ISTINITA PRIČA: 'U kobnoj nesreći izgubili smo sina jedinca! Posvojili smo malog anđela i ponovno osjetili sreću!'

Prije no što smo se doselili u grad, živio sam pokraj rijeke duž koje je raslo različito drveće. Tako sam počeo rezbariti i rano naučio da drvo reagira i na vrućinu i na hladnoću. Nije bilo isto raditi ljeti ili zimi. Počeo sam s vrbom, pa lijeskom, a onda sam prešao ne veliko drveće i tada sam već znao da će iz njih nastati instrumenti. Glazbeni instrumenti postali su moja opsesija. Izrađivao sam samo njih i ništa me drugo nije zanimalo. Da, glazba, naravno, jer trebalo je i svirati na onome što sam napravio. U gradu sam odmah potražio istomišljenike čiji se život vrte oko glazbala i glazbe. Obožavao sam svaku dobru muziku. Glupo je voljeti samo jednu vrstu glazbe, to ne hoda, čini mi se.

S novim prijateljem Petrom našao sam najviše dodirnih točaka, a imao je i lijepu stariju sestru Ivku, jako muzikalnu djevojku. Kad je Petar s dvojicom poznanika odlazio u Veneciju, nisam tome pridavao važnost, ali kad se vratio i pričao mi samo o tome, znao sam da idući put moram ići i ja. Nisu puno razgledavali grad, nego ono što se njih tiče - drvo i glazbala.

Nisam imao pojma o mnogo čemu i sad mi je prijatelj otvorio sasvim nove vidike. O Veneciji sam znao tek ponešto iz knjiga ili s televizije, ali da je njena laguna poznata po kvalitetnom drvu potopljenom isključivo za majstorsku izradu glazbala, to sam čuo prvi put.

Već sam ranije shvatio da se drvo koje neko vrijeme leži u vodi ponaša sasvim drukčije nego ono na suhom. Ali sve ovo što mi se događa u posljednje vrijeme za mene je prava revolucija znanja. Petar je tu bio daleko ispred mene. Odlazili smo zajedno uz Savu, i Ivka s nama, te skupljali različite grane za tambure. O tome smo nešto znali, dok je veće glazbalo, poput čela, za nas bilo san koji ćemo pokušati ostvariti. Prije toga morali smo o drvu još mnogo naučiti. Kod jednog od rijetkih koji još izrađuju glazbala, majstora Stjepana, počeli smo zdušno pomagati. Kako je starac bio jako vrijedan i spretan, stalno nas je požurivao, kao da će već sutra umrijeti:

- Ajde, dečki, prestanite toliko petljati, požurite malo.

Onda bismo mu mi objašnjavali da zaista volimo to što radimo, ali još ni izdaleka nemamo njegove ruke ni znanje. A on bi opet:

- Ma dobar vam je izgovor. Dobro, onda, Mirko, Petre, idete na nekoliko dana u Veneciju mome starom znancu i vrsnom majstoru. Otvorite oči i uši. Ne vratite li se spretnijih i bržih ruku, onda niste za taj posao.

Bili smo užasno razočarani gazdinim riječima, a onda, kad smo bolje promislili, shvatili smo da starac samo želi prave nasljednike za svoju radionicu. Vjerojatno je posljednja u gradu i umro bi od žalosti da propadne. Stalno nam priča o Italiji u kojoj ih još ima dosta. Šutke smo putovali u Veneciju i samo gledali oko sebe, obojici je bilo jasno da nam je to možda zadnja šansa. Morat ćemo dati sve od sebe da što više naučimo. Gazdu nije lako zadovoljiti kad je već desetljećima u tom poslu.

Marljivo smo obilazili lagunu, dodirivali i opipavali razne vrste drva, u radionici promatrali što rade pa pomagali, a navečer su nas vodili na koncerte upravo s njihovim instrumentima. Svaki dio grada imao je svoje male koncerte, već od dvoje ljudi, bilo ulične ili u nekoj prostoriji. Tu smo nailazili na majstore svoga zanata, mlade i stare, pa i jednu djevojku. Rušili smo se od umora, ali - uživali. Zamišljao sam Ivku tu pokraj nas. I ona, onako muzikalna, bila bi tu sretna. Tu sam shvatio kako jedva čekam da je vidim.

