Kraj najizdašnije domaće književne nagrade

Nestalo je Nagrade V.B.Z.-a, financijski najizdašnije književne nagrade u povijesti nezavisne Hrvatske. Njezin osnivač, nekad velika, a danas nešto manja zagrebačka nakladnička kuća nije, kako je u uljuđenom svijetu red, izvijestila javnost o ukinuću nagrade, niti o prolongiranju dodjele za neka bolja vremena, ona u kojima će na hrvatskim vrbama roditi vinogradi. Ali ne treba V.B.Z.-u zamjeriti ovaj sitni prostakluk: i drugi su tako ukidali svoje književne nagrade, a da o tome nikoga nisu izvijestili, i ne bismo se bavili upokojenjem baš ove nagrade, niti sramotom upravo V.B.Z.-ova prešućivanja, e da nije jednoga doista specijalnog razloga, koji ovom piscu ne dopušta da i on ljubazno sve odšuti.

Evo tog razloga: Nagradu V.B.Z.-a sam baš ja zamislio, do posljednjeg zareza koncipirao, a zatim i predložio, najprije tadašnjem uredniku Nenadu Rizvanoviću, a onda i Bošku Zatezalu, vlasniku i direktoru V.B.Z.-a. Ideja je bila ova: raspisati anonimni natječaj na kojemu će pod istim uvjetima moći da sudjeluju baš svi potencijalni, ostvareni i neostvareni, romanopisci, zaštićeni neprobojnom šifrom, svedeni na romaneskni tekst i ono što on sadrži. Iznos nagrade od sto tisuća kuna do tada je bio nezamisliv, a bogme će ostati i sve do danas nezamisliv, osim u onome kratkom razdoblju kada je telekomunikacijska tvrtka svoju nagradu podboltavala sa sto tisuća kuna, e da bi je ubrzo zatim prepolovila.

U zamišljene propozicije ulazila je i jezično-regionalna komponenta: V.B.Z.-ov natječaj prihvaćao je u konkurenciju romane objavljene na štokavskim jezicima (ili jeziku), te na narječjima koja su iz tih jezika (tog jezika) proizlazila. Ovo mi je bilo osobito važno, ali ne iz političkih, ideoloških niti marketinških razloga: vjerovao sam, i danas vjerujem, da širi zahvat i veća konkurencija omogućuju bolje rezultate. Pa kao što je nacionalna književnost veća i moćnija od općinske ili kotarske književnosti, tako je i multinacionalna veća i moćnija od nacionalne. Svugdje je tako, osim, možda, u onoj jednoj beogradskoj općini u kojoj je živio i pisao Ivo Andrić.

Tako sam, po prilici, ja zamišljao stvari. Danas, međutim, vidim da je među mnogim glupim i promašenim idejama koje su mi na um padale ideja o Nagradi V.B.Z.-a bila najgluplja, najpromašenija i najskuplja. Umjesto da navale pisci, navalili su diletanti. Od stotinjak rukopisa godišnje, barem šezdeset bi nadrljali nepismeni bijednici raznih vrsta, a najviše takvi kojima je zinula guzica da ugrabi sto tisuća kuna. Sljedećih dvadesetak bili su djelo zaprisegnutih antitalenata svih generacija, estetskih i ideoloških formacija, i tek ono što bi preteklo u svoj toj pljevi i smeću bilo je, makar i mjestimično, vrijedno čitanja.

Sljedeća stvar: iako je nagrada bila anonimna, te su se šifre otvarale kod javnog bilježnika, i to tek nakon što bi bio izabran pobjednički rukopis, opsjedali su me poznati i nepoznati, sve u pokušaju da sa mnom kao predsjednikom žirija unaprijed sklope dil. Nakon što bih ih pristojno odbio, kao po pravilu smo postajali smrtni neprijatelji. Ti genijalni romanopisci, ili prijatelji i menadžeri genijalnih romanopisaca, do danas misle da sam im oteo sto tisuća kuna koliko im je po prirodi stvari pripadalo. Zamišljajući idealnu nagradu, fatalno sam podcijenio uvjerenje rašireno među diletantima, ali i među relativno ozbiljnim ljudima, o vlastitoj književnoj i svakoj drugoj genijalnosti.

Onda još i ovo: krivo sam mislio da će sedam ljudi u žiriju biti u stanju svake godine savladavati sav taj tekstualno-romaneskni deponij. Možda i hoće, ali kakvog ima smisla kopati po Karepovcu i Jakuševcu e ne bi li se pronašlo nešto što je vrijedno književnosti? Umjesto da nagrada od sto tisuća kuna privuče dobre pisce i ozbiljne rukopise, privukla je, u neusporedivo većoj mjeri, onaj najgori, pakosni ološ, koji će koju godinu zatim ovladati septičkim jamama hrvatskoga i regionalnog međumrežja. Na kraju, da se utješim, možda je ovo korisno otkriće: ako bismo nagradni fond povećali na pola milijuna ili na milijun kuna, smeća bi samo bilo desetostruko i stostruko više.

