Gost urednik - NIKOLA DUJMOVIĆ Nikola Dujmović osnovao je IT tvrtku Span prije gotovo 20 godina. Danas ima više od 100 zaposlenih. Dobiva poslove na međunarodnim natječajima u konkurenciji s najjačim američkim tvrtkama. Diplomiranog inženjera FER-a živcira to što se u Hrvatskoj najviše cijeni - mediokritetstvo
Priznajem, kada mi je Ana Plišić ponudila da budem gost urednik Jutarnjeg lista, moj motiv da prihvatim u prvom trenutku bila je obijest. Odmah sam je pitao: “ Bešker, Dragaš, Vresnik, Tomić - svi oni bi pisali ako bih ja to kao urednik zatražio?” Genijalno, pomislio sam, pa to je bolje nego da budem premijer 48 sati.
Sljedećih nekoliko dana razmišljao sam koju ciničnu temu o stanju današnjeg društva i hrvatske svakodnevice postaviti kao inspiraciju. Jedinstvena prilika postala je moja noćna mora i polako, ali sigurno sam se utapao u razmišljanju o svakodnevnim gospodarskim temama. Na rubu mojeg uredničkog kolapsa pročitao sam u subotnjem Jutarnjem intervju s akademikom Stipetićem i osjećao se kao da me udario malj.
To je to, pomislio sam, nema odgovora, ali sva pitanja na koje želim odgovore su ovdje. Bez cinizma, jaukanja i optuživanja - tri stranice novinskog teksta iz kojeg vrišti posljednjih 200 godina naše društvene, gospodarske i političke neefikasnosti. Idealno, autor tog teksta bio je Viktor Vresnik, nazvao sam ga i zamolio da pokuša odgovoriti barem na jedno ili dva pitanja koje je otvorio u razgovoru s akademikom Stipetićem. Viktoru sam poslao samo jednu osobnu uredničku uputu, da osobno vjerujem da sretno i produktivno društvo mora stvarati i njegovati - svakodnevne heroje. Tezu o svakodnevnim herojima naučio sam od profesora Zimbarda koji je 30 godina istraživao zašto smo mi, obični ljudi, toliko podložni društvenom pritisku i ignoriramo male prilike da unaprijedimo društvo.
Svakodnevni heroji su ljudi koji su motivirani promijeniti stvari na bolje, raditi u korist društva. Svi mi želimo društvo u kojem su svi suci pravedni, činovnici ljubazni, radnici efikasni, političari moralni, a sindikalisti razumni. To društvo nije utopija, ono je samo jedan korak od društva u kojem sada živimo. Jedan korak, ali koji mora napraviti svatko od nas. To je više od četiri milijuna koraka, ne moraju i ne smiju biti u istom smjeru.
Ne vjerujem da je rješenje za Hrvatsku u hidrocentrali Ombla, turističkoj sezoni ili novoj tvornici usred livade, rješenje se krije u obrazovanju i kulturi koji će osigurati dinamično društvo spremno na promjene i različitost.
Želimo li bolje društvo, trebamo raditi sami na sebi i 200-godišnje prokletstvo samo će nestati.
Piše Viktor Vresnik
Urednik Forbesa siguran je da će se Hrvatska jednom pokrenuti
Danas smo svi startup - slogan Microsoftova prvog rovinjskog okupljanja živio je i u Hrvatskoj, unatoč krizi, čitavu 2010. godinu. Mantra je bila u zraku i činilo se da su rješenja vidljiva. Filozofija je bila jednostavna - čak i ako ste stara i uhodana kompanija, počnite razmišljati o svojoj tvrtki kao o kreativnoj početnici (dakle - startupu) jer u današnjim ekonomskim uvjetima svaka tvrtka treba funkcionirati kao da kreće ispočetka. Jedino tako moći će, čak i kao veliki igrač, prihvatiti nove poslovne modele i iskoračiti prema novim poslovnim područjima.
Jadranka Kosor, tadašnja premijerka, tom je prigodom u Rovinju prvi put javno predstavila “svoj” Program gospodarskog oporavka po kojemu je i cijela Hrvatska trebala postati “startup državom”. Krenuti ispočetka. Kao i mnogi startup projekti, i taj je, nažalost, propao.
Svježe ideje
Kao i u slučaju mnogih drugih, projekt se može oživjeti injekcijom svježih ideja, hrabrosti i dodatne pameti. Ne doslovno kao tadašnji Vladin program koji bi, kaže njegov koautor Željko Lovrinčević, danas morao pretrpjeti značajne modifikacije, ali da, Hrvatska se može pokrenuti i jednom će se to sigurno dogoditi.
