Iako je već mjesecima poznato da je Nobelovu nagradu za književnost dobila gospođa Alice Munro, kanadska spisateljica za koju upućeni kažu da je u mladosti bila manje poznata po kratkim pričama, a više suknjama, noćas sam sanjao da sam upravo ja, Miro Par, dobio tu prestižnu nagradu...
„Kako ti, čovječe...”, rekao mi je prijatelj kojemu sam se greškom povjerio, „pa tvoja sabrana djela se mogu proturiti ispod vrata!”
Dodao je još i to da je ta nagrada već dodijeljena, ali i da nije, kaže on, šanse bi mi bile ravne onima Hrvatske protiv Brazila. Pa ipak, kako nagrada zapravo još uvijek nije dodijeljena, te se dodjeljuje tek danas - na dan kada je preminuo Alfred Bernhard Nobel (za prijatelje samo Bernhard) - ali i kako sam baš nedavno dovršio svoje epohalno književno djelo o povratku Krune Jurčića na Dinamovu klupu, a spram kojeg je i ono Andrićevo tek običan građevinski dnevnik o izgradnji mosta u Višegradu – meni se taj san učinio itekako realan...
---
Uglavnom, što se same dodjele tiče, svečanost je bila na razini! Vodio ju je neki starohan iz Akademije, kako su mi rekli, i sam nobelovac, a imao je par dobrih uvodnih pošalica na račun „Pedeset nijansi sive“ i jednu na račun Al Gore-ovog Nobela iz 2007. koji je, kako je stari nobelovac duhovito primijetio, komičan sam po sebi...
Ipak, najveći smijeh svih prisutnih izazvao je kada se na samom početku nastupa ispričao zbog kašnjenja jer je, kako kaže, počeo čitati Pamukov „Istanbul“ i malo je, priča nam namigujući, zadrijemao...
„Spavao sam četiri puna dana!“, poentirao je snažno, a ekipa se valjala od smijeha. Čak mi se učinilo da je i Orhanu, kući staroj, usnica malo zatitrala.
Ja sam na ceremoniju došao u pratnji djevojke koja me u onom pravom životu, koji se odvija podalje od REM faze, nedavno ostavila ko neželjeno kuče u vrijeme godišnjih odmora, te je kasnije odbila i svaki moj pokušaj da obnovimo našu romansu, ali kako tada još uvijek nije znala za ovu nominaciju, ne zamjeram joj...
„Glavno da smo mi opet zajedno...“, rekao sam joj kad smo se smjestili u dvorani, a na što je ona nešto nerazumljivo promrmljala.
"Divno mrmlja!", pomislio sam.
Kraj nas je sjedio jedan stariji bračni par iz Austrije koji se cijelo vrijeme došaptavao o tome tko bi ove godine mogao dobiti Nobela za ekonomiju, te iako je po njima ove godine Slavko Linić fungirao kao najizgledniji kandidat, na kraju ju je ipak dobio netko drugi. Ubi me ako ću se sjetiti kako se zove...
„Žao mi je zbog Slavkeca..“, šapnuo sam svojoj pratnji na uho, ali ona nije reagirala. Sjećam se kako sam pomislio da možda ima nešto protiv Slavka, te da ne zna cijeniti njegov trud, ali kada na moje fore nije reagirala ni za vrijeme dodjela nagrade u ostalim kategorijama, shvatio sam da problem nije u Slavkecu, već u meni osobno.
„Ah...”, začuo sam iz zadnjeg reda u dvorani Koncertne palaće švedske akademije, „kad bi barem i ostali porezni obveznici to mogli shvatiti...” (Bio je to Slavko, osobno.)
Napokon je red došao i na književnost. Na pozornicu je izašao Gunter Grass i uz jedno vrlo ležerno „heil“, pozdravio je sve prisutne. Kratko se izjasnio o tome kako se i ove godine nagrada dodjeljuje djelu koje je, citiram; „najizvrsnije djelo s idealističkim stremljenjima“, a ja sam se uplašio da ju u tom slučaju, možda ipak neću dobiti...
„Čini se da će je dobiti Jergović...“, pomislio sam, valjda još uvijek pod dojmom njegova romana „Rod”, koji već nekoliko dana čitam.
Ipak, iz unutrašnjeg džepa svog pomalo derutnog bež sakoa od samta, Gunter je izvukao zlatnu omotnicu i ne baš na opće oduševljenje svih prisutnih, pročitao moje lijepo ime i prezime (Miro Par). Netko iz prvih redova je odmah, valjda revoltiran tom odlukom, prokomentirao da se Alfred Nobel sad zasigurno okreće u grobu, ali ja se na to nisam previše obazirao i uz TBF-ov „Ništa mi neće ovi dan pokvarit” u pozadini, uputio sam se prema pozornici gdje sam preuzeo svoju Nobelovu nagradu za književnost. Tom prilikom sam zahvalio susjedu koji je prestao galamiti na ženu, omogućujući mi tako da nastavim svoj san, HRT 1 i 2 zahvaljujući čijem programu sam prvobitno i utonuo u san, te svima ostalima koji su ovome snu doprinijeli...
A nisam zaboravi zahvaliti ni djevojci s kojom sam te večeri imao zakazan spoj, ali koji je nažalost, samo polovično uspio – ja sam naime došao, ona nije!
„Jer da je došla...“, rekao sam pred uvaženom Akademijom, mangupski im namigujući, „sada sigurno ne bih spavao...“
„Da, ali ona vjerojatno bi!“, oglasila se i moja pratnja po prvi put te večeri.
Pravio sam se da nisam čuo, ali ostali nisu bili toliko pristojni.
