VIDEO: Bono Vox - plemeniti roker ili narcisoidni manipulator?

Oprečne i ponegdje burne reakcije, i daleko od crnomorskih obala, izazvale su te prekjučerašnje snimke iz ruskog ljetovališta Sočija, budućeg sjedišta Zimskih olimpijskih i paralimpijskih igara - prizori na kojima Dmitrij Anatolijevič Medvedev i Paul David Hewson sjede i pijuckaju čaj na verandi, nemarno i prijateljski šeću uz more, obilaze električnim vozilom travnjake oko Medvedevljeve vile...

Rock’n’roll a la Kremlj

Medvedev je predsjednik najprostranije zemlje svijeta, koja i sada svakog trenutka može vlastitim arsenalima uništiti sav život na ovom planetu, šef režima koji više nije totalitaran i agresivan kakav je bio u najvećem dijelu carističke i komunističