BORIS DEŽULOVIĆ Svaki će majstor na Balkanu izgovoriti glasovitu rečenicu: 'J*** onoga koji van je ovo radija'

Teško je taj fenomen objasniti nekom strancu, ali kad ljudima u Hrvatskoj – kao i drugdje na Balkanu - valja postaviti keramičke pločice, ugraditi kadu ili sazidati cijelu novu kuću, iz nekog razloga nikad ne zovu ovlaštenog keramičara, vodoinstalatera ili zidara s registriranom djelatnošću, stručnjaka dakle obučenog za poslove postavljanja pločica, montiranje kada ili zidanje kuća. Umjesto njih, ovdje se za takve poslove zovu takozvani “majstori“, piše u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju Boris Dežulović.

Za razliku od licenciranih stručnjaka, školovanih u strukovnoj školi, pečenih na zanatu i registriranih u Poreznoj upravi, “majstor“ nema usku specijalnost: on zna i razumije se u sve. Svejedno pitate li ga mogu li se postaviti nove keramičke pločice preko starih, ili može li se do četvrtka sazidati četverokatni apartmanski kompleks s bazenom u obliku Nijagarinih slapova, majstor će spremno izgovoriti onu glasovitu rečenicu, moto balkanskog homo universalisa: “Ha“, reći će uz zagonetni smješak, “sve se može.“

Majstor je, ukratko, priučeni zanatlija bez zanata, genij nesputan kanonima struke, u slobodno vrijeme najčešće nezaposlen, ali ne nužno. Jednom mom prijatelju, višestruko nagrađenom hrvatskom književniku, parkete je, recimo, postavljao – policajac. Banuo mu je na vrata u odori Ministarstva unutarnjih poslova, nakon odrađene smjene, i dok se prijatelj sabrao od užasa, majstor je već plavu uniformu i pendrek odložio na stol, zamijenio ih starom trenerkom i žutom libelom, popio rakijicu i udario slagati hrastov parket.

Po jedinom valjda pravilu bez ijedne ikad zabilježene iznimke, rezultati su – razumije se - katastrofalni: u cjelokupnoj povijesti balkanskog građevinarstva ne postoji čovjek koji nije zažalio što mu je ikad palo na pamet zvati majstora. Teško je taj fenomen objasniti nekom strancu, ali kad ljudima na Balkanu tako nakon “majstora“ ostanu ukrivo postavljene pločice, kada bez sifona ili kuća bez temelja, iz nekog razloga nikad ne zovu keramičara, vodoinstalatera ili zidara s registriranim obrtom: umjesto njih, za popravke šteta što ih napravi priučeni majstor ovdje se, jasno, zove drugi priučeni majstor.

Nije, naime, nijedan majstor zajebao što drugi ne umije popraviti - svejedno pitate li ga može li se postaviti treći sloj pločica preko drugog, ili do nedjelje popraviti bazen u obliku Save kod Rajeva Sela, majstor će baciti oko i uz prezirni smješak izgovoriti onu glasovitu rečenicu, moto balkanskog homo universalisa: “Jeben onoga koji van je ovo radija.“

Nema za to, rekoh, razumna objašnjenja. Riječ je o običaju, tradiciji, nekoj vrsti socijalne igre koju nikome ne pada na pamet dovoditi u suvišno potpitanje, ili nedajbože prekidati. Štoviše, u toj igri sudjeluje i sama Država: poznat je, recimo, slučaj Masleničkog mosta, bez greške sagrađenog u milimetar točno na koordinati gdje je glasovita velebitska bura najjača.

Majstor što ga je zvala Država, ako se ne varam Jure se zvao, baš je u blizini popravljao nekom čovjeku bojler, pa došao na Ždrilo, ovlažio vrh kažiprsta, podigao ga iznad glave i kratko rekao: “Ha... sve se može.“ Ljudi mu onda oprezno rekli kako možda ne bi bilo loše graditi nekoliko koraka dalje, na mjestu starog mosta – nikad za svoga vijeka nije taj most bio zatvoren zbog bure – ali majstor je samo bacio oko na ruševinu i procijedio: “Jeben onoga koji van ga je radija.“

Najnoviji takav slučaj zabilježen je tek koji kilometar južnije: čuli ste za Gaženicu kraj Zadra, suvremenu novu trajektnu luku što je nekidan konačno dovršena, spremna da konačno oslobodi zadarski poluotok trajekata i automobila. Osam godina gradio se taj ambiciozni lučki kompleks, sagrađena je nova riva, gatovi, pristaništa, rampe, putnički terminal i pristupna cesta, ulupano je u cijeli projekt stotinu pedeset milijuna eura, okrugla jedna milijarda kuna, gradilište je onda očišćeno i pometeno, posađeni su borovi, radnici su iscrtali lijepe bijele crte i postavili nove žute table, pa na kraju izveli generalnu probu s jednim Jadrolinijinim trajektom i shvatili da su nove pristanišne rampe – preniske.

Svega koji tjedan prije svečanog otvaranja, otkrilo se tako da veličanstvena nova trajektna luka može prihvatiti sve vrste plovila, od kruzera do nosača aviona, ukratko sve osim – trajekata. U svih osam godina izgradnje kompleksa koji ima služiti uglavnom - da ne kažemo isključivo - za prihvat Jadrolinijinih trajekata, nitko se, eto, nije sjetio dozvati jedan od Jadrolinijinih trajekata što svakodnevno brekću uokolo, samo da sekundu nešto provjere. Nikome od majstora nije palo na pamet niti da uzme zidarski metar i jedan čas skokne do Zadra, pa tamo na prvom Jadrolinijinom trajektu izmjeri visinu rampe za iskrcaj automobila! Nije, shvatili ste, bilo potrebe. “Sve se može.“

Može se, uostalom, svaka šteta i popraviti. Nećemo valjda baciti milijardu kuna vrijednu luku samo zato što je ispala zeru preniska. Zvala tako Država drugog majstora, a ovaj, kažu, samo bacio oko na novo pristanište, pa procijedio: “Jeben onoga koji van je ovo radija.“

Nakon hiljada kubika armiranog betona, zemlje, kamena i asfalta, na šest ganc novih rampi novi će majstor tako morati ugrađivati i improvizirane čelične konstrukcije za prihvat automobila. Svaka će ta nakazna željezna skalamerija Državu koštati pedesetak hiljada eura, ali realno, priznat ćete, to je sitnica prema stotinu pedeset milijuna. Vječno pitanje hrvatskog građevinarstva - tko je na koncu kriv, jesu li krivi majstori koje je angažirala bivša vlast, ili majstori koje je dovela nova, je li dakle odgovorna vlast koja je svečano započela radove ili vlast koja ih je svečano završila - ovdje je, uostalom, najmanje važno.

Teško je taj fenomen objasniti nekom strancu, jer drugdje bi to bila baš ozbiljna afera, ali ovdje je riječ o tradiciji, nekoj vrsti socijalne igre koju nikome ne pada na pamet dovoditi u suvišno potpitanje, ili nedajbože prekidati. Kod nas, naime, svaka vlast dolazi sa sloganom “Sve se može“. I svaku na kraju mijenja druga, sa sloganom – “Jeben onoga koji van je ovo radija", piše u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju Boris Dežulović.