Trebaju nam heroji, hrabri obrazovani ljudi koji će znanjem i upornošću Hrvate izgurati iz dugogodišnje letargije, rekao mi je Nikola Dujmović, prvi čovjek Spana, uspješne tvrtke koja već odavno nije startup projekt, kada smo nedavno razgovarali o sadržaju ovog broja Jutarnjega. Točno to ponavljao je kao mantru i Soumitra Dutta, ekonomski guru specijaliziran za inovacije kojega je 2010. Jutarnji doveo na Windayse. Zato sam se i sjetio Microsofta.
- Izuzetno su važni nacionalni lideri i nacionalni centri koji ih okupljaju. To mogu biti sveučilišta oko kojih se, kada su dobra, prirodno stvaraju kreativni klasteri. Zato zemlje s najboljim obrazovnim sustavima poput Velike Britanije ili SAD-a ne pitaju za cijenu kada su u pitanju talenti koje žele dovesti na svoja sveučilišta. Znaju da će im se to isplatiti jer će se oko njih profilirati klasteri koji će vrlo brzo podići ekonomiju, govorio je Dutta, a okupljeni su slušali, kao da ga razumiju. Bez posljedica.
Za svaku je zemlju, čak i za one najmanje, vrlo važan trenutak identifikacije nacionalnih ekonomskih heroja.
Prepoznati šampiona
Ako zemlja ne prepoznaje svoje domaće šampione, velika je vjerojatnost da će barem jedna generacija lutati jer neće u blizini vidjeti realan, opipljiv cilj koji želi dostići.
Ti šampioni ili heroji, kao što je tada objasnio Dutta, mogu biti snažne osobe, ali mogu biti i cijele kompanije poput Nokije ili Toyote, koje su oko sebe stvorile snažne inovativne inkubatore.
Hrvatska do danas nije pronašla svoje lidere. Ispolitizirano i nezadovoljno društvo u kakvom živimo postavilo je kruta pravila za igru u okvirima prosječnosti i čvrste prepreke za svakoga tko pokuša izaći iz tih granica. Ekscesi su nepoželjni, poslušnost isplativa, ali dugoročno destruktivna. U takvoj atmosferi heroji se, ako ih ima, smatraju problematičnima. Neuklopljeni su.
- U Hrvatskoj neće biti promjene dok i javnost i politika, a tu mislim na sve stranke, ne spoznaju prave uzroke krize u kojoj se nalazimo. Javnost mora Vladi dati čvrstu podršku, a zatreba li, treba joj omogućiti i da u kriznom razdoblju državom upravlja uredbama - iznio mi je nedavno bivši hrvatski HDZ-ov premijer Nikica Valentić svoju, za mnoge radikalnu ideju o jedinom mogućem izlasku Hrvatske iz depresije.
Mudrost u politici
Valentić je, još dok je nakon premijerskog mandata bio HDZ-ov zastupnik, pozvao sve stranke da podrže tada vodeću Račanovu koaliciju. - Bespoštedno rušenje svih ideja stranačkih protivnika nije savjesno vođenje politike - rekao mi je poslije kada sam ga pitao za ideološku podluku tog istupa. Hrvatska je i dalje ideološki oštro podijeljena zemlja u kojoj politika prečesto igra presudnu ulogu i tamo gdje bi trebala biti nevidljivom. Polako, dio domaće društvene elite ipak počinje pokazivati spremnost da nadraste fazu plemenskog strančarenja. Sve češće moji sugovornici različitih stranačkih predznaka hrvatski problem identificiraju jednoglasno: nekonkurentni smo. A ta nekonkurentnost, čini se da i to postaje očito svima, u velikoj je mjeri rezultat naše nekompetentnosti da se suočimo s vlastitim pogrešnim stavovima, često duboko ukorijenjenim u prošlosti.
Model na temelju kojeg je raslo hrvatsko gospodarstvo, a s njim i društvo u cjelini, do 2008. potrošen je. Kamo dalje?
Amerikanci su, rekao mi je nedavno akademik Vladimir Stipetić, još sredinom prošlog stoljeća utvrdili da za povećanje njihova BDP-a nije bio presudan kapital, nego da je rast u najvećoj mjeri bio i ostao zasnovan na kvaliteti obrazovanja i istraživanja. Mi baš u tome zaostajemo. I tu je ujedno i početak priče o hrvatskom izlazu iz depresije. Hrvatska je, ne tako davno, imala solidan obrazovni sustav koji je društvu isporučivao kvalitetne, ponekad i vrhunske stručnjake. Danas ga, uz rijetke izuzetke pojedinih škola i fakulteta, nema. Rezultat je društvo u kojem živimo.