Fatalno je pogrešno omogućiti anonimnim ljudima da sudjeluju na profesionalnim natječajima. To je kao da slučajnom prolazniku ponudite da bude prva violina na filharmonijskom koncertu, kao da arhitektonske natječaje otvorite onima koji nisu arhitekti… Čudovišna je moć pustošenja kada se širokim narodnim masama pruže kompetencijske ovlasti, strašno je kada se opće pravo glasa omogući u pitanjima i procjenama oko kojih se ne treba i ne smije glasovati.

Boško Zatezalo bio je čestit i na svoj način entuzijastičan poduzetnik, i u cijelosti je prihvatio ideju o nagradi, godinama je financirao i na svaki način opsluživao, a ona mu je nudila neveliku, premda barem besplatnu promidžbu. Istina, ta promidžba često i nije bila pozitivna, sve dok je moje ime opticalo u priči, jer se sitan ološ obračunavao s nagradom e ne bi li se kako obračunao sa mnom. Ali Boška nije bilo briga: bio je, prije svega drugog, odan prijateljstvima, i srčan čovjek. To ga je, na kraju, koštalo života. Ipak, sama nagrada mu je, vjerujem, donijela više radosti nego gorčine.

Među devet, tojest deset, nagrađenih romana, od 2002. do 2010, koliko sam ostao u žiriju, našlo se barem jedno remek-djelo, “Živi i mrtvi” Josipa Mlakića. Nagrađeni su romani četvero pisaca iz Hrvatske, troje iz Srbije, troje iz Bosne i Hercegovine. Jedne je godine nagrada podijeljena između dvoje autora. U tih devet sezona zabilježio sam dva romana koji su mogli biti nagrađeni, eh da je žiri, ili neki njegovi članovi, bio koncentriraniji pri čitanju. Prosjek nagrađenih nije bio loš, ali je, ipak, bio daleko ispod onog što sam zamišljao kada sam Rizvanoviću i Zatezalu iznosio ideju o nagradi. Ideja je naprosto bila višestruko loša.

Sljedeće, 2011. godine, nije me više bilo. O razlozima bi se moglo naširoko pričati i blebetati, ali recimo to ovako: dogodile su se stvari nakon kojih s pojedinim članovima žirija, uglednim hrvatskim književnicima, ne bih više dijelio isti prostor. Da se zateknemo u čamcu za spašavanje, ja bih skakao u more. Nakon ovog više se nikad nisam pojavio na svečanosti nagrade, i baš me neugodno štrecnulo kad sam u novinama pročitao da me je Boško Zatezalo na ceremoniji dodjele spomenuo kao utemeljitelja. Eto što ti je čovjek: nije mu milo kad ga zataje, štreca se kad ga spominju.

Kada je 2012. Nagrada V.B.Z.-a izostala, ponadao sam se da je to kraj. Uskrsnula je ponovo 2014, malo prije Boškove iznenadne smrti, da bi bila dodijeljena nakon što njega više nije bilo. Dobitnik je tad bio Ivica Prtenjača, s romanom “Brdo”. Bila je to još jedna dobra knjiga. Nagrada je još dvaput dodijeljena, pobjedničke knjige doživjele su mnogo veću slavu od onih koje su pobjeđivale u moje vrijeme, ali nešto je, ipak, stvaralo gorčinu, koja je iz godine u godinu rasla: naime, nakon što sam otišao, ne samo da nijedna srpska niti bosanskohercegovačka knjiga nije bila nagrađena, nego inojezični romani više nisu stizali ni do užih izbora. Politička klima u državi se, naime, promijenila, Todorićev Tisak medija pojavio se kao sponzor nagrade, i kao da više nije bilo zgodno čist hrvatski zrak trovati srpskim ili bošnjačkim jezikom i pismom. Tako je nešto što nije bilo zamišljeno kao politički programiran koncept naglo postalo upravo to: politički programiran koncept.

Naravno, problem je samo u prešućivanju i lažnom legitimiranju: naime, da su novi pokrovitelji nagrade, sve uz pomoć novih i starih članova žirija, rekoncipirali nagradu, da su rekli da u konkurenciju ulaze samo romani napisani na hrvatskome književnom jeziku i na narječjima hrvatskog književnog jezika, nikakvih problema ne bi moglo biti. Ali ako se to potajice učini, tako da se nikoga ne izvijesti i nigdje službeno ne zapiše i ne muhurleiše, onda je to podlo i nekulturno. Kao što je podlo i nekulturno ono što se o tome, umjesto jasnog i glasnog određenja, govorilo po uredničkim predsobljima i žirijskim parlaonicama.

Na kraju je, eto, kao kolateralna i nikom naročito važna žrtva afere Agrokor, šaptom pala Nagrada V.B.Z.-a. Meni je, pak, pao kamen sa srca, jer je, nadam se, napokon dovršen taj višegodišnji ceremonijal suočavanja sa sve novijim i novijim posljedicama moje gluposti. Zato mi je, između ostaloga, važno da se jasno i glasno kaže kako te nagrade više nema. Iza nje ostaje nekoliko dobrih knjiga i malo mučnine, koja će se rastvoriti u vremenu, kao aspirin u vodi.