KOMENTAR JELENE LOVRIĆ Međusobno šamaranje: Mučni početak izbornih kampanja HDZ-a i SDP-a

Međusobnim šamaranjem HDZ-a i SDP-a otvorena je kampanja za ovogodišnju rundu izbora, prvo za one europske u svibnju, a potom, dobacit će, i do predsjedničkih. Ne samo jako prerano, nego i apsolutno pogrešno intonirano! Izborna strategija, kako je na startu definiraju dvije ključne stranke, pokazuje maksimalnu toksičnost. Namjerno ili ne, ali Hrvatsku guraju u situaciju verbalnog građanskog rata.

Prvo je šef HDZ-a Tomislav Karamarko proglasio SDP zločinačkom organizacijom, tešku kvalifikaciju argumentirajući tvrdnjom da “SDP nasljeduje Savez komunista koji je 45 godina ne samo pljačkao i uništavao hrvatski narod, nego je i ubijao ljude”. Savez komunista svakako nije bio demokratska politička stranka, ali statistički pokazatelji ne daju za pravo Karamarkovim tvrdnjama. Jer tih je “45 godina pljačke i uništavanja” za Hrvatsku ekonomski bilo prilično uspješno. U svakom slučaju, na materijalnom naslijeđu prethodnog, navodno potpuno štetočinskog režima, HDZ-ove su se hobotnice dobro omastile. Ali i nezavisno od toga, šef se HDZ-a ne bi smio bacati kamenom dok sam stanuje u staklenoj kući: ako će optuživati SDP za grijehe Titove partije, onda bi i sam morao odgovarati za ostavštinu osobno mu vrlo bliske Sanaderove vlasti.

Umjesto dostojanstvenog odgovora, iz SDP-a su uzvratili sličnim prizemnim pljuvanjem. Crveni kerberi, koji se po političkom šarmu mogu natjecati s Karamarkom, što je zaista nevjerojatno postignuće, upozorili su građane da budu vrlo oprezni kad prolaze pokraj HDZ-ovih središnjica ili se nađu u blizini nekog hadezeovca, jer su ovi, kao, nervozni i grizu sve oko sebe. Po prilici: pazi, bijesan HDZ!

Ružni fajt između Zorana Milanovića i Gordana Jandrokovića u Saboru imao je notu osobne nesnošljivosti i obračuna. Rodbinski i karijerno povezani, njih se dvojica već neko vrijeme ponašaju kao ljuti neprijatelji. Ovoga puta premijer je prvi počeo s osobnim uvredama. Napao je HDZ-ova bivšeg inoministra kao Sanaderova potrčka, poručio mu da nije kvalificiran govoriti o ljudskim vrijednostima. Usput je opalio i po Karamarku, spominjući da je bio šef izborne kampanje “čovjeku koji je pričao viceve o Tuđmanu” te Ivanu Šukeru koji da je bio neki šarafić u bivšoj socijalističkoj omladini. Ne’š ti diskvalifikacije! Jandroković je odgovorio tvrdeći da Milanović govori jezikom uličnog huligana te je nesposobni skorojević.

Njihovo cvijeće zla, indeks međusobnih optužbi, pokazuje da se vlast i opozicija ne svađaju oko za građane i državu važnih tema, nego se mlate ideološkim oružjem ili se osobno prepucavaju i gađaju blatom. Ne govore o nezaposlenima ni vanjskim dugovima, ni riječi o sve većim egzistencijalnim problemima stanovništva, nego potežu Tita ili Sanadera. Karamarko ima dodatne razloge za zaoštravanje retorike. Vjerojatno je ustrašen žutim kartonom koji su mu ovih dana isporučili s Kaptola. Glas Koncila prvi put je opalio po opoziciji, tvrdeći da su opozicionari “strahovito zakazali” i da su se “naprosto izgubili”, da, baš kao ni vlast, nemaju mnogo sluha za konstruktivne i dobrohotne prijedloge iz Katoličke crkve. Nije tajna da je politbiro s Kaptola već neko vrijeme nezadovoljan Karamarkovim rezultatima. Smatraju da ne koristi raspoloživi politički prostor. Javno verbaliziranje kritičkog odmaka znak je da Crkva sprema svog kandidata za lidera desnice. Detektirajući opasnost koja mu prijeti, šef je HDZ-a odmah nasrnuo na Tita i komunizam, dobro pogađajući što je popovskom uhu najdraže čuti.

