Kako, zapravo, stojimo u ratu s džihadistima - strategijski, vojno, dok trpimo posljedice tog asimetričnog sukoba kroz izbjegličku krizu koju je neprijatelj kreirao eskalacijom terora? Kao što su 2011. udarili u srce kapitalizma napadom na Twinse, ove su godine digli tsunami strahovitom kampanjom televiziranih egzekucija - spaljivanjem živih pilota, masovnim odrubljivanjem glava, silovanjima… Trebalo je pokrenuti izbjeglički val koji će prvo destabilizrati Tursku, glavni pivot NATO-a na Bliskom istoku, a zatim stvoriti kaos u Europi. Jer, Europa je uz američkog Velikog šejtana drugi globalni neprijatelj džihadističke revolucije - zastrašujući primjer multikulturne demokracije u otvorenom, tolerantnom društvu. Za protagoniste islamističkih pokreta to je podjednako velika prijetnja kao i američki kapitalistički imperijalizam. Zato se stogodišnji vjerski rat, koji je počeo stvaranjem klerikalne države imama Homeinija, pretvorio u rat civilizacija i neće završiti do potpunog sloma neoislamizma. To je sveobuhvatni pogled, ali kakva je situacija na vojnom frontu?
U Afganistanu, smanjuje se prisutnost međunarodnih snaga - sad je tamo samo oko 13.000 vojnika NATO-a u “savjetničkoj funkciji”, od toga manje od deset tisuća američkih, što znači da je teren preuzela afganistanska vojska, uz neograničenu podršku Zapada. Prošle godine završila je operacija “Enduring Freedom”, ofenzivna faza koja je trajala 13 godina. Sastojala se od mnoštva manjih napada koalicijskih snaga na talibane. Povelo se i oko 65 velikih bitaka, u kojima je poginulo gotovo 3500 savezničkih vojnika, ne računajući pripadnike vladi lojalnih snaga. Na vrhuncu intervencije u Afganistanu je bilo 50.000 vojnika 49 zemalja koje su podupirale operacije. Nije uspostavljen mir, ali je prestao rat, što znači da se i dalje sporadično vode borbe. Zemlja je uglavnom pacificirana, ali se talibani ne kriju samo po rupama na pakistanskoj granici, nego ih ima i u okolici Kabula. Diverzije i samoubilačke napade izvode pripadnici al-Qa’ide. To je bit islamističke vojne strategije - osim rata niskog intenziteta koji se vodi na terenu, male, elitne udarne skupine izvode diverzije na politički osjetljive ciljeve. Jedno je, dakle, “narodnooslobodilački pokret”, a drugo totalni rat s globalnim protivnikom, koji se vodi na višoj razini i ima ponajprije političke ciljeve i učinak. U odnosu na doktrinu komunističkih ustanaka iz prošlog stoljeća, može se reći da se tu kombinira “narodnofrontovska” borba na nacionalnom teritoriju svake muslimanske države s islamističkim internacionalizmom koji svoj Kremlj ima u Teheranu.
Građanski rat
No, Afganistan je naposljetku zaposjednut, kao i Irak, gdje je u ratnoj, invazivnoj fazi, koja je potrajala oko devet godina, izgubljeno oko 110 tisuća života. Od toga je bilo oko 66 tisuća civilnih žrtava. Ameriku je irački rat koštao oko 2000 milijardi dolara, oko 720 milijuna dolara dnevno. Poginulo je 3500 američkih vojnika, 32.000 njih je ranjeno (neusporedivo s Vijetnamskim ratom, u kojem je samo poginulih bilo 58.000). Američki kontingent povukao se prije četiri godine. Uspostavljena je stabilnost, ako ne i mir, ali vlada u Bagdadu kontrolira samo dvije trećine zemlje. Ostatak je najvećim dijelom pod nadzorom “Islamske države Iraka i Levanta”, ISIL-a, koji je svoje ustaničke operacije zatim prenio u Siriju, gdje se potom razvio sadašnji građanski rat. Dio Iraka nadzire poluatonomna kurdska paradržava, čiji se etnički teritorij dalje pruža uz tursko-sirijsku granicu. Ondje turska vojska izvodi zračne udare pokušavajući spriječiti stvaranje priznate i jedinstvene države Kurda koju smatraju prijetnjom budući da ih je u turskoj populaciji, više od deset milijuna, pretežno teritorijaliziranih upravo na toj tromeđi.
