NESRETNA SUDBINA

ISTINITA PRIČA: 'Radila sam kao čistačica da bih prehranila sina, dok je njegov otac živio u luksuzu!'

'Poslali su me da očistim njegovu kuću!'

Ovo je moja životna priča u kojoj nema ni sjaja ni bogatstva, priča žene koja se usprkos životnim nevoljama sama uspjela izboriti za svoj san. Moje životne stepenice vodile su od zaposlene djevojke, supruge i majke do ostavljene žene s djetetom, nezaposlene žene i zaposlene čistačice do samostalne krojačice i kreatorice.

Voljela sam učiti i novac me nikad nije previše zanimao, iako nisam bila iz imućne obitelji. Ali, kad sam završila gimnaziju, zbog situacije u obitelji morala sam početi zarađivati za život. Posao sam dobila u jednoj građevinskoj firmi gdje sam preuzela brigu o administrativnim poslovima. Plaća nije bila velika, ali mogla sam nešto davati roditeljima i plaćati svoje večernje školovanje.

Imala sam dara za crtanje i boje i u svakoj prilici stvarala sam razne skice na papiru, posebno odjeće, pa sam se odlučila za modni dizajn. Bila sam mlada i nisam osjećala umor iako sam radila puno radno vrijeme, a poslijepodne još jurila na tečaj. No svi ti moji planovi prekinuti su kad sam se zaljubila u Martina.

Upoznala nas je moja kolegica.

- Drago, sigurna sam da ćete imati o čemu pričati. Martin je arhitekt - rekla je pri našem upoznavanju.

Vrlo brzo smo postali nerazdvojni. Imao je razumijevanja za sve što sam radila, pratio me i čekao nakon predavanja. Bila sam na sedmom nebu. Upoznala sam ga s roditeljima, a on je kupio prstenje i zaručili smo se, a da se nisam ni snašla. Moji su roditelji bili zadovoljni izborom, dok njegovi, oboje pravnici, nisu pokazali ama baš nikakvo oduševljenje. Nisu rekli, ali su me vjerojatno smatrali premladom, možda i nedovoljno imućnom.

Ta pritajena hladnoća njegovih roditelja prema meni nije mi bila draga i počela sam razumnije gledati na našu vezu. Možda je nestala i moja prvotna zaljubljenost pa sam počela zamjećivati i njegove karakterne crte koje mi se nisu sviđale. Često bi naime govorio o ženama, komentirao njihov izgled i hvalio se svojim dotadašnjim uspjesima, i to svisoka i s podsmijehom, na način koji nisam mogla prihvatiti. A ponekad je ironično govorio i o mojim roditeljima.

Sve je to vodilo mojoj povrijeđenosti i nezadovoljstvu. Duboko u sebi sam znala da to nije čovjek s kojim bih trebala provesti život, ali nisam točno znala zašto. Povjerila sam se majci.

- Dragice, svakoj djevojci pred brak dolaze takve misli. A muškarci kao muškarci. Uostalom, zaručena si - i tu je bio kraj razgovora s majkom. Sad znam da sam bila premlada i da nisam bila dovoljno hrabra da se izborim za svoj stav. Kad sam nakon jedne naše prepirke vratila Martinu prsten, odgovorio mi je ciničnim riječima.

- Zar ti doista misliš da ćeš naći drugog? Pa bila si sa mnom, i još zaručena.

Ostala sam utučena i ponižena. Osjećala sam da tako ne bi trebao govoriti muškarac koji me voli, ali kome sam se mogla povjeriti? I ostala sam u toj vezi. Voljela sam ga i mislila da i on mene voli. Pa bio mi je prvi i jedini muškarac u životu. Nismo se svađali, ali ja sam sve više počinjala izostajati s predavanja kako bih više vremena provodila s Martinom. Ubrzo sam zatrudnjela i misli su mi se potpuno okrenule djetetu i braku. Odmah smo se vjenčali. Njegovi roditelji nisu bili na vjenčanju, a opravdali su se putovanjem na koje su svakako morali otići. Činilo mi se da nam je život uhvatio mirnu kolotečinu, gotovo idiličnu. Jedino što je Martin često izbivao iz kuće. Radio je na nekim važnim projektima i sav se tome posvetio. Tako sam barem tada mislila.

No, nakon godinu i pol udario me grom iz onog sedmog neba na kojem sam u početku naše veze lebdjela. Jednostavno se spakirao i ostavio me s osmomjesečnim djetetom. Otišao je s djevojkom s kojom je radio. Nakon naše rastave postala mu je ženom.

Kasnije sam čula da ona više nije ostala raditi u tom birou jer nije izdržala osude okoline. To zapravo nije bilo točno, no meni nije ništa značilo i nije me se ticalo. Puno objašnjenja za svoj odlazak nije davao i nije htio razgovarati. Ja sam ga molila da razmisli o svojoj odluci, no njemu se žurilo. Čak su i neki moji kolege s posla htjeli s njim razgovarati i pomoći mi da održim brak, bezuspješno. Tih dana punih suza i patnje ne želim se ni prisjećati. Nikad neću zaboraviti njegov odgovor kad sam ga pitala zašto nas ostavlja.

