KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Zašto biskupi nisu došli na obilježavanje Dana sjećanja u Sabor?

Hrvatska Katolička crkva uistinu nije odgovorna za stradanja Židova i Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao što se Crkvi redovito i brutalno predbacivalo tijekom komunističkog sustava.

Dapače, nesporno je da je kardinal Alojzije Stepinac višekratno osuđivao ustaške pogrome i da je spašavao i Židove i Srbe.

Nema, dakle, razloga da se Crkva osjeća nelagodno kada je riječ o obilježavanju Dana sjećanja na holokaust, kao što nema razloga da bilo tko Crkvi predbacuje grižnju savjesti zbog ustaških zločina.

Tim je više potpuno nerazumljivo da niti jedan od visokorangiranih crkvenih dostojanstvenika prekjučer nije došao u Sabor na obilježavanje Dana sjećanja na holokaust.

Biskupi se se ispričali zauzetošću zbog održavanja sastanka Hrvatske biskupske konferencije.

Ta je isprika, međutim, krajnje nespretna i neuvjerljiva. Potpuno je nevjerojatno da nitko od onih koji su organizirali sastanak HBK nije bio kadar uočiti da se termini poklapaju.

Podjednako je neobično da HBK nije mogao poslati barem jednog svog predstavnika biskupskog ranga da na samo sat vremena izostane sa sastanka i posjeti obilježavanje Dana sjećanja.

Nažalost, da se pomisliti kako je nedolazak biskupa na saborsku sjednicu u povodu Dana sjećanja namjeran politički akt, kojim je Hrvatska biskupska konferencija još jednom pokazala što misli o sadašnjoj vlasti.

Biskupi, naravno, imaju pravo kritizirati, napadati ili, kao u ovom slučaju, bojkotirati vlast.

Činjenica jest da niti jedna vladajuća garnitura unatrag 20 godina nije bila u tako snažnom i zapravo iskrenom svjetonazorskom konfliktu s Katoličkom crkvom, pa je utoliko razumljivo (premda dubinski pogrešno) da Crkva osjeća snažan zazor prema Milanovićevoj Vladi i da čini sve što može kako bi SDP-ova koalicija što prije otišla s vlasti.

Međutim, ako se radi o tome, biskupi su izabrali potpuno pogrešan povod za još jednu manifestaciju svog borbenog negativnog stava prema Vladi i vladajućoj parlamentarnoj većini.

Obilježavanje Dana sjećanja na holokaust politička je i civilizacijska tradicija i obveza onog dijela svijeta koji je izrastao na pobjedi nad nacizmom i fašizmom: pobjeda nad nacizmom i fašizmom najvažnija je politička činjenica prošlog stoljeća, koja i danas definira Europu i Ameriku i koja će je definirati još dugo, dugo vremena.

Holokaust je, nesumnjivo, najstrašniji zločin što su ga počinili nacistički i fašistički režimi.

U tom je zločinu, kako znamo, aktivno, gorljivo i besramno sudjelovao ustaški pokret, o čemu svjedoče i rasni zakoni, kao i razlika između broja Židova u Zagrebu i Hrvatskoj 1939. i, recimo, 1945. godine.

Hrvatska je, stoga, dužna obilježavati Dan sjećanja na holokaust ne samo kao pripadnica svijeta koji je nastao na pobjedi nad fašizmom, nego i kao zemlja čiji je državni režim tijekom Drugog svjetskog rata bio okrutni supočinitelj holokausta. Stoga Dan sjećanja na holokaust u Hrvatskoj naprosto mora transcendirati sve moguće političke podjele i antagonizme. Na obilježavanju Dana sjećanja moraju se naći predstavnici svih vodećih političkih i društvenih organizacija u našoj zemlji; Katolička crkva nesumnjivo je najbrojnija društvena organizacija u Hrvatskoj, te, kako su pokazale posljednje dvije ili tri godine, jedna od politički najaktivnijih (barem kad je riječ o svećenicima).

Sukob s aktualnom vlašću uistinu ne može biti opravdan i dovoljno uvjerljiv razlog biskupskog bojkotiranja saborske sjednice u povodu Dana sjećanja na holokaust.

Stoga se logično zapitati što jest stvarni razlog prekjučerašnjeg biskupskog izostanka.

Pozitivniji, optimističniji odgovor na to pitanje jest da su hrvatski biskupi, nipošto prvi put, pokazali značajnu političku nespretnost, nedostatak osjećaja za važne javne geste, kao i nebrigu za posljedice svojih političkih postupaka (nedolazak na Dan sjećanja na holokaust neprijeporno jest politički postupak).

Negativniji, sumorniji odgovor mogao bi glasiti da su biskupi svojom prekjučerašnjom ignorancijom zapravo željeli poluglasno poručiti kako se ne slažu s definicijom holokausta ili barem s prevladavajućom definicijom progona Židova i Srba u Hrvatskoj. Svaki pažljiviji pratitelj hrvatske crkvene javnosti vrlo dobro zna da unutar katoličke hijerarhije, kao i među ljudima koji su joj bliski, postoji određeni broj uvjerenih revizionista, čija reinterpretacija Drugog svjetskog rata ide puno dalje od ustanovljavanja stvarnog broja jasenovačkih žrtava. Bilo bi, međutim, vrlo štetno ako bi ratni revizionizam prerastao u jednu od službenih vrijednosti Katoličke crkve u Hrvatskoj. Kao što bi bilo vrlo, vrlo korisno, za dugoročnu klimu u društvu, da je neki od hrvatskih biskupa prekjučer došao u sabornicu.