Samo jedan izlaz
Reforma sustava obrazovanja za koju se Stipetić kao rektor zagrebačkog Sveučilišta zalagao još krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, a koja bi domaća sveučilišta organizirala po iskušanom modelu dobrih britanskih i američkih, nije neprovediva. Ona sigurno ni danas, iako sveučilište čini istodobno i učinkovitijim i financijski održivim, ne bi prošla bez otpora. Ali ne želimo li ostati na repu, drugog izlaza nemamo.
Piše mr. sc. Mislav Balković, dekan Visokog učilišta Algebra i predsjednik HUP-ove Udruge poslodavaca u obrazovanju
Čitajući u Jutarnjem nedavni intervju s akademikom Stipetićem o razvoju hrvatskog gospodarstva u protekla gotovo dva stoljeća, ispunili su me osjećaj tuge i sramote. Naprosto mi je bilo teško povjerovati kako je bilo moguće tako konzistentno izabirati uglavnom loša strateška rješenja, i zapitao sam se je li nam što uopće preostalo kao osnova budućeg poleta i razvoja?
Za godinu dana Hrvatska će i formalno postati dio EU te će građani i gospodarstvo početi funkcionirati u uvjetima vrlo visoke konkurencije prve gospodarske sile.
Svi su nas prestigli
Budimo iskreni, mnogi su nas europski konkurenti već odavno prestigli i danas ostvarenih šezdesetak posto BDP-a i životnog standarda EU koje smo dosegli može se lako i smanjiti, ne budemo li kvalitetnije nego do sada gradili svoju konkurentnost. Ona je po svakom mjerilu (WEF, IMD, Doing Business) potpuno nezadovoljavajuća.
Naša aktualna (niska) pozicija možda i ne bi bila toliki problem kada pad ne bi bio najznačajniji upravo u području faktora konkurentnosti kao što su, primjerice, poslovna sofisticiranost, inovacije, visoko obrazovanje i tržište rada, gdje se jasno vidi da Hrvatska nije trčala dovoljno brzo i da su nas druge zemlje naprosto prestigle.
Primjer Grčke jasno nam pokazuje kako nas EU neće istinski spašavati od naših eventualnih pogrešaka, a primjeri Rumunjske i Bugarske zorno pokazuju da se u EU nitko neće posebno zabrinjavati budu li građani Hrvatske skromno živjeli.
Bilo bi stoga korisno razmotriti temeljni postulat konkurentnosti koji su prepoznale gotovo sve zemlje svijeta, a koji proizlazi iz činjenice da viši životni standard znači i veće troškove rada, koji s druge strane moraju biti podržani proizvodima i uslugama višeg stupnja složenosti, s većim udjelom ugrađenog znanja i inovacija. Upravo zato globalni kreatori politika prepoznaju kako sustav odgoja i obrazovanja predstavlja vjerojatno najznačajniju polugu gospodarskog i društvenog razvoja. U Hrvatskoj su rezultati osnovnog obrazovanja ispodprosječni, studijske kvote prevelike i preskupe, učinkovitost studiranja preniska.
Kao što se iz parametara konkurentnosti i vidi, taj sustav, nažalost, do sada nije dao dovoljan doprinos razvoju gospodarstva, iako je, primjerice, ukupna javna potrošnja za javne obrazovne institucije po učeniku/studentu korigirana s BDP-om po glavi stanovnika viša u Hrvatskoj nego u Nizozemskoj, Njemačkoj, Norveškoj ili Velikoj Britaniji. Sve ovo zapravo i ne čudi pretjerano ako se sagledaju samo neki indikativni rezultati.
Loši rezultati
Na razini osnovne škole Hrvatska s jedne strane ima problem neobjektivnog ocjenjivanja kroz inflaciju petica i četvorki, dok s druge strane rezultati međunarodnog OECD-ova PISA istraživanja znanja učenika u dobi od 15 do 16 godina pokazuju da smo ispod OECD i EU prosjeka. Ovaj problem nije nimalo banalan jer osim što pokazuje slabost našeg osnovnog obrazovanja, govori i o dodatnom urušavanju ionako poljuljanog društvenog sustava vrijednosti propuštanjem mogućnosti izgradnje osobne odgovornosti učenika još u osnovnoj školi. Činjenica je nadalje kako Hrvatska ima čak više od 80 posto srednjoškolaca koji nastavljaju visoko obrazovanje na mahom javno financiranim studijima (G20 zemlje imaju 50 posto, EU ima 60 posto), uz upisne kvote i kapacitete javnih visokoškolskih ustanova koje su za oko 20 posto veće od srednjoškolske generacije koja ostvaruje pravo na upis. Dodamo li tome da studij dovrši samo oko 50 posto studenata, i to uz 50 posto produljeno trajanje studiranja, jasno je da je sustav zreo za ozbiljne i suštinske promjene. Njih, na sreću, donose nova strategija razvoja obrazovanja, novi obrazovni programi u strukovnom obrazovanju i možda ponajviše Hrvatski kvalifikacijski okvir, na kojima se intenzivno i vrlo ozbiljno radi.
