Kako je jedan hrvatski roman predvidio propast Agrokora i sudbinu Obitelji: Sve počinje spektakularnom scenom u dvorima smještenim ispod Jelačić placa

O toj bi se konzervativno-katoličkoj obitelji danas trebalo šutjeti. Najprije zato što se nije govorilo dok se imalo što reći. Sjećam se, recimo, toga kako sam ispred ulaza u njihov dućan u kojem sam godinama kupovao zatekao zagovornike referenduma o braku. Postavili su montažni stolčić, dijelili reklamni materijal i sakupljali potpise, sve to pod patronatom velike obitelji i njihove firme. Da sam tada pokušao nešto na tu temu u novinama napisati, ne bi mi bilo objavljeno. Ali nisam ni pokušao. Sve novine bile su njihove, jer su se u svim novinama reklamirali njihovi dućani. U određenom je smislu i država bila njihova. Ono što je mislila i željela porodica, to je bila neka vrsta općenacionalnog naloga i pravila ponašanja. Rijetki pokušaji da se nešto o njima kaže ili napiše odvijali su se na društvenim i kulturnim marginama, o čemu javnost ništa nije htjela da zna. Neko vrijeme sam bojkotirao dućan u kojem su prikupljani potpisi, a onda sam se malo-pomalo vratio. Sve je u toj državi bilo njihovo.

Kada je Ante Tomić objavio roman “Veličanstveni Poskokovi”, koji počinje spektakularnom scenom u dvorima smještenim ispod Jelačić placa, u koje se ulazi kroz tamošnji javni zahod, obitelj je bila na svojim vrhuncima. Otac: šutljivi i samouvjereni svedržac. Djeca: uspješni mladi bisnismeni. Muškinju se hvalio izbor partnerica (naravno bračnih), ženskinju izbor torbica i cipelica. I sve je u hrvatskim tabloidima, naravno, bilo u savršenom skladu. A Tomić je, otklanjavši pogleda od njih, jer je znao da se o njima ne piše i ne govori, jer to što napišeš neće biti objavljeno, a to što kažeš neće biti čuveno, pisao o obitelji iz svoga zavičaja, koja je uz pomoć crkvenih i političkih krugova uspjela i proslavila se, i naravno da mu nije mogla biti na umu ona stvarna obitelj o kojoj se ništa ružno nije smjelo reći niti napisati. Najprije, nisu oni, poput Poskokovih, prostodušni seljaci koji su narasli u nacionalnu elitu, a onda ni Tomić nije pisac koji bi na takav način preuzimao uzore iz stvarnosti. Njegovi su likovi izmišljeni, ali su povremeno skloni da oživljavaju i da se, kao u nekoj komediji zabune, pretvore u žive ljude.

Kada su objavljeni, “Veličanstveni Poskokovi” morali su zbuniti svoga čitatelja. Konzervativno-katolička obitelj nalazila se na svojim vrhuncima, mlađarija se poženila i poudavala, utjecajem i vlasništvom raširila se po regiji, samo što, iz strateški razumljivih razloga, u Srbiji i Bosni i Hercegovini nije pokazivala svoje konzervativno-katoličko lice, nego su se prikazivali kao sekularna, svjetonazorski neutralna multikulti firma, sa stanovitim domoljubnim srpskim i bošnjačkim uklonom. Poskokovi u knjizi su, međutim, bili na putu propasti i raspada. Dok su gubili svoja bogatstva, dok su ih ostavljale žene i dok su od njih bježali njihovi dojučerašnji poniznici, Poskokovi su se vraćali svojoj izvornoj ljudskoj naravi i zavičajnom mentalitetu. Sjajno lice nacije se u trenucima propasti pretvaralo u groteskno lice zavičaja. Kolektivno divljenje se malo-pomalo pretvaralo u isto tako kolektivni prezir.

Ono što je, međutim, zbunjivalo jest da su Poskokovi u časovima svoje propasti nepodnošljivo podsjećali na živu obitelj koja se tog trenutka nalazila na nacionalnim i regionalnim vrhuncima, a na čiji račun u našim tabloidima nije mogla biti objavljena nijedna negativno intonirana aluzija.

Nesretnik Tomić je bezbroj puta po izlasku svog romana ponovio da u njegovoj knjizi nije riječ o stvarnoj konzervativno-katoličkoj obitelji koja u vlasništvu ima sve one hrvatske trgovine i koja zajedno s Crkvom i vlašću kreira društvo i učvršćuje zajedništvo hrvatske nacije. Pisca je nekako i vrijeđalo to što čitatelji u njegovim likovima, u toj djeci njegove žive mašte, vide stvarne ljude. Kao da mu netko konfiscira i nacionalizira njegovu najvredniju imovinu.