S druge strane, šef SDP-a, premijer Milanović, uopće ne krije da su njegovi napadi na HDZ u funkciji izbora. Na osobnoj će razini secirati HDZ-ove kapitalce kako bi ih potpuno raskrinkao pred građanima. “Nadam se da ljudi neće opet nasjesti na manipulaciju i galamu onih koji u ciklusima od osam godina pustoše Hrvatsku, oči i dušu joj vade… Jednom je uspjelo”, podsjetio je na smjenu Račanove vlasti, odnosno njen poraz na izborima. Njegova je misija, dodao je, da “omogućimo da se to ponovno ne dogodi”. Milanovićevi su ciljevi, pa i oni izborni, posve legitimni, ali je pitanje može li zadržati vlast tek lupajući po HDZ-u. Može li svoje rozočarane birače mobilizirati na strahu od Karamarka i HDZ-ova povratka na čelo države.

Očekivani benefiti nisu sigurni. Mnogo je izglednije da će korist biti mala, a šteta velika. Teško da će SDP okupiti svoje jato, rasuto i apatično, samo raspirujući protuhadezeovsku paniku. Račanu to nije uspjelo. Smijenio ga je vlastiti elektorat. S osjećajem prevarenosti i izdaje okrenuo mu je leđa. Usto, publika, pogotovo ona lijevih stranaka, ne voli baš prljave kampanje ni udaranje ispod pojasa. Preferira pristojne ljude. Retorika koju danas koriste SDP-ovi korifeji proizvest će zgađenost prije nego mobilizaciju.

S druge strane, fokusirajući se na hajku protiv Josipa Broza Tita, za kojega Karamarko - suprotno Franji Tuđmanu - nema što drugo reći nego da je “veliki zločinac”, HDZ otklizava na pozicije ekstremne desnice, kojoj je antikomunizam jedina ideološka odrednica. Odriče se tako prostora centra, bez kojeg ne može pobijediti na izborima, ali zbunjuje i dio vlastitog biračkog tijela. Onog koje je i samo posjedovalo crvenu partijsku knjižicu ili jednostavno nije zaboravilo da je utemeljitelj stranke bio ne samo bivši komunist, nego i Titov general. Karamarkov diskurs mogao bi implicirati i obračun s Franjom Tuđmanom, što HDZ sigurno ne stabilizira niti će mu omasoviti podršku.

Guranje Hrvatske u ideološke rovove opasno je po Hrvatsku. Recentna retorika ključnih političkih stranaka ide za oštrom, apriornom, nepomirljivom suprotstavljenošću desnice i ljevice, koje će se međusobno gledati preko verbalnog nišana. Ne kao politički rivali i suparnici nego kao neprijatelji! Načinom na koji su HDZ i SDP otvorili izbornu kampanju kao da naciju žele gurnuti u podijeljenost kakvu danas gledamo u Ukrajini. Nepomirljiva se disolucija - što je najgore - pokušava proizvesti u trenutku koji je za Hrvatsku ekonomski i socijalno nikad teži.

Jedna i druga strana pritom sigurno znaju da bez zajedničkog napora nema spasa. Da je Hrvatskoj potreban veliki konsenzus oko nekih ključnih stvari koje se u državi moraju napraviti. Zanemarivanje i ignoriranje tog imperativa pokazuje da su stranački interesi ponovno nadvladali prioritete nacionalnog karaktera.