KOMENTAR MIRE PARA Neka institucije rade svoj posao. Ako smijem tako reći...

Sudeći po tome što u zadnje vrijeme imamo priliku čuti od strane naših legitimno izabranih predstavnika, došli smo do te nadrealne situacije da isti oni koji su u tolikoj mjeri koristili floskulu 'neka institucije rade svoj posao' da su je u međuvremenu isfucali, danas samo dodaju jednu od obaveznih ograda: 'ta često korištena rečenica...', 'nažalost moram ponovno reći...', bit će vam dosadno za ćuti...',ili 'ono što se kaže...', i onda ponovno kažu tu istu floskulu! Uopće ne ulazim u to da se s vremenom ispostavilo da su ti koji to govore, upravo oni koji ne žele da te institucije funkcioniraju, koji ih se boje ili koji ih sami na neki način blokiraju, već se samo osvrćem na to da su svjesni ispraznosti tih rijeći, to priznaju, i onda ih, bezbeli, ponovno izreknu! I to je okej? Prihvaćeno? Dozvoljeno? Kul su jer kuže, a to što ih ipak kažu, pa bože moj...neka rade!

Mislim da je među prvima koji je u opticaj stavio taj univerzalni odgovor na bilokakvu optužbu ili prozivku bio legendarni Stipe Mesić. Time bi iz prve začepio gubicu svakom zabadalu koji bi ga se usudio pitati bilo što vezano za cement, pa makar to bilo i kako se miješa.

"Neka institucije rade svoj posao!", rekao bi Stipe skupivši ruke i samouvjereno podižući obrve i nema toga, nije ga majka rodila, tko bi na to mogao bilo što reći.

Samo se poklopiš ušima i odeš dalje...

Istina, kao pionir u takvom političkom govoru, ali i kao nevjerojatno duhovit čovjek, a ne samo vicmaher kako ga mnogi politički neistomišljenici nazivaju ne bi li ga diskreditirali, Stipe bi pritome uvijek ispao simpatičan, a i taj odgovor se tada, jebatga, doimao ispravan.

Nakon njega, tu su taktiku, doduše, ni približno uspješno, počeli primjenjivati mnogi drugi, ni približno duhoviti, simpatični ili uspješni političari, a i mi smo, kako se klupko lagano počelo odmotavati, shvatili da se ta krilatica najčešće izgovara upravo u državama gdje institucije svoj posao, zapravo, ili uopće ne rade, ili ga rade, ali sa zakašnjenjem - jer, da ga rade kako treba na to ih ne bi ni trebalo podsjećati - pa nam se i taj odgovor, štajaznam, nekako zgadio.

Već po postavljenom pitanju, znali bi prepoznati što će uslijediti i, blago rečeno, kosa bi nam se digla na glavi. A razina gađenja spram ispraznosti tih riječi dovela je do toga da su čak i sami političari, kojima inače mnogo duže treba da nešto shvate, primijetili da taj odgovor više ne prolazi, te da je krajnje vrijeme da se počne govoriti nešto drugo. Ali, kako se u međuvremenu Stipe iz politike povukao u riblji dio restorana Baltazar, a sa sobom poveo je i Budu Lončara, nitko od ovih velikih oratora i debatnih prvaka iz studentskih dana koji se sada bave politikom, nije se samostalno mogao sjetiti ničeg novoga. Da ne kažem, boljega...

---

Umjesto toga, ti ponosni nositelji zlatnih medalja s "moot court" natjecanja, počeli su se od toga ograđivati, nerijetko i ismijavajući to u jednoj od tih na početku teksta spomenutih ograda kao nešto glupo, a onda bi isto to - da ne povjeruješ vlastitim ušima - ipak rekli!

"Kako komentirate to da je jutros uhićena Vaša desna ruka?", pitali su nedavno i jednog uglednog gospodarstvenika koji se onako šarmantno, da ne kažem žorž klunovski, našalio kako će nam, citiram ga, to biti dosadno za čuti, ali eto, nema se tu što drugo za reći nego, neka institucije rade svoj posao.

Zoran Milanović prilikom jednog od njegovih legendarnih pregovora s braniteljskim udrugama u Vukovaru, gdje je iz nekog nepoznatog razloga s njima raspravljao da li država smije, i na koji način, provoditi svoje zakone, a usput je i procjenjivao njihovu visinu kako bi dvojezične table postavio na mjesta do kojih ovi teško mogu doprijeti, koristio je tehniku obrnute psihologije.

"Neću koristiti onu izlizanu...", započeo je premijer odlučno pred okupljenim novinarima i onda ju je, još u istom dahu, ipak iskoristio.

Na stranu to što bi institucije zaista i trebale raditi svoj posao, pogotovo u tom slučaju, te bi predsjednik Vlade imao puno pravo ne samo da to kaže, već i da to provede bez ovih pregovora koji nam nisu ništa novo donijeli, i na stranu to što je u međuvremenu uslišena želja onog gospodarstvenika iz prvog primjera, te su institucije tu zaista i odradile svoj posao, strašno nervira ta nemaštovitost ljudi kojima je povjereno da smisle i neke mnogo kompliciranije stvari od jednog običnog, ljudskog odgovora na postavljeno pitanje...

Ono što zapravo još više od toga iritira, činjenica je kako misle da nas pridobivaju na svoju stranu kad kažu kako oni kuže da je to glupo i besmisleno, jer su oni, naravno, jedni od nas...idu u Pepermint i tako to... ali, eto, šta je tu je, oni to moraju reći...

Istina je zapravo, sasvim druga. Ne moraju! Oni to moraju osigurati i to se mora podrazumijevati, ali reći mogu slobodno i nešto drugo. Što se mene tiče, mogu kao Karamarko svoje odgovore zapisati na list papira i pročitati, ako ih već ne mogu zapamtiti, ali neka iz drhtave ruke napokon pročitaju nešto što nije floskula. Ili, ako im je već toliko stalo do floskula - jedinog oružja svih političara izuzev zavađivanja ionako već dovoljno napaćenog naroda - neka barem preuzmu one iz svijeta sporta. Bit će zanimljivije. Tako umjesto ove o institucijama, neka govore da je lopta okrugla, da treba stati na nju, kako će morati pružiti 120 posto, te je Lovren prevara od igrača i da nisu ovdje došli izgubiti, samo neka napokon - kad nam već ne mogu svima učiniti uslugu i zašutjeti - čujemo nešto novo. Bilošto!

Neće valjda zbog toga institucije prestati raditi...