Uđe čovjeku tako neka riječ u uho i danima ne izlazi iz glave. Referendum. Zapravo dva. Slovenski i naš radnički, za spas kolektivnih ugovora. Slovenski je prošao bolje od našeg kojeg nije ni bilo, a ionako je svejedno jer ni jedna strana točno ne zna što je završilo u tintarnici nakon gugutanja dua KOPA ili BOJA (Kosor - Pahor). Zanimljiv je jedino taj zakon o referendumu iz “dežele” koji dozvoljava ljudima da se izjasne o nekom bitnom pitanju bez obzira na to koliko ih se udobrovolji izaći. Kod nas je to velika zavrzlama, u 14 dana treba skupiti 450.000 potpisa da bi se raspisao, a kad se raspiše, na njega treba izaći više od 50 posto upisanih glasača...
Teška je to misija za spas radničke biblije, jer je nepresušna inspiracija ovih modernih farizejaca-poslodavaca skrivenih pod perikom političara. Evo sad su izvukli i cipelarinu, nadoknadu na koju neki radnici imaju stečena prava iz “onih vremena”. Kao, to je paradoks. Onda su sindikalisti izvukli pjevače i poznate osobe koji će kao pomoći radnicima u zaštiti prava. Severina se tu odmah isprsila, Tutić kaže da je to “paušalna zezancija”, dok je kantautor Boris Novković jedini ponešto znao o obespravljenim radnicima. On bi, njuše to i radnici na burzi, mogao biti naš novi Bob Dylan. Još da uzme za tekstopisca Marka Perkovića i back vokal Zlatka Sudca, jamačno bi bili u stanju pokrenuti široke narodne mase. Kakav bi to koncert bio.
Koncert za više od pola milijuna radnika s burze, onih koji rade, a ne primaju plaću, pa tek onih koji za džem od kupine nakon šest mjeseci dobiju gnojivo i kantu pesticida. Već vidim na bini novog intendanta splitskog HNK Mucala kako pleše sa 150 sobarica iz novog Kerumova hotela. Raspamećeni Pevecovi radnici trgaju tregere s kombinezona, a u VIP loži gospođe blagajnice iz DM-a ispijaju šampanjac i prosipaju kavijar po Versace haljinama. Nakon takvog koncerta “Kod Popijačeve česme” skupio bi se dovoljan broj potpisa za referendum. Tresla bi se vrata od propuha u Banskim dvorima. Mnogi bi se kompetentni savjetnici i članovi Vlade zabrinuli za svoju cipelarinu. Koja bi mogla biti smještena na organ koji obično drže u fotelji.
U tu veliku radničku borbu za cipelarinu, na sebi svojstven način, uključio se i proslavljeni maestro Ivo Pogorelić. Ako je nekome kojim nesretnim slučajem na kioscima promaknuo subotnji Magazin, naš glazbeni neimar Branimir Pofuk u carskom je apartmanu najglasovitijeg bečkog hotela Imperijal svjedočio nesvakidašnjoj postkoncertnoj seansi. Iscrpljen nakon nadahnutog muziciranja, maestro se izvalio na otoman i “s osmijehom sfinge” primao slavne svjetske pijaniste. Oni bi se pokoju minutu šćućurili pokraj njega i uz izraze divljenja pokušali od Ive otrgnuti neku misao koja oplemenjuje jagodice.
- Moje su ruke kandže ptice grabljivice - rekao je Ivo Branimiru lijepu rečenicu koja opisuje inovativni način na koji desnom rukom zabada oktavu koju drugi pijanisti inače otipkaju lijevom. Dao bih se okladiti da će već ove godine naš genijalni Ivo zaprepastiti svijet kada na skorom koncertu razbije pokoju crnu ili bijelu tipku. Nekima će to biti dokaz genijalnosti, drugima ludila, ovisno s koje su strane voze na ovozemaljskom putu. A da Pogorelićev put nedvojbeno vodi u smjeru zaštite radničke klase vidljivo je i iz njegove druge poučne izjave:
- U pijanizmu, znate, postoji alkemičarski kamen mudraca i ja sam ga otkrio - to je rad, rad i samo rad. Ako zanemarimo lenjinističke prizvuke o radu, onda možemo biti slobodni zaključiti da je Pogorelić poslao poruku svoje solidarnosti radnicima: Kamen mudrosti koji trebate baciti na vlast je vaš rad! Rad, rad i samo rad. No, kada je promatrač cijelog nadmudrivanja između radnika, poslodavaca i vlasti danima otrovan riječju referendum, onda i njemu nema druge nego se pridružiti potpori radnicima. I to preko cipelarine i to na način na koji je to učinio naš slavni pijanist. Skidanjem cipela.
Teško da to nisu primijetili oni koji su vidjeli sliku. Maestro se na otomanu opružio u čarapama. Doduše, riječ je o skupim “burlingtonicama”, prepoznatljivim po romboidnim kombinacijama boja. Ali nema veza koliko koštaju. Takve slične, dovoljno uvjerljivo dizajnirane u našem MTČ-u, pronašao sam rasparane u svom uvijek razigranom ormaru. Nisu baš ni ružičasto-bordo boja, nego borno-plave, pa zeleno-sive, opa, ova treća je u jednini. Ipak, nije bitna ni boja, nego već stara vijest da Međimurska trikotaža Čakovec propada i radnici štrajkaju. Pa vi vidite što nam maestro poručuje. Kakve čarape treba obući na referendum. Dum.