Osim toga, ništa što se tada u zbilji događalo nije podsjećalo na sudbinu Poskokovih. Ako bi netko baš i zamišljao propast moćne obitelji - iako nije jasno zašto bi se uopće takve stvari zamišljale - učinilo bi mu se da s njome moraju propasti i svi oni, i sve ono, što s njome čini skladnu i homogenu cjelinu. Ne mogu propasti oni, ako istodobno s njima ne propadnu i svi njihovi pokrovitelji i patroni. A oni su neuništivi, jer predstavljaju samo biće nacije i njezinu konzervativno-katoličku okosnicu. Činilo se da je obiteljski patrijarh vrlo mudro i ciljano svoju sudbinu vezao za sudbinu nacije. I kakve je onda to moglo imati veze s “Veličanstvenim Poskokovima”? Nikakve, osim što čitatelj, na užas svoga pisca, nije mogao nevidjeti da su to upravo oni i da su Poskokovi baš ta velika i moćna obitelj.

Dobri pisci imaju tu po sebe uglavnom vrlo neugodnu sposobnost da nehotice pretkazuju budućnost. Danas izmišljeni likovi već sutra su živi ljudi, a izmaštani događaji utječu na zbilju, kreiraju je tako da se čini da je pisac predvidio buduće događaje, da je nastupao kao prorok. A on, nesretnik, o svemu tome nije imao pojma. Tako ni Ante Tomić nije imao pojma o čemu piše kada je pisao “Veličanstvene Poskokove”. Roman po kojem se danas odvija sudbina obitelji.

Da je tu knjigu napisao netko drugi, neki hrvatski klasik i akademik, pisac na dobrome glasu, neka od onih jednosezonskih književnih ikona lijeve misli u Hrvata, ovih bi dana “Veličanstveni Poskokovi” bili obavezna lektira, o kojoj bi se raspravljalo na panel diskusijama i na večernjim seraonicama Hrvatske televizije, a pobožna bi novinarčad obilazila oko piščeva portuna, e ne bi li se iz prve ruke saznalo što će se dalje zbivati s obitelji. Međutim, kako je knjigu napisao najprezreniji hrvatski pisac uopće, tako će se svi praviti da ona i ne postoji. I na kraju neće ni postojati.

Kada je onomad Tomića napao teklić jednoga splitskog kvazi-lijevog tajkuna, zalivši ga kantom gazdinih govana, što ih je dotični danima od usta otkidao, e samo da bi piscu učinio zlo, javnost lijeva i desna složila se oko toga da je seronja dobro postupio. Ministar policije Ostojić nije učinio ništa da poznati naručitelj i manje poznati počinitelj budu razotkriveni, a ministrica kulture Andrea Zlatar trezveno je postupila, prešutjevši događaj. I sve bi to moglo biti zaboravljeno da Tomić ponovo nije napadnut, istina u manje dramatičnim i govnjivim okolnostima, pod novom, konzervativno-katoličkom vlašću. A naručitelj ovog napada nije bio kvazi-lijevi splitski tajkun, nego je napadač djelovao u skladu sa svojim svjetonazorima, bliskim novoj vlasti. E, sada je pisca u obranu uzela lijeva kuka i motika, oni koji su tiho ili glasno podržavali anonimnog govnonosca sada su sastavili peticiju, koju je, ovaj put kao inokosna građanka, potpisala dojučerašnja ministrica kulture Andrea Zlatar.

Iza svega ovog stoji mrakobjesna ljubomora, prijezir, gnjev netalentirane rulje prema piscu. Jednom od doista rijetkih u Hrvatskoj koji umije pisati i čiji će likovi sutra oživjeti, stvarajući tu neobičnu, pomalo jezovitu iluziju o proročkom karakteru pisca i o humorističkom romanu kao gotovom proroštvu. Desni nečitatelji Tomića mrze iz jednih razloga, dok ga lijevi nečitatelji preziru iz drugih razloga, ali bi i jedni i drugi bili istinski sretni i ispunjeni kada bi, makar i na određeno vrijeme, recimo na šest mjeseci, s mogućnosti produženja, zadobili njegov dar. Ali im je uzalud. Osim što se ne dodjeljuje, talent je uvjetovan karakterom. Tako da bi se trebalo biti Tomićem da bi se zaslužilo Tomićev dar.

“Veličanstveni Poskokovi” u jednom su trenutku ruganje konzervativno-katoličkoj obitelji na njezinim vrhuncima. U sljedećem su trenutku, nekoliko godina kasnije, “Veličanstveni Poskokovi” riječ utjehe i kršćanskog milosrđa. Bude li ih sustizala bijesna rulja dojučerašnjih njihovih dupelizaca, Tomićeva će im budalasta i vedra blagonaklonost biti posljednja obrana.