KOMENTAR JUTARNJEG LISTA

Kako zaraditi na stručnim radovima

Model po kojem se državni novac kroz sustav znanosti slijeva u privatne džepove zapravo je jednostavan

U našem društvu percepcija znanosti nije velika. Osim što se od nje rijetko vidi kakva izravna korist, ne može se reći ni da ispunjava društvenu zadaću kroz bolje obrazovanje ili veliki ugled u svijetu. Usprkos trudu da se prikaže drukčije, naša sveučilišta sve su bliža začelju rang-ljestvica, a s nekih su i u potpunosti ispala. Akademska zajednica krivi vlast za uskraćivanje novca, vlast pak akademsku zajednicu za neodgovorno trošenje i onoga što imaju. Mijenjaju se zakoni, dižu se ustanci u akademskim redovima, Ustavni sud dijeli pravdu... a u tom sveopćem metežu neki ljudi prepoznali su izvrsnu priliku da zarade, a usput i podignu svoj društveni ugled.

Model po kojem se državni novac kroz sustav znanosti slijeva u privatne džepove zapravo je jednostavan, a temelji se u velikoj mjeri na nerazumijevanju razlike između struke i znanosti, ne samo u općoj populaciji nego i u akademskoj zajednici. Također, slučajno ili namjerno, javne znanstvene i obrazovne ustanove na tržištu se natječu za sredstva u nelojalnoj konkurenciji prema privatnom sektoru, što dodatno pomaže našim izvrsnicima s početka priče da lijepo zarade.

Zamislite ovakav primjer:

- ‘Pajdo’ u javnoj firmi ima ‘pajdu’ na fakultetu.

- ‘Pajdo’ u javnoj firmi naruči od fakulteta stručnu studiju. Ili, da stvar bude transparentnija, raspiše javni natječaj za takvu studiju.

- ‘Pajdo’ na fakultetu upravo je taj u čijem djelokrugu je izrada ovakvih studija. Fakultetskog ‘pajdu’ plaća, naravno, država. I to za točno određenu svrhu - da obrazuje mladež i da stvara znanje. Država mu čak daje i neka sredstva da može raditi, a ponekad mu plati i dodatne ljude, studente, doktorande, koji bi mu u toj zadaći trebali pomoći.

- ‘Pajdo’ na fakultetu zna da za izradu stručne studije zapravo i nema velikih troškova. Država mu je dala za ljude i opremu, fakultet mu plaća struju i vodu pa mu je trošak praktički nikakav. I ‘pajdo’ na fakultetu se javi na natječaj i ponudi da će posao napraviti za nižu svotu, koju si nitko od privatnika ne može priuštiti, jer mu ljudi, oprema struja i voda predstavljaju stvarni trošak.

- ‘Pajdo’ na fakultetu napravi stručnu studiju. Kvalitetu studije često ne provjerava nitko jer je ‘pajdi’ u javnoj tvrtki sasvim svejedno što će se s takvom studijom ionako desiti.

- ‘Pajdo’ u javnoj firmi isplaćuje fakultetu novac. Fakultet uzme postotak novca koji je u pravilu premalen da bi u potpunosti pokrio troškove koje fakultet ima. O državi da i ne govorimo.

Ostatak novca ostavlja se na slobodno raspolaganje ‘pajdi’ na fakultetu, koje on ne koristi kako bi si podigao kvalitetu nastave ili znanosti, kako bi zaposlio nove ljude ili kupio komad opreme. Pa to mu plaća država! Naprotiv, on novac isplaćuje sebi, i to putem autorskog ugovora. Autorskim honorarom najmanje poreza ide natrag državi, a tko je taj da ospori da je fakultetski ‘pajdo’ autor studije! Na taj način najveći dio sredstava završi u privatnom džepu, a resursi koje daje fakultet i koje plaća država koriste se za privatni biznis.

- Naravno, ‘pajdu’ u javnoj tvrtki poželjno je kojiput i nagraditi nekim postotkom isplaćenog honorara u svrhu dobre buduće poslovne suradnje, ipak je ‘pajdo’ u javnoj tvrtki taj koji generira potražnju.

- Bonus: ‘Pajdo’ na fakultetu vješto koristi i nesređenost sustava za napredovanje u znanosti, objavi svoju stručnu studiju u časopisu koji nitko ne čita i tvrdi kako je ta stručna studija zapravo - znanstveni rad! Usput, znanstveni rad je prilično drugačiji od stručne studije, a razlike su svakom pravom stručnjaku i znanstveniku sasvim jasne. Na osnovi dovoljnog broja (a nebitne kvalitete) takvih radova, napreduje u sustavu znanosti, čime mu se dodatno povećavaju osobna primanja, na račun poreznih obveznika.

Bonus II: Zato što si je ‘pajdo’ na fakultetu isplaćivao autorske honorare, nije uplaćivao dodatna sredstva u mirovinski fond i pred odlazak u mirovinu zaključuje kako će mu biti mala penzija pa vuče džoker kartu - sliku ‘uglednog profesora’ za kojeg je prava šteta da padne na prosjački štap, pa mu njegovi kolege produlje odlazak u penziju za 5 godina, jer trebat će i njima protuusluga. Istovremeno, ti isti pajdaši najglasnije krive državu da se ne brine za mlade ljude i da ih ostavlja na ulici.

- Bonus III: ‘pajdo’ s fakulteta propinje se iz petnih žila kako je on zapravo društveno koristan jer svojim radom donosi novac na fakultet, dok u stvari najviše puni vlastite džepove.

Gubitnici u ovoj priči su mnogi. Prvo, država, jer se novac koji je namijenjen za obrazovanje i znanost ne troši namjenski, a zatim i kroz izbjegavanje poreza od autorskih honorara.

Zatim fakulteti, jer financiraju privatne poslove svojih profesora, a da nemaju financijsku korist koju bi mogli reinvestirati u kvalitetniju nastavu i znanost.

Gubitnici su i studenti - pripravnici, jer im je često primarni fokus stručni rad a ne znanost, pa ne mogu biti konkurentni nigdje osim u domaćoj sredini.

No najveći gubitnik je cijelo društvo jer mu ovakvi ‘pajdaši’ kroje sudbinu i obrazuju djecu.

(* Autor je profesor na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 02:51