima. Sve to događa se u trenutku kad su zbog monetarne politike SAD-a i eurozone kamatne stope na povijesno najnižim razinama, a goleme količine jeftinog novca dostupne na tržištu. Onog trenutka kad se ta politika promijeni, kamate koje Hrvatska plaća mogle bi se udvostručiti, a hrvatski dug eksplodirati.

Slijedi već viđeni domino efekt - pad kreditnog rejtinga, nemogućnost zaduživanja, intervencija središnje banke u stvaranju likvidnosti za otplatu duga, pad tečaja kune, bankrot dužnika i poduzeća s eurskim kreditima, slom banaka i, u konačnici, kolaps cjelokupne ekonomije. Problem je što, uz dug od 90 posto BDP-a, Hrvatska suštinski više svoju sudbinu ne drži u svojim rukama, već je u potpunosti ovisna o globalnim makroekonomskim kretanjima na koja nema nikakvog utjecaja. Ironično, radi se o stanju sličnom onome u kojem su se našli svi oni građani koji su podigli kredite u švicarskim francima i stavili se na milost i nemilost svjetskih valutnih burza i potražnje za frankom. Dok se hvali kako je spasio građane s kreditom u švicarcu, Milanović je zapravo sve građane ove zemlje učinio ‘švicarcima’. Nakon posljednjeg rebalansa proračuna, neosporno je da je to učinio svjesno i vlastitim izborom. Pritom će i dalje galamiti kako ‘Hrvatska raste’. No, nemamo pravo biti razočarani. Čovjek nam je još davno pošteno rekao da ga ekonomija - ne zanima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 14:18