I sam duboko vjerujem kako su upravo obrazovanje i pravilno presložen sustav vrijednosti temeljni pokretači budućeg dugoročnog i održivog razvoja Hrvatske, i da ako krenemo tim putem, još imamo šanse.
Uvjeren sam da ako se Hrvatska s potencijalom, ali i velikim izazovima koji stoje pred obrazovanjem bude bavila suštinski, a ne deklarativno, naš obrazovni sustav može postati generator blagostanja i konkurentnosti gospodarstva.
Piše Aleksandar Dragaš
Rock kritičar Jutarnjeg uvjeren je da je moguć drugačiji svijet
Promijenimo glazbom svijest pojedinaca
“Čovjek je posve odgovoran za svoju prirodu i svoje izbore.” (Sartre)
Možda sam ja samo glupi idealist koji i dalje vjeruje da je glazbom moguće promijeniti svijest pojedinaca, a time i društvo, ali prvo što me spopalo po izlasku sa Springsteenova koncerta u Trstu bio je osjećaj da nam nasušno trebaju njegove poruke koje nam je tijekom još jednog veličanstvenog nastupa podastro te prelijepe večeri.
Rano iskustvo
Možda je to zato što su me se Springsteenove poruke primile još kao trinaestogodišnjaka, zajedno s porukama The Clasha s njihovih epohalnih dvostrukih albuma “The River” i “London Calling”, ali čini mi se kako su te njihove ideje danas, nakon dvadeset, pa i trideset godina godina bačenih u vjetar, potrebnije Hrvatskoj više nego 1980. kad sam ih primio i počeo variti.
U ono vrijeme mi smo naslućivali o čemu to Springsteen i Strummer pjevaju, ali nismo do kraja mogli pojmiti što to njih zapravo muči.
Danas to predobro znamo i zato bi danas te njihove ideje morale još jače rezonirati u nama.
Danas shvaćamo kako je to kad se uruše tvornice, kad se proizvodnja preseli nauštrb lokalnih zajednica, kad nestane socijalna država za jedne, a njezina sisa preko svake mjere nabuja za političke i birokratske štakore svih fela i boja.
Padovi i usponi
Springsteen nam, kroz priče o padovima i usponima običnog čovjeka, često nakon ekonomskih, političkih i inih tragedija nagnanog nauzmak i odlazak u nepoznato, ulijeva nadu da su duša i duh čovjeka jači od svakog sistema.
On je danas jedan od najbogatijih glazbenika, ali zapravo posrijedi je liječnik duša koji crnu košulju nosi po uzoru na Johnnyja Casha čija je jednako crna košulja bila simbol poniženih, potlačenih i povrijeđenih.
Odgovorni za društvo
Budalama koje nose crne košulje po ugledu na ustaše i fašiste treba reći “no passaran”.
Možda sam ja samo budala jer vjerujem da slušanje Strummerovih, Springsteenovih, Dylanovih, Guthriejevih, Lennonovih, Marleyjevih, Cashovih ili Youngovih pjesama, u kojima se u suštini radi o borbi za poštenje i pravičnost, čovjeka čini boljim, ali onda je budala bio i Sokrat koji je “vjerovao da ljudi postaju pošteniji i pravedniji ako samo razmišljaju i raspravljaju o koncepcijama kao što su poštenje i pravda, što je primjer Buddhine spoznaje da je već svako razumijevanje preobrazba, iako je promjena postupna i neopaziva” ( Michael Foley, “Doba apsurdnosti”).
Poštenje i pravičnost, to je ona promjena koja treba našem društvu, o tome pjevaju gore pobrojani glazbeni heroji, ali te promjene ne mogu doći odozgo i ne smijemo ih pasivno očekivati od političkih i ekonomskih vlastodržaca. Te promjene moraju doći od nas, odozdo, temeljito i sustavno jer za to kakvo društvo imamo odgovorni smo svi, a ne samo vlast koju smo izabrali.
Dapače, nama nužno treba jedan dobar “white riot” kako bismo na ruševinama “youngstowna” počeli graditi “house of rock’n’roll” o kojoj tako gorljivo na svakom koncertu priča Springsteen.
Nije to neki glazbeni muzej nego društvo poštenja i pravičnosti, kuća u kojoj ćemo imati prava, ali i obaveze, a za njeno pridizanje treba pljunuti u šake, zasukati rukave i raditi u znoju lica svog kao što na svojim koncertima čini Springsteen.