Vlada Bašara al-Asada kontrolira najmanji dio državnog područja Iraka, s tim da je u pograničnom pojasu prema Izraelu i Jordanu, kao i u drugom, prema Turskoj, aktivna “antiasadovska koalicija” raznih plaćenika i sličnih “Freedom Fightera”, koje CIA opskrbljuje oružjem. Donedavna je stizalo i iz Hrvatske, koja je u tu zaraćenu regiju prodala oko 3000 tona naoružanja i streljiva “krajnjim korisnicima”, koji su se pokazali lažnima. Iračke milicije naoružane su jurišnim puškama HS Produkta, a do ISIL-a su preko Jordana i “umjerenih islamista” stigli polovni kalšnjikovi s domaće furde. Veliki je problem tih boraca za slobodu na dnevnicama što nemaju političku “krovnu organizaciju”. Ruski zračni udari sad su ih zahvatili barem koliko i pripadnike ISIL-a, jer je s velike visine na IC lokatoru teško razabrati “umjerenog islamista” od onog neumjernog i krvožednog. Ruski zračni udari smanjili su potrebu za američkim i francuskim zračnim napadima - usprkos protestima sa Zapada, ta je ruska vojna intervencija, iako ide u prilog Bašaru al-Asadu, kojega su pokušali svrgnuti, zapravo dobrodošla.
Strateška važnost
Rusi su na bojište dovukli svoje sofisticirane Suhoje, naoružane pametnim bombama, ali to je samo za pokazivanje na RT televizijskom kanalu koji emitira na engleskom, kao publicitet za izvoznika, Rosoboroneksport (50 milijardi izvoza godišnje). Većina misija obavlja se, ekonomično i učinkovito, starinskim štormovicima Su-25 Grah (Vrana) naoružanim željeznim “krmačama” od 500 kilograma.
Uz afganistanski, irijski i irački, četvrti antiislamistički ratni front uspostavljen je u subsaharskoj Africi, ali privlači malo pozornosti. Strateški, od izuzetne je važnosti jer tu islamističke oružane skupine pokušavaju spojiti svoju operativu u Sjevernoj Africi, Čadu i Mauretaniji s ustanicima Boko Haram u zapadnoj Africi. Istodobno su ove godine proglasili svoju pripadnost islamističkoj internacionali, ISIL-u.
Boko Haram djeluje unutar granica Nigerije, najveće i ekonomski najjače afričke države, koja je u uvijek u stanju latentnog građanskog rata. Koncentrirani su u sjevernistočnoj provinciji Borno, koja graniči s Čadom, u neposrednoj blizini njegova glavnog grada N’Djamene, na obalama čudesnog pustinjskog jezera Čad. Kako je Čad pod zaštitom i kontrolom Francuske, protiv islamista koji su sa sjevera kroz Mauretaniju doprli do Timbuktua u Maliju, a kroz Nigeriju do N’Djamene, odmah je počela kontrafenziva Francuskog ratnog zrakoplovstva. Operacija je nevjerojatno uspješna pa se o tome uopće ne piše (osim u stručnim časopisima). Mora doći do opće tragedije i trijumfa kaosa da bi neki sukob privukao pozornost popularnih medija. Rješivi problemi koje se otklone na racionalan način, nemaju, na žalost, tiražni potencijal.
Mauretanija, Mali, Niger, Čad i Sudan niz su subsaharskih i saharskih država (Sahela) koje se pružaju preko najšireg dijela afričkog kontinenta, od Atlantskog oceana do Crvenog mora. To je pustinja u geografskom, ekonomskom i političkom smislu. Na teritoriju velikom kao Kina, živi stanovništvo po broju ravnom turskom, s ukupnim nacionalnim dohotkom Bosne i Hercegovine. Jednom riječju - koma. A sad se još, poput bubonske kuge, proširio militantni islamizam. U najzapadniju Mauretaniju dopire s povijesnih muslimanskih teritorija Maroka, najzapadnije točke Afrike zahvaćene arapskom ekspanzijom još u 12. stoljeću, u doba Prorokove vlastite dinastije Kurejiši (kojoj, preko njegove kćeri Fatime, navodno, pripada i sadašnja alavitska marokanska vladalačka kuća). U Nigeriji, islam se, pak, među većinske Jorube počeo prozelitski širiti tek u 15. stoljeću… Ali, ti religijski i politički pokreti ne mogu se usporediti s eksplozijom vahabitskog šerijatskog pokreta koji je započeo 2009. i već zahvatio pola Nigerije, a zasniva se na teroru, masovnim smaknućima i originalnim predodžbama poput ideje da Zemlja nije kugla. Čitanje i postojanje svih knjiga osim Kur’ana strogo je zabranjeno.
Udar fundamentalista
Kriza u Sahari nastupila je početkom 2013. godine. U čudesnu pustinjsku metropolu, grad Timbuktu, s jedinstvenim sakralnim građevinama od nepečene gline pod zaštitom UNESCO-a (otkrio ga je Zapadu čuveni istraživač Mungo Park 1805.), ušli su novopečeni isilovci, a zatim nastavili napredovati prema obali rijeke Niger, do glavnog grada Republike Mali, Bamaka. Mali je multikulturalna frankofonska sredina, domovina Ali Farka Turea, koji pjeva na sedam arapskih i afričkih jezika, ali to stanje, naravno, nije se moglo održati pod udarom fundamentalista, koji su stali razarati kulturne spomenike Timbuktua, što ih je arapski geograf Ibn Batuta posjetio i zadivljen opisao još 1353. godine.