Kući smo se vratili kao novi ljudi. Sad smo bolje razumjeli majstora, postali smo ozbiljniji, odgovorniji, brži. Gazdin smiješak pokazivao je kako je s nama prilično zadovoljan. Barem nije uzalud potrošio novac na nas. A kad se pojavio kupac za jedan tamburaški orkestar i zbor u Kanadi, gurnuo je nas u prvi plan, a on je promatrao, da uskoči ako zatreba. Članovi orkestra bili su podrijetlom Talijani i Hrvati. Talijanski smo donekle svladali jer u tom svijetu glazbe vlada talijanski jezik, a pričali smo im o punoći zvuka, jer smo upravo naučili kako drvo zahvalno uzvraća pravim, profinjenim zvukom. Naručili su više različitih žičanih glazbala pa nismo bili sigurni hoćemo li sve stići napraviti. Tu se gazda ubacio da rezolutno potvrdi narudžbu i dogovor, a mi smo stajali skamenjeni jer radimo samo trojica i trebat će vremena.

Majstor Stjepan je vjerojatno pročitao strah na našim licima jer nam je, kad su ljudi otišli, rekao:

- Narudžba je narudžba, a posao je na prvom mjestu. Sve drugo sad zanemarite! Vidimo se u cik zore!

Otišli smo spavati da bismo rano mogli doći u radionicu. Opet ništa od mog druženja s Ivkom. No, barem nam je donosila hranu i svaki dan gurala nos u ono što izrađujemo.

Napokon sam opazio da i ona voli vidjeti mene, jer ja nikako da nađem vremena ili hrabrosti za nju. Bili su mi to najnaporniji dani u životu. Morao sam se dokazivati da znam i mogu, svaki dan dokasna.

Petar je dolazio sve rjeđe i ostajao sve kraće, a onda se zaposlio u jednom orkestru. Koliko god je volio izrađivati glazbala, još je više volio na njima svirati. A što smo više radili, sve smo manje stizali isprobavati vlastita glazbala. On je, izgleda, na vrijeme shvatio kako je to težak kruh. I meni je nedostajalo glazbe u životu, kao i Ivke, ali žrvanj života me mljeo iz dana u dan. Neprestano sam bio iscrpljen, sad kad smo samo dvojica u radionici. Krvav je to posao, neprestano zgrbljenih leđa. O Ivki sam mogao samo maštati. A koliko mi se čini, majstor već malo popušta, nije više brz kao što je bio kad smo došli k njemu. Jedan dan sam počeo s njim razgovor o godinama, brzini, rukama, a on mi je lakonski odgovorio kako u mene ima sve veće povjerenje pa se zato može malo opustiti. Ne znam je li to zavaravao samo mene ili i sebe.

Jedne smo večeri Ivka i ja išli poslušati Petra i njegove dečke. Tamburica, tambura, gitara, čelo, harmonika. Bio sam tužan što nisam među njima. Ja jednako dobro sviram, ali ako ću biti iskren prema sebi, ipak najviše volim petljati po drvu. Bez toga ne bih mogao. Drvo je za mene kao živo biće. Čudno, ali Ivki se više sviđalo da izrađujem instrumente nego da ih sviram. Kao da se bojala mojih noćnih izlazaka i svirki.

Uskoro sam joj rekao kako od mene ne treba očekivati puno romantike ni previše vremena kod kuće, te ako to može prihvatiti, bili bismo dobar par i nema smisla više čekati. Zapravo, nemamo ni što čekati, godine nam idu. Nasmijala mi se, i to slatko, poljubila me u obraz i nije ništa rekla. Kad sam je upravo prestrašeno pitao:

- A odgovor? - rekla mi je:

- Da, to si ti, bez pompe, bez kompliciranja, ti si zapravo jedna tambura!

Kakva tambura, to iz njenih usta zvuči tako grubo.