- Ostarjela si, draga moja!

A imala sam tada 25 godina, a njegova nova izabranica bila je tri godine mlađa od mene. Ali njezin je otac bio direktor tog biroa, a kasnije je postao vlasnik. Jasno, sve će to jednoga dana biti u rukama njegove kćerke.

Je li to razlog? Možda. Još danas mi nije jasno kako se čovjek može tako brzo promijeniti? I zašto onda nije htio prekinuti naše zaruke? Ne znam i možda neću nikad ni saznati. Vjerojatno su i njegovi roditelji bili zadovoljniji njegovim novim brakom. I to mogu samo nagađati jer razgovora ni među nama nije bilo. Dapače, s vremenom su prekinuli svaki kontakt sa mnom i Sinišom, svojim unukom.

Ni Martina nismo puno zanimali. U početku nakon rastave još bi se povremeno javio, kasnije nikako. Ne trebam reći da nam nikakvu financijsku potporu nije davao, a ja o tome od srama nisam nikome govorila. Kad sam na nagovor svojih bližnjih pokrenula sudsku parnicu za alimentaciju, plaćao je nekoliko mjeseci pa opet prestao. Dugo sam plakala, a onda sam nekako smogla snage jer život mora ići dalje.





Godine su prolazile, a ja sam bila zaokupljena brigom o djetetu i njegovim odrastanjem. Radila sam u istoj firmi, čak sam položila ispit koji mi je donio bolje mjesto i plaću od koje smo mogli pristojno živjeti. Na pitanja gdje mi je muž i zašto sam razvedena, u početku sam naivno iskreno odgovarala, ali kad sam vidjela da je u pitanju samo znatiželja, počela sam odvraćati samo da je to duga priča. Ionako mi nitko nije mogao pomoći. Kad bih rekla da me muž ostavio i nestao iz našeg života, gledali su me sa sažaljenjem, a to nisam trebala. Iako sam napustila školovanje tješeći se da je to privremeno, navečer, kad bih završila kućanske poslove, otvorila bih mape za skiciranje. Počela sam na sniženjima kupovati razne tkanine i krojiti prema svojim modelima. Prvo sam, sjećam se, napravila jednostavnu ljetnu haljinicu. S vremenom sam se ohrabrila i prešla na složeniju odjeću. Kad je moj Siniša navršio devet godina, učinilo mi se da je vrijeme da se potpuno osamostalimo i odselimo od mojih roditelja. Kupila sam manji stan u novogradnji na dugoročni kredit i uredila ga svojim rukama. Zastore, prekrivače, sve sam sama sašila, a potom sam kupila i električnu šivaću mašinu. Najprije sam šivala posteljinu, stolnjake, salvete, s čipkom i raznim porubima. Znala sam gdje i najfiniju čipku povoljno kupiti. Kad sam upravo od čipke sašila bež bluzu prema svom nacrtu, svi su bili oduševljeni.

Kolegice na poslu najprije su bile uvjerene da puno trošim na garderobu, a kad su shvatile da sam sama svoj majstor, počele su me pomalo nagovarati da i njima počnem šivati. Tako sam imala i dodatnu zaradu. Ideje su mi naprosto navirale i nisam morala kopirati strane revije. Sin je bio dobar đak, bili smo oboje zdravi i baš kad sam pomislila da nam se osmjehnula sreća, firma u kojoj sam radila otišla je u stečaj.

Našla sam se na burzi, bez ikakvih prihoda. Nezaposlenost je rasla i mogla sam birati jedino između posla konobarice i čistačice. Izabrala sam čišćenje. Nisam se žalila jer su me nakon početnog ugovora u agenciji zaposlili i imala sam neku sigurnost, a život mora ići dalje. Kad sam jedno ljetno poslijepodne pozvonila na vrata naznačene adrese u sjevernom dijelu grada, već sam bila umorna. Iza mene su bila dva očišćena stana i ruke su me počele boljeti. To su bili stanovi koje sam redovito održavala. A sada sam prvi put došla na ovu adresu jer su nam u agenciji promijenili tjedni raspored. Uputili su me tek da se radi o obiteljskoj kući. Odlučila sam početi s kuhinjom i onda redom s ostalim prostorijama u prizemlju, a zatim na katu. Ili obrnuto, sve ovisi o tome u kakvom je stanju kuća. Nisam ni slutila da ću stupiti u kuću bivšeg muža i njegove nove obitelji. Vrata mi je otvorila starija, dotjerana žena. - Vi ste sigurno iz agencije, zamjena? Čekali smo vas - kratko je rekla i pustila me u kuću. Nije se predstavila, ali sam po njenom kretanju i odjeći zaključila da je član ove obitelji, možda čak i sama vlasnica.

