Ekološka akcija švercanja smeća

Nisam ja ovdje pala s Marsa. Imam izbor i nisam nikakva heroina, već samo savjesno obavljam svoj posao. Mogla sam i ja raditi svaki dan do pet popodne i dodvoravati se svakome, ali kad dođem kući, moram se pogledati u ogledalo. To se zove savjest.

Ovim jednostavnim riječima Danica Ramljak, ravnateljica Instituta “Ruđer Bošković” (IRB), pokušala je pojasniti zašto nije htjela potpisati ugovor o skladištenju radioaktivnog otpada u dvorištu naše najpoznatije znanstvene institucije. Ravnateljica je u petak zajedno sa Zagrepčanima koji žive oko instituta mirno prosvjedovala protiv tog apsurdnog pokušaja i ubrzo joj je u medijima prišiven taj pridjev “heroina”. No, ona se ne osjeća kao heroina. Ne voli kada je tako nazivaju. Ne vidi ona ništa herojsko u tom činu odbijanja potpisa koji bi IRB napravio skladištem radioaktivnog otpada. Savjesno, kaže, radi svoj posao i spremna je po cijenu svoje smjene braniti svoj stav. Zašto je to tako čudno, što je tu tako hrabro?Je li neobično to što ravnateljica misli svojom glavom ili samo to što nije potpisala odluku Vlade? Ima li ona pravo na građanski i profesionalni neposluh? Treba li je za to kazniti ili nagraditi? Je li ona tu da misli ili da izvršava odluku Vlade?

Sve su to pitanja za javnu raspravu koja uopće nije provedena oko smještaja radioaktivnog otpada pa je sada lakše povesti raspravu oko ravnateljice. A otpad? Koga briga za otpad. Brže, bolje, kao privremeno rješenje, za smještaj otpada prije godinu dana odabran je IRB. Vlada ga je kao takvog navela u zatvaranju Poglavlja 15 koje je također privremeno zatvoreno prije godinu dana. Ako nema rješenja, nema ni zatvaranja poglavlja.

Sada se ravnateljici Ramljak spočitava da se njen popis ispriječio na našem slavodobitnom putu u EU. Obrazloženje je već uobičaje-no - nije problem u otpadu i lokaciji nego u tome što ona to ne želi potpisati. Dakle, ravnateljica bi trebala biti kažnjena za nemar, nerad i nesposobnost brojnih agencija i ministarstava koji su već trebali napraviti planove o zbrinjavanju otpada. Ona je ta koja je protiv Europe i treba je smijeniti.

Možda bi već i bila smijenjena da se nije otkrilo čime su nadležne institucije bile toliko zabavljene pa nisu stigle kvalitetno odabrati lokaciju za otpad. Fond za zaštitu okoliša, čitamo ovih dana, bio je glavni organizator šverca plastičnih boca iz BiH, Srbije i Crne Gore. Boce su se u pograničnom području reciklirale u poduzećima registriranim za otkup i preradu plastike. U dobro osmišljenoj i organiziranoj pljački novac je na kraju u svom poduzeću skupljala bivša saborska zastupnica vladajuće stranke. Tako su pod krinkom velike ekološke akcije švercom smeća ukradeni deseci milijuna eura.

- Pedeset lipa po boci, a tolike boce trunu u našim susjednim zemljama, pomislio je svaki sitni švercer koji je ostao nezaposlen kada su na scenu stupili šverceri s bijelim ovratnicima.

No, Hrvatska više nije raj za sitne švercere. Oni, zajedno s nezaposlenima i umirovljenicima mogu samo kopati po kantama i kontejnerima u potrazi za bocama. Za krupne zalogaje treba imati političko pokriće. Iskustvo, znanje, organizaciju. Zajednicu, ako je potrebno. Najbolje stručnjake nije lako okupiti, ali ako je ideja dobra, onda ne nedostaje i originalnih ideja. Naši “ekolozi” otišli su i korak dalje, osmislili nešto čega se ne bi dosjetili ni najveći europski kolege. U ova teška recesijska vremena sami su pokrenuli proizvodnju smeća. Proizvodili su plastične boce koje su odmah išle u reciklažu. Računica je jasna - proizvedeš za dvadeset lipa i odmah recikliraš za pedeset.

Zašto švercati smeće kada ga sami možemo proizvoditi? Postoji li originalni proizvod na kojem se može više nego duplo zaraditi bez prevelikog rizika i u tako kratkom roku? Ne. Ima li smisla praznu bocu puniti sokom ili vodom kada se bolje zarađuje na praznoj boci? Nema. I, na kraju, trebaju li proizvođaču tako savršene boce koja odmah ide na reciklažu nepregledne kolone ljudi koji bi nečim punili boce? Ne, jer samo smetaju.

Ovaj svojevrsni perpetum mobile trebalo bi patentirati, jer se očigledno radi o iznimnom dostignuću vrhunskih prevaranata.

Zanatlija iz čije je radionice izašla i korumpirana kampanja protiv korupcije. Stručnog tima s Markova trga koji je u stanju eurofobom prozvati svakog tko im se suprotstavi. Kao što je ravnateljica koja pored zdravog razuma i savjesti nije pristala da se otpad taloži u znanstvenom učilištu. Zato Zagrepčani u Danici Ramljak vide heroinu. Zato je i ona razočarana jer je to samo zato.