- Mislim, tambura je jednostavan instrument, za obične tople ljude, a ja to volim. Dakle, ti si tambura koju volim.

- E, to je već bolji odgovor, jer ako i ja tebi kažem da si moja tambura, tambura koju obožavam, to ti je najveći kompliment koji od mene možeš dobiti.

- Znam, i imaš pravo, nemamo što čekati.

Preselio sam se k Ivki, Petru i njihovim roditeljima, kod njih je bilo više mjesta nego kod mojih. Bio sam ugodno iznenađen što se kod njih najčešće pjevalo ili kuhalo. Svi su imali sluha i voljeli glazbu, ali i dobro pojesti. Osjećao sam se kao u Italiji i odmah se uklopio. Ivka je nakon nekoliko mjeseci ostala trudna, ali i dalje je po kući pjevušila i izvrsno kuhala. Radila je u bolnici, često i popodne, pa smo se viđali tek navečer. Tako mi je njena trudnoća gotovo promakla. Njoj sigurno nije.

Dobili smo dječaka, Grgura, po jednom pradjedu. Mali je plakao kao da pjeva. Evo u kući još jednog pjevača, zaključili smo svi i bili sretni zbog malog. Osim Petra. Njemu je plač išao na živce:

- Sve je to krasno, ali ja tu ne mogu više mirno spavati. Krajnje je vrijeme da se iselim.

Bilo mi je neugodno što se prijatelj seli zbog mog djeteta, ali Ivka me utješila:

- Pusti, netko mora van, sad nas je malo previše.

- Ali, žao mi je, to nije u redu.

- Ma ne, on je već prije gunđao kako se mora seliti, a ne da mu se, pa je odgađao. Njegova djevojka već dugo želi da zajedno unajme stan. Za jednog je preskupo, a skupa će moći.

Pomislio sam kako je Petar do te mjere komotan da mu se o tome nije dalo ni razgovarati. Znao sam da ima djevojku i gotovo ništa više. Otkad je svirao, manje smo se viđali. Navratio bi u radionicu, ali nakratko. Obećao nam je pomoć ako se bude radilo o kakvoj većoj narudžbi.

Jedne večeri, čim sam došao kući, Ivka mi je ispričala:

- Mislim da moj brat neće imati djece, nema on živaca za to. Tu je bilo samo troje djece na okupu, igrali su se i malo galamili, ništa više. Razumiješ, ništa više? A on je navratio i odmah se pobrao.

- Hoćeš reći da onda mi moramo imati bar još jedno dijete?

- Nisam tako mislila.

- A ja sam imao dugačak dan. Starac sve češće ne dolazi. Zaista je već star i ruke mu drhte.

- Zapravo ti nisam nakon poroda objasnila da vjerojatno više neću moći imati djece.

- Pa dobro, imamo već Grgura. A sad ćemo dobiti i radionicu. To ti je kao još jedno dijete, barem meni. Gazda ju je već prenio na mene, kaže. Zna da nemamo ušteđevine i pitanje je kako će ići posao pa se samo nada da ću nastaviti njegovo djelo i želi mi da radim sve, od tamburice do čela. Kad napravim čelo, moram ga zvati, bude li još živ. A odlučio sam proširiti posao i na gitare, one se ipak više kupuju.

Ivka se skoro rasplakala, a onda je mali nešto srušio pa je potrčala k njemu.

Kad su Grguru bile četiri godine, Petar se ponudio da će ga svako drugo popodne voziti na sviranje, prvo najmanje tamburice. Međutim, mali se rasplakao, nije baš bio lud za sviranjem. Ubrzo smo sve troje ustanovili da nema tako dobar sluh kako smo se nadali. Umjesto da mu to bude zadovoljstvo, on se durio i plakao. Sve troje smo odlučili da ćemo mu dati pola godine, a onda ćemo vidjeti hoće li se što promijeniti. Dotad će ili zavoljeti tamburu ili zamrziti i nju i nas.