- Ja ću biti na katu, ako što trebate - uputila me nakon kratkog obilaska kuće. Trebala sam završiti do sedam, kada navodno dolazi njen zet koji ne voli vidjeti čistačicu ni gledati kuću u spremanju.

Najprije sam ušla u kuhinju, napunila suđericu i uključila je, a potom navukla rukavice i počela pripremati sredstva za čišćenje. Bila je to prostrana kuhinja, puna svjetla, opremljena svim mogućim kućanskim aparatima, popločena sjajnim pločicama, ma kao iz kataloga. Bila sam zadovoljna kad sam vidjela da je redovito održavana i da neću potrošiti puno vremena. Kad sam završila s kuhinjom, prešla sam u dnevni boravak. Bila je to najveća prostorija, s velikim prozorima, koja je zauzimala veći dio prizemlja iz kojeg su široke zavojite stepenice vodile na kat. Dojmila me se njena prostranost i samo sam uzdahnula pitajući se kako je živjeti u tako velikoj kući. S posebnom pažnjom pristupila sam čišćenju kožne garniture. Iz iskustva sam znala da su vlasnici posebno osjetljivi na održavanje kože. Slijedilo je usisavanje, a zatim brisanje prašine s brojnih polica. Radila sam to rutinski, misleći kako navečer kod kuće morala završiti haljinu za maturalnu večer kćeri svoje kolegice. Da bih obrisala prašinu, trebala sam pomaknuti uokvirenu fotografiju na stalku.

Kad sam je podigla, ostala sam zaprepaštena. Moja me prošlost udarila posred lica. Na slici su bili muškarac, nasmiješena žena i u sredini stariji dječak, gotovo pa vršnjak moga sina. Bio je to Martin, moj bivši muž. Godine koje su prošle ostavile su traga na njegovu licu, ali nesumnjivo je to bio on.

Dugo sam ostala ukipljena sa slikom u ruci. Što napraviti? Osvetiti se? I u toj situaciji gotovo sam se nasmijala. Sjetila sam se jednog američkog filma u kojem je povrijeđena konobarica pljunula u šalicu kave i dala je svome šefu. A da ja pljunem na tu sliku? Misli su mi munjevito prolazile glavom. Ja čistim da bismo preživjeli, a on živi u takvom luksuzu? Jesam li bila ljubomorna, zavidna? Možda, ali suze nemoći ponovno su počele kapati iz mojih očiju i činilo mi se da sve to traje cijelu vječnost.

No, nije. Proteklo je samo nekoliko minuta, nakon kojih sam se pribrala. Sliku sam vratila na policu, a potom ubrzano nastavila s čišćenjem kako bih što prije otišla iz ove proklete kuće i vratila se sinu. I sve ovo zaboravila. Kad sam u dogovoreno vrijeme izašla iz kuće, iznenadila sam se kako mi je korak lak i kako me noge više ne bole. Osjećala sam se kao da sam i svoju prošlost obrisala krpom za prašinu.

Na trenutak sam pomislila da sinu sve ispričam, ali sam tu misao odbacila. Ima vremena, kad odraste, jednom ću mu sve otkriti, čemu da ga sada time opterećujem. I od tog dana kao da je sunce granulo za moju malu obitelj. Svečanu haljinu za maturalnu večer završila sam na vrijeme, s posebnom pažnjom. Bila je kratka, plava poput dubokog mora, otvorenih ramena i sa svijetloplavim pojasom od svile. Za dva tjedna osvanula je njena fotografija u jednom našem modnom časopisu. Kasnije sam saznala da se za to pobrinula moja kolegica. Kad su čitateljice tu haljinu između dvadesetak drugih izabrale za najljepšu maturalnu haljinu godine, smatrala sam to pretjerivanjem, ali kada su mi se uskoro telefonom javili iz poznate domaće modne kuće i pozvali me na dogovor, promijenila sam mišljenje. Dobila sam prvi ugovor za jednogodišnju suradnju i postala suradnica s visokim mjesečnim honorarom. Da ću tako dobro biti plaćena za posao koji volim, ni u snu nisam pomišljala. U agenciji sam dala otkaz i posvetila se samo poslu za tu modnu kuću. Ugovor me obvezivao da ne mogu prodavati svoje kreacije i to sam morala poštovati. Sudjelovala sam na nekoliko naših revija, ali javno pojavljivanje sam izbjegavala.





S vremenom sam počela razmišljati o samostalnom radu, pa iako je bilo riskantno, odvažila sam se. Danas imam prostor u prizemlju zgrade u kojom stanujem i tu su obično izložene dvije moje najnovije haljine, a prodajem i pribor i ukrasne materijale za šivanje. Izrađujem modele i u dogovoru s mušterijama: od svečane do dječje odjeće. Posao mi dobro ide, tako da sam mogla zaposliti pomoćnicu koja mi uporno govori da smo postale brend. To je djevojka koja se školovala u Italiji i poput mene je zaljubljena u boje i kreacije. Ali, čini mi se ne samo u to, nego i u sina svoje šefice, no to neka bude njihova priča.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. studeni 2024 14:15