SUBOTNJA MATINEJA

Da bi se razumjelo Antigonu, danas se razumjeti mora islamskog terorista

Stefan Hertmans interpretira antičku tragediju u suvremenom ključu, ispisuje originalan poetski i dramski tekst, raspravlja o razumijevanju izvorne Antigone i njena moraliteta
Stefan Hertmans
 Getty Images

Britanski Independent objavio je vijest da je više od 130 otočkih imama odbilo da sahrani trojicu terorista, koji su u subotu 3. lipnja 2017. u napadu kamionom ubili osam, a ranili četrdeset i osam ljudi. Bio je to njihov protest protiv onih koji ubijaju u ime islama, i pokušaj da se većinski kršćanski svijet uvjeri da ubojice nisu autentični muslimani.

Ovakva vrsta reakcije u posljednjih je dvadesetak godina, koliko traje epoha islamskog terorizma na Zapadu, postala skoro uobičajena, ali i poželjna, premda je, zapravo, upitno koliko je ona moralno ispravna. Umjesto da se suoče sa zlom unutar islamskog svijeta, predstavnici tog svijeta počinitelje zla pretvaraju u izopćenike, prema kojima ne postoje nikakve obaveze, pa ni ta da ih se pokopa. Samim tim ne postoji ni dug savjesti - prema onima kojima su ovi učinili zlo.

Jesu li Khuram Shazad Butt, Rachid Redouane i Youssef Zaghba, kako su se zvala trojica mladih muslimana, londonskih ubojica, kojima je svih 130 imama odbilo klanjati dženazu, imali braće i sestara? Ako je barem jedan od njih imao sestru - a sasvim je vjerojatno da su je imala sva trojica - onda je njegova sestra morala biti Antigona. Samo nekome tko nije čitao Sofoklovu Antigonu ili nije gledao predstavu i ne zna mit o Edipovoj kćeri i Polinikovoj, Eteoklovoj i Ismeninoj sestri, neće se, kroz užas prispodobe, najednom učiniti da je sve ovo već jednom doživio, barem kao dio onoga fikcionalnog, imaginarnog i formativnog iskustva svijeta, koje je često i važnije od doživljenih iskustava.

Dobro pamtim vijest o nesahranjenim muslimanskim teroristima. Ovim iz Londona, i drugim, prije i poslije njih. I svaki bi mi se put, sad mi vjerujte, ili mi nemojte vjerovati, javljalo isto pitanje: jesu li imali sestru? jesu li imali obje sestre?

Međutim, za razliku od Stefana Hertmansa nisam učinio ništa. A znam i zašto nisam. On je, pak, napisao “Antigonu u Molenbeeku”, dramsku poemu, monolog sestre terorista, koja protiveći se volji Kreontovoj, te logici i diktatu društveno-političkog trenutka, suprotno vladama Tebe, Washingtona i cijeloga svijeta, sahranjuje brata. Hertmansova Antigona s onom Sofoklovom zajedničko ima ono najvažnije: kontekst kojemu se Antigona suprotstavlja, a koji nije uspostavljen samo voljom Kreonta (Donalda Trumpa i Europske komisije u Bruxellesu), nego i voljom građana Tebe (Europe i cijeloga zapadnog svijeta).

I zbog toga je Hertmansova Antigona suštinski istinitija i tačnija od svake današnje inscenacije Sofoklove Antigone. Naime, problem je u tome što mi već skoro tri tisuće godina Antigonu gledamo suglasni s njenim, a ne s Kreontovim stavom, premda je naš svijet i nas ovakve kakvi jesmo stvorio Kreont, nikako Antigona. Hertmans je doista na genijalan način stvar vratio na početak, suočivši nas ne samo s Antigoninim sestrinskim očajem, nego i s našim stvarnim položajem u odnosu na taj očaj.

Molenbeek Saint Jean briselska je gradska općina u kojoj živi oko osamdeset tisuća ljudi. Tako bi se to politički korektno moglo iskazati. Po istini, Molenbeek je zloglasni briselski kvart u kojemu većinom žive muslimani, doseljenici ili Belgijanci prve, druge ili već treće generacije, i iz kojeg se, prema legendi, koja je važnija od svake istine, i prema općevladajućoj predrasudi, mobilizira najveći broj terorista u Europi.

Nourija, Hertmansova Antigona, studentica je prava, kći arapskih doseljenika, sestra ubijenog terorista. Ona naokolo traga za svojim bratom, traži njegove posmrtne ostatke, u pokušaju da ih sahrani. I pritom objašnjava svijetu ono što je postalo neobjašnjivo, a to je da ona ne sahranjuje terorista, nego sahranjuje svoga brata. Čini to s potpunim razumijevanjem konteksta u kojemu je on za ostatak svijeta nešto drugo, bez namjere da ikoga time uvrijedi, ali odlučna u neprihvaćanju zakona koji bi je spriječio u njezinoj sestrinskoj volji i dužnosti.

