MARKO BIOČINA Kako je premijer uspio zatrovati sjajne odnose s Mađarskom

U trenutku kad Mađarska institutom zaštite nacionalne sigurnosti hrvatskom pravosuđu i dalje priječi pristup čovjeku optuženom za vjerojatno najteži mogući oblik korupcije, proglašavati povratak zaplijenjenog vlaka velikim diplomatskim dostignućem uistinu graniči s autizmom. No, zadnji čovjek koji ima moralno pravo upozoravati na tu nedosljednost predsjednice Republike jest premijer Zoran Milanović - čovjek koji je tijekom zadnje tri i pol godine kontinuirano sprečavao bilo kakav značajniji napor države da razriješi odnose u Ini.

Danas, u predvečerje novih izbora, Milanović osokoljen rastom rejtinga na krilima nacionalističke retorike sjetio se mađarsko djelovanje u preuzimanju kontrole nad Inom proglasiti “kriminalom i korupcijom”. Prije samo dvije godine, 3. listopada 2013. godine, neposredno nakon što je sporna optužnica protiv čelnog čovjeka mađarskog MOL-a Zsolta Hernádija podignuta, premijer je imao nešto drukčije mišljenje. “Sve što se događa u odnosima s MOL-om ne shvaćam kao ratno stanje. Tako nećemo komunicirati. Hrvatska Vlada s ovim nema ništa, a kako ćemo i pod kojim okolnostima nastaviti razgovore s MOL-om, dogovorit ćemo se. Od kad sam na čelu Vlade, imamo sjajne odnose s Mađarskom i žao mi je zbog ovog, ali Vlada tu ne može ništa”, rekao je tada Milanović.

Pa, kako su onda “sjajni” odnosi prerasli u “zatrovane”? U protekle dvije godine u situaciji oko Ine suštinski se ništa nije promijenilo, osim što je Ustavni sud zbog proceduralnih propusta naredio novo suđenje Ivi Sanaderu. Zsolt Hernádi i dalje je u “bijegu”, Inom se i dalje upravlja u okvirima MOL Grupe, a većina ključnih pokazatelja Inina poslovanja i dalje se smanjuje iz godine u godinu, dok se minusi prikrivaju računovodstvenim transakcijama s otpisima imovine.

Odnosi oko Ine, dakle, na istoj su poziciji gdje su bili i prije dvije i prije četiri godine. No, nije moralo biti tako. Od samog dolaska Kukuriku koalicije na vlast, u Vladi su postojale ozbiljne inicijative za jači nastup prema MOL-u i povratak kontrole nad nacionalnom naftnom kompanijom. Glavni proponenti takvih inicijativa bili su bivši ministar financija Slavko Linić i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Ipak, Linićeve incijative Milanović je srezao zabranivši ministrima da javno istupaju o slučaju Ina (!?), dok je Vrdoljaku - nominalno zaduženom za energetski sektor - ovlasti u slučaju Ine značajno srezao instaliravši na čelo Nadzornog odbora kompanije svog intimusa i službenog savjetnika za europsko pravo Sinišu Petrovića.

Mandat u Ini Petrović će provesti na putovanjima s MOL-ovim predstavnicima i domaćim mađaronima obilazeći razna globalna sportska natjecanja i egzotične lokacije, te objavljujući infantilne eseje u domaćim niskotiražnim publikacijama. U sukobima “hrvatske” i “mađarske” strane u više navrata zauzimao je stranu izravno suprotnu službenoj poziciji hrvatske Vlade, pravdajući to pravničkim sofizmom o tome kako je dužan zastupati interese kompanije, a ne dioničara koji ga je imenovao. Krajem prošle godine - srećom bezuspješno - predlagao je novi sustav korporativnog upravljanja kojim bi faktički bili trajno betonirane MOL-ove mogućnosti samostalnog kadroviranja upravljačkih struktura u Ini.

Tijekom cijelog tog perioda hrvatski predstavnici u Upravi Ine, pa i SDP-ovi koalicijski partneri iz HNS-a upozoravali su na Petrovićevo ponašanje i tražili njegovu smjenu, no sve takve zahtjeve Milanović je odbio, a Petrović je uz njegovu podršku u Ini ostao do danas. Rezultat takve bizatske politike gdje premijer i klika njegovih prijatelja opstruiraju službenu politiku vlastite Vlade jest da je Ina danas tu gdje jest. MOL i dalje čvrsto drži uzde, većina razvojnih projekata kompanije - poput dovršetka modernizacije riječke rafinerije - stoji.

Sudbina sisačkog postrojenja također je neizvjesna, a neki domaći mediji tvrde kako bi do zatvaranja moglo doći 2016. A zašto i ne bi? Sam je premijer prije koji mjesec izjavio kako Hrvatska mora ostati država s rafinerijom (jednina). Ta gramatička figura igranja s množnosti zapravo je ekstrakt Milanovićeve politike u slučaju Ina.

Iza dvosmislenih poruka, kontradiktornih izjava i suprotstavljenih stavova krije se tek interes za što dulje očuvanje statusa quo. U takvoj situaciji, u novom mandatu toksični odnosi opet bi mogli postati sjajni, a korupcija opet postati partnerstvo. Uostalom, taj scenarij i ne ovisi o tome tko će biti novi premijer. Naime, i Karamarko ima intimusa po prezimenu Petrović.