Kako je mali bio s Petrom, mi smo imali slobodno pa smo navečer otišli u kino. Kasno smo se vratili, no njih još nije bilo. Na mobitele se nije javljao ni šogor ni njegova djevojka. Postali smo zabrinuti. Do pred samo jutro sjedili smo na kauču i čekali. A onda smo nazvali policiju da pitamo je li bilo kakvih nesreća.

- Uvijek kad pada kiša, ima više nesreća nego inače - glasio je prvi odgovor, od kojeg sam se smrznuo. Čekao sam na telefonu i ponovio imena.

Odjeveni smo i tako bili, odjurili smo u bolnicu koju nam je policajac spomenuo. Dijete su odmah operirali i još se ništa ne zna. Gotovo ništa suvislo nam nisu rekli, očito nije bilo dobro. Dok smo čekali neke konkretne informacije, išli smo na šalter pitati za Petra. Dežurni nisu imali pojma o njemu pa su zvali druge bolnice. Tad su saznali da je izdahnuo prije dolaska u drugu bolnicu. - Bio je to jak sudar. Dijete se otkoturalo i tako ostalo živo, ali u teškom stanju - glasio je odgovor. Vratili smo se na klupu, zurili u pod i čekali. Nakon nekoliko sati izišao je liječnik i već sam mu na licu vidio zabrinutost, ali nisam naslućivao najgore:

- Na žalost, učinili smo sve, ali to nije bilo dovoljno.

Danima nismo bili svoji, kretali smo se kao zombiji. Ne znam što sam radio na poslu, što kod kuće. Gotovo nismo razgovarali, televizor nismo uključivali. Kao nikad, bio sam umoran od samoga sebe. U radionici sam sjedio i buljio u najstariju tamburu. Pogled na nju obično mi je izazivao smiješak, ali sad nije bilo pomoći.

Trudio sam se prema supruzi biti nježan, više nego što je u mojoj moći, ali znao sam da to Ivki neće pomoći. Bol je bila prevelika. A onda je jedne večeri progovorila:

- Znaš što? Mi moramo imati dijete. Ono će nam vratiti i Petra i Grgura. Čula sam od jedne pacijentice da to sada ide brže i lakše jer u domovima za napuštene ima previše djece i nekome je napokon sinulo da je to u interesu djece.

- Ako ti tako misliš, što da ja kažem nego da se slažem. Ti si očito više razmišljala o tome nego ja. Nekako sam otupio.

- Vidim tvoj pogled, ni tebe ni mene više glazbala ne mogu razvedriti. Osim toga, bila sam majka i želim to opet biti.

Imali smo sreće i svu moguću pomoć da što prije dobijemo dijete. Bila je to ljubav na prvi pogled, što se tiče moje supruge. Od svih među kojima je mogla odabrati, njenu je pažnju privukla mala djevojčica s velikim očima, koju je odmah nazvala Petra. Željela se više sjećati brata nego sina. Znam da joj sina ne može nadoknaditi nitko i da o njemu vjerojatno nikad nećemo razgovarati. Možda je tako lakše potisnuti bol. Ovo će biti jedna savim nova ljubav, budućnost puna nade.

Djevojčici su bile otprilike dvije godine kad je postala naša. Dočekala ju je gotova soba koju nismo dirali nakon što smo izgubili sina. Zajedno smo sve troje išli od početka. Tužno dijete polako je postajalo veselo. I Ivkini roditelji su opet bili dobro, željni paziti malu dok mi radimo. Kad smo ostali bez sina te šogora i prijatelja, gotovo sam zatvorio radionicu, posla je bilo sve manje. A onda kao da sam se probudio. Novo dijete davalo mi je snagu, imali smo zajedno novi razlog za život. Ivka je s malom u naručju dolazila u radionicu, sve troje smo se smijali, pjevušili i nismo mogli vjerovati - ta mala nije imala ni jedan naš gen, a bila je muzikalna. Više nego naš pokojni sin.

Odmah sam joj napravio najmanju moguću gitaru. I nije ju uništila. Ozbiljna lica, pokušavala je svirati kao tata. Sreća je opet ušla u naš dom.