Ona govori o zakonu koji je iznad svakog zakona, na što je upozoravaju da se, kao studentica prava, ne bi smjela na na takvo što pozivati, a kada nastavi, kažu joj, s rasističkim podcjenjivanjem u duhu što se širi od Dicka Cheneya do Donalda Trumpa, da ti njezini “drevni zakoni iz pustinje kod nas ništa ne znače”. Insistiraju na tome da zakoni iznad zakona ne postoje, i da ona naprosto nema pravo pokopati svoga brata, jer je njegovo tijelo dokazni materijal u vlasništvu države, a ne mrtvi brat na čiju bi sahranu sestra imala pravo. Argumenti policajca od kojeg Nourija traži informacije o svom mrtvom bratu, kao i argumenti suca koji joj na kraju sudi zato što je svoju volju pretočila u akciju, ne razlikuju se od argumenata Kreontovih i argumenata zaštitnika onoga svijeta kojim Kreont vlada.

Pritom, Hertmans se nigdje i nikako ne služi banalnim posuvremenjivanjima, ni prevođenjem antičkih prilika u moderna doba ili antikizacijom suvremenosti, nego on Nourijinim glasom i modernim pjesničkim jezikom donosi jednu suvremenu priču, koja kao da je već bezbroj puta ispričana i koja, kao i sam “rat protiv terorizma”, pripada velikom imaginariju i mitologiji svijeta na početku dvadeset i prvog stoljeća, i ta priča kao da se sama od sebe pretvara u - Antigonu.

Kao što je Sofoklo na strani svoje Antigone, tako je i Hertmans na strani svoje Antigone. U prvom slučaju to, možda, i nije bilo tako subverzivno, budući da je on bio građanin Atene, pa još dobrostojeći i politički aktivan, i moglo se reći da prokazuje neku drugu državu, dok je u Hertmansovom slučaju riječ o prvorazrednoj subverziji, bez koje tragedija više i ne bi bila moguća. Imajući srca za Nouriju, vidjevši u njoj Antigonu našeg doba, Hertmans je dao glas onoj, onom i onima kojima je to pravo oduzeto po prirodi stvari i u skladu s vladajućim društvenim i moralno-političkim normama, propisanim za cijeli svijet.

Onaj tko u ime svoje vjere ubije osmero ljudi i ozlijedi ih još pedesetak, nema pravo na sahranu i na grob, na sestru i sestrinstvo, i na Antigonu, za razliku od onoga drugog, tko u ime zakona i pravila koje je sam donio ubije i rani jednako toliko, ili još mnogo više ljudi, ali je svoju pravnost i zakonitost postavio visoko iznad vjere onoga prvog. Antigona, Sofoklova ili Hertmansova, kaže samo to da ne može postojati pravo koje je iznad prava sestre da pokopa brata.

“Antigonu u Molenbeeku” objavio je jedan od nekolicine meni najdražih hrvatskih nakladnika, Antipod iz Tenje. Rekoh, jedan od najdražih zato što su od dvije knjige koje su dosad objavili obje genijalne. (Prva im je testamentarno remek-djelce Sama Sheparda “Uhoda”.) Dva od dva, to je zbilja sjajno, baš kao da objavljuju knjige pred Sudnji dan. I to samo one s kojima se odjavljujemo, govoreći - zbogom predivni svijete, zbogom to usrano mjesto! “Antigonu u Molenbeeku” odlično je prevela, s osjećajem za pjesnički i govorni ritam, i sa znanjem i poštovanjem prema hrvatskome jeziku, Svetlana Grubić Samaržija.

Evo jednoga, od radnje ispražnjenog fragmenta, u kojem se osjećaju atmosfera i duh epohe: “Prerano je za selidbu gusaka./ Topla zima poremetila im je unutarnji sat./ Vjetar kovitla plastiku po ulicama;/ mali anđeli, prozirni i prljavi./ U prodavaonici kebaba zasvijetli golem televizor;/ prvo uopće nema slike, a onda se iznenada/ pojavljuje cijeli svijet./ Rasprsne se i sipi poput šećera nad/ jutarnjim čajem ili kavom./ Djevojka vozi bicikl na putu do škole,/ ondje iza starog, velikog zavoja./ Doziva je mašta, prolazi pokraj automobila/ s ispisanim kaznama za parkiranje/ i svjetlucavog drloga/ koji viri iz jednog otvorenog prtljažnika./ Prodavač odjeće vješa bluze pokraj šalova.” I dok tako u ritmu izmjena dana i noći, godišnjih doba i godina, dotrajava svijet, i u njemu moćna i mahnita Kreontova civilizacija, negdje netko plače, negdje se za nekog otvara pakao.

Skupa s još jednom novinskom viješću, vijest iz Independenta zaključuje ovu knjigu, kao moto i objašnjenje njezina nastanka. Trebaju je čitati samo oni koji će se nad mrtvim islamskim teroristima zapitati o njihovim sestrama. A onda i o našoj sposobnosti da danas razumijemo Antigonu. Ili, općenito, o našoj sposobnosti da se oslobodimo egoizma i cinizma prezrelog doba i da prepoznamo tragediju u životu i u tekstu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 05:48