Dvoranom se ponovno prolomio ogroman smijeh, a ja sam se zbog toga, nakon same dodjele,
tako posvađao sa svojom pratnjom da je ona odlučila kako mi se kasnije neće pridružiti na zakazanoj zabavi.
„Još bolje!” rekao sam u napadu bijesa i pomislio kako ću sada, sasvim neometano, moći iskoristiti neki od vrhunskih uleta koje sam ranije pripremio, tipa; „želiš li malo pridržati moga Nobela?“, pritom uopće ne misleći na nagradu. Ili, možda još bolje;„roditelji bi ti sigurno bili ponosni da večeras primiš Nobela?“
Ipak, time sam se samo zavaravao. Zapravo sam više od ičega želio da ona pođe sa mnom, ali na vratima naše sobe, tamo na kvaki, već je visio „do not disturb” znak i ostao sam bez prilike da joj to kažem...
---
Na iznenađujuće raskalašenu zabavu koja se odvijala u klubu koji se nalazi u podrumu Akademije i nevjerojatno podsjeća na „VIP Jazz Club“ u Zagrebu, samo bez pijanog Kokija na šanku, uletio sam ko u kredit – bez razmišljanja!
Pritom prolazeći kraj nekih ćelavih redara na ulazu ko Bečiraj kraj Osijekove obrane... Ipak, kako na partiju nisam bio jedini laureat, ulet s pridržavanjem Nobela je slabo prolazio i ponovno sam se morao okrenuti svom jedinom savezniku u ovakvim situacijama – alkoholu!
„C2H5OH!!!“, galamio je s kraja šanka prošlogodišnji dobitnik Nobela iz kemija, a ja sam mu se odlučio pridružiti. Pritom smo pričali o svemu onome o čemu nobelovci inače razgovaraju, ali da vas ne davim previše s detaljima koje ionako ne bi razumjeli jer, kao što i sami vjerojatno znate; niste nobelovci (!), reći ću samo da smo se nakon burne i nadasve intelektualne rasprave, u kojoj su se koristile mnoge učene riječi, složili da Bosna ima veće šanse da prođe skupinu u Brazilu ne samo zato što ima lakšu skupinu, već i zato što je bolja reprezentacija, te da je Ronaldo, bez ikakve dvojbe, bolji od onog argentinskog patuljka...
„O onome pravom Ronaldu da ni ne pričamo!“, rekao je jedan, također Nobelovac, koji se tu zatekao. Drugi je pak, isto pjan ko vinta, atraktivnoj hostesi ponudio da ju odvede doma i da joj prepiše svoj stan.
„I tako će me ovaj novi porez na nekretnine ubiti!“, došapnuo nam je to tiho da ga Linić ne čuje, i s hostesom ispod ruke, nestao je u nepoznatom smjeru...
Mi ostali smo, bezbeli, nastavili piti.
Pritom smo svoje Nobelove nagrade stavili na glavu kao da je riječ o nekakvom šeširiću, a José Manuel Barroso, koji nam se nešto kasnije pridružio, svoju medalju stavio je u oko...
„Pogledajte mene...“, smijao se pijano,“imam monokl!“
Pišali smo od smijeha! Ovi neki stariji među nama - i doslovno!
„Ta ti je dobra, Barroso”, odavali smo mu priznanje, ” pravo dobra Manuele....“,
„Daj još svima svega!“, podviknuo je na konobara i zabava se nastavila još dugo u noć.
O ljubavi svog života koja je ostala u hotelskoj sobi, nisam razmišljao sve dok me kemičar, valjda alkoholom ohrabren, nešto oko 3 iza ponoći nije upitao gdje je ona veličanstvena ljepotica dekoltea dubokog ko Marijanska brazda, a s kojom me vidio na ceremoniji...
„Bez brige, pizdo kemičarska...”, rekao sam mu stavljajući ruku na svoje srce,” tu je!“ (Pritom sam, molim lijepo, riječ pizda koristio kao karakternu osobinu, a ne spolni organ. A bio sam i pjan!)
„Bez nervoze, momci...“, pokušao je Barroso izgladiti situaciju, opravdavajući na taj način svog prošlogodišnjeg Nobela za mir, ali spasa više nije bilo. Hvatajući kemičara za leptir mašnu, privukao sam ga k sebi i snažno udario glavom u krumpirasti nos iz kojeg još satima kasnije krv neumorno šikljala.
„Šta ti je čovječe...“, rekao je netko,“ pa 93 su mu godine!“
A dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, koji se tu nalazio, samo ga je nakratko pogledao i rekao da, koliko se on kuži u medicinu, ovaj tip je dobio po „piksi“...
Nakon toga svi su ponovno nastavili cugati za šankom, a ja sam požurio k jedinoj pravoj i iskrenoj ljubavi u svome životu, zbog čije sam časti spreman potući se sa bilo kojim devedesetitrogodišnjakom na svijetu, ali bilo je, nažalost, prekasno!
Soba je bila prazna, a kako me recepcionar obavijestio, prekrasna gospođica s kojom sam došao, odjavila se prije par sati i vratila u Zagreb, tj. Sesvete. Ostavila mi je samo poruku kako obnavljanje naše romantične veze nikako nije moguće.
„Pa ni u snu u kojem je moguće da ti dobiješ Nobelovu nagradu za književnost!“, dopisala je crnim flomasterom u post scriptum-u, a ja sam se obliven hladnim znojem trgnuo iz sna i, odlučio još malo pričekati s objavljivanjem epohalnog književnog djela o povratku Krune Jurčića na Dinamovu klupu...
To bi se naime – kako sam shvatio - iz sna, vrlo lako moglo pretvoriti u noćnu moru!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....