Bono: Hrvati su isto ljudi! Istina,gluplji. Ali, oprostimo im dugove!'

Trinaest cijelih četiri milijarde kuna zadužio se Ivan Šuker i za to ćemo platiti devet milijardi kamata. Gdje je naš vrijedni i snalažljivi ministar financija uspio naći tako povoljan kredit? Meni se čini kao da je vidio oglas na tramvajskoj stanici. Znate već, jedan od onih selotejpom zalijepljenih na banderama: “Hitno trebate gotovinu, ne očajavajte! Za pet minuta, bez bilježnika, jamaca i depozita! Primamo sve vrste kartica! 0987654321 - tražite gospodina Tomislava”.

Kredit na koji je Šuker pristao zaista se čini kao djelo slaboumnog očajnika koji je završio u raljama lihvara. Čuli ste ili čitali takve priče o nesretnicima koji su se pod nemogućim uvjetima lakomisleno zadužili kod gospodina Tomislava, a gospodin Tomislav ih za mjesec ili dva šumskim putevima provozao u gepeku svoga Touarega. Za kredit od pedeset hiljada naposljetku im uzeo stan, kuću, vikendicu, poslovni prostor, automobil, ženin automobil, bakinu ušteđevinu, djedovu oranicu i dijamantne naušnice pokojne tetke. Tako se meni nekako čini i ovo sa Šukerom, samo što Šuker vjerojatno ne bi stao u prtljažnik. Možda jedino u Hummer, ali da maknu rezervnu gumu.

Strah me i upitati, bogzna što je taj potpisao nekakvom manhattanskom lihvarskom lupežu u talijanskim cipelama. Čovjek se Šukeru možda činio fin, na francuskom je naručivao hranu, ali u osnovi vjerojatno nije drugačiji od novčarskih uglednika iz Konjščinske, onih što se reklamiraju na tramvajskim stanicama, odijevaju falše kineske trenirke i palicom za omamljivanje stoke upozoravaju neuredne dužnike. Uvijek su to jednaki ljudi, hrane se tuđom nesrećom, a kad namirišu krv, sasvim se razgoropade.

Tako je ovaj iz New Yorka našao našeg ministra financija, shvatio da siročić sa željezničarskim brčićem i razgaženim koledžicama diše na trsku i nategnuo ga s devet milijardi kamata. I poslije vjerojatno lupao čelom u zid jer je shvatio da bi tip iz Kostarike, Kambodže, Kameruna, kako se zove ona njegova fuckin’ zemlja... pristao i na više.

Premijerka se hvali da je odobrenje kredita čvrst dokaz povjerenja međunarodnih bankarskih krugova u politiku njezine Vlade. Aha, baš! Međunarodni bankarski krugovi Hrvatsku bi jedva na Google Earthu našli. Od pet ponuđenih odgovora, devedeset posto njih zacijelo bi zaokružilo da hrvatski BDP ovisi o urodu smokava i datulja. Jedna jedina stvar je njima doista bila važna, da nam što skuplje prodaju svoj novac. I to im je senzacionalno uspjelo. Na nekom floridskom navozu najkasnije za godinu dana bit će položena kobilica megajahte kojom je sebe nagradio bankar za sjajan posao s glupim Hrvatima.

A glupim Hrvatima kako bude. Kad dođu prve rate na naplatu, čitava će Vlada vjerojatno isključiti mobitele i nestati u nepoznatom pravcu. Dođu li joj vjerovnici na vrata, Jadranka Kosor će se praviti da nije kod kod kuće. Već je vidim, Robert Zoellick, predsjednik Svjetske banke, zvoni, a Kosor se pritajila ispod stola. Samo u jednom trenutku nogom slučajno prevrne stolicu.

“Jadranka, čujem te, otvori!” prodere se Zoellick.

“Mijau!” zamijauče premijerka da zavara neprijatelja.

Šuker će možda obrijati brkove da ga ne prepoznaju, Jandroković staviti karirani šeširić i lulu u usta, Kalmeta pustiti rastafarijanske pletenice, a Milinović se oblajhati. Jadna ti majka, kad nam dođu naplatiti, u čitavim Banskim dvorima naći će samo pospanog portira s mlakom Ožujskom i masnim papirom od čvaraka. Ubogi će se čovjek prepasti da su došli zbog njegova kredita za Daewoo Tico.

Da sam ja međunarodni bankarski čimbenik koji je Hrvatskoj odobrio kredit, unaprijed bih se osigurao od ovakvih nesporazuma. Čitavu bih Vladu zatvorio i uzeo za taoce. Pa dok se ne plati dug, svaki dan u podne na Markovu trgu strijeljao jednog ministra, računajući da građani dulje neće moći gledati nevino stradavanje svojih najboljih ljudi...

Hm! Možda mi ovo baš i nije najbolji plan.

Ali, što zapravo može učiniti međunarodni bankar ako mu nekakva Hrvatska ne plaća, a premijerkina tajnica mjesecima laže kako je šefica na sastanku, godišnjem odmoru, službenom putovanju, kod mame u bolnici, kuma na vjenčanju ili u pedikerke? Kako se uopće utjeruju dugovi na državnim razinama, ima li u tome ikakve sličnosti s kreditima građana? Mogu li nam, na primjer, poslati službenog ovrhovoditelja, napraviti zapljenu nacionalnog blaga i organizirati javnu dražbu:

“Kornati za četiri milijarde i dvjesto milijuna - prvi put!... Kornati za četiri i dvjesto- drugi put!... Treći put!... Kornati za četiri milijarde i dvjesto milijuna dolara idu gospodinu s ljubičastom kravatom!... Predmet broj četiri: Dubrovnik, mediteranski biser s izvrsno očuvanim renesansnim zidinama, početna cijena...”

Ovo mi se nekako ne čini pretjerano uvjerljivim. Vjerojatnije je da ćemo se sve dalje i dalje u budućnosti bezglavo zaduživati i stalno novim kreditima otplaćivati stare kamate, sve dok ne postanemo nalik jednoj od onih beznadnih, bezvodnih i gladnih afričkih državica za koje se srčano zauzima Bono Vox. U2 će na koncertima na velikom videozidu puštati slike naše neuhranjene nejači s muhama na licu, a ispod svake slike stajat će isti broj: 328 785 431 792 866 950 000, dolarski iznos kojim je svako dijete u Hrvatskoj zaduženo već od dana svoga rođenja.

“Help Kroejša!” derat će se Bono Vox mesijanski, dok će The Edge iza njega pržiti neke distorzirane rifove, a bubnjar i basist čekićati nekakav mračni ritam. “Oprostimo im međunarodne dugove! Hrvati su naša braća i sestre! Hrvati su ljudi kao i mi!... Dobro, istina, nešto gluplji”, dodat će pjevač na kraju, kontajući da je ipak malo pretjerao.