Na prilazima Bamaku 11. siječnja 2013. isilovce su zaustavili pripadnici 4. helikopterske regimente francuskih Specijalnih snaga (pritom je poginuo jedan pilot Gazelle). Zračnu potporu pružili su im avioni Mirage iz 2500 kilometara udaljene baze N’Djamena. A iz baze Saint-Diziere u istočnoj Francuskoj poletjela su odmah četiri Rafala, natovarena s po šest laserski vođenih bombi Paveway II od 230 kilograma. Na put od četiri tisuće kilmetara pratio ih je leteći Boeing Stratotanker C-135. Rafali su bombama razorili baze militanata i sletjeli u N’Djameni. U zraku su proveli ukupno deset sati. U glavnom gradu Čada zatim je uspostavljena isturena tehnička baza u koju su doletjela još četiri Rafala, pa je počela Operacija Barkhane (Izdužena dina). Polueskadrila u N’Djameni zadužena je za prostor Burkine Faso (Gornja Volta), Čada, Malija, Mauretanije i Nigera, veći od Europe, odnosno Europske unije, ali rijetko naseljen, s malobrojnim putevima i izvorima vode oko kojih se rat i vodi. Na političkoj razini formirana je skupina ovih pet država, G5, koja je dala mandat i legalni okvir za djelovanje francuskog ekspedicijskog korpusa.
Dugotrajne operacije na golemim, kontinentalnim udaljenostima iziskivali su upućivanje transportnih aviona, uključujući novi četveromotorni Airbus 400 Atlas, koji tu prolazi operativno vatreno krštenje. U N’Djamenu je prebačen i jedan leteći tanker kako ne bi morao stalno asistirati američki iz baze Moron u Španjolskoj. Uz zrakoplovnu komponentu, u Operaciju Barkane upućeno je oko 2000 vojnika Groupement Tactique Desert Ouest (Pustinjska taktička grupa Zapad). Sačinjavaju je specijalci, pješadija, oklopna izviđačka vozila, logističari, vezisti, liječnici i pripadnici vojne policije. Raspoređeni su u četiri baze, a jedna je od njih u Timbuktuu. Kopnena vojska uputila je također mješovitu grupu izviđačkih i jurišnih helikoptera. Cijelom operacijom upravlja se satelitskim linkom preko satelita Syracuse 3 iz komande Afričkog aviokorpusa Združenih snaga smještenog u Lyonu, u samom podzemnom zapovjedništvu francuske Armee de l’Air (Ratnog zrakoplovstva).
U asimetričnom ratu koji se vodi u Sahari nema velikih pokreta trupa nego se kirurškim udarima uništava logistika islamističkih skupina te insertiraju komandosi koje spuštaju padobranom na najneočekivanija mjesta.
Uništeni islamisti
Rafale je idealna platforma za ovaj tip ratovanja. Nosi moćne izviđačke podvjesne uređaje te generira kompozitni snimak zemaljskih ciljeva dobiven radarom, infracrvenim senzorima i teleoptičkim uređajima, koji se u realnom vremenu, preko digitalnog linka i satelita, šalje svim avionima i komadama u regiji i u Francuskoj. To se zove “network-centric warfare”, ili “umreženo ratovanje” - sve se informacije momentalno dijele između svih sudionika operacije. To omogućuje savršenu preciznost prilikom napada, uz isključenje kolateralnih civilnih žrtava. Pustinja je pogodna za takve pothvate. U tom ratu, Francuska, Europska Unija i Zapad odnose pobjedu - osam Rafala i jedna brigada visokospecijaliziranih trupa uništili su islamističke militante u pet zemalja Sahela. Dakle, saharska “jeftina linija” ISIL-a vojno je destruirana, što je dobar primjer kako se Europa mora suočiti s islamističkim terorizmom - na njegovu terenu, ofenzivim operacijama ekspedicijskih snaga i superiornom tehnologijom. Treba poduzeti napor da se otklone uzroci, a ne posljedice izbjegličke krize, znači nestabilnost u državama prepuštenim kroničnim građanskim ratovima. Kako se pokazalo u Iraku i Afganistanu, faza “nation buildinga”, obnove društva, koja zatim mora uslijediti, podjednako je dugotrajna i skupa, pa se nerijetko čini uzaludnom, ali da se do toga mirotvornog stanja uopće dođe, kako smo vidjeli u ratu koji je ovdje završio prije petnaest godina, potrebno je prvo vojno poraziti beligerente. Do mira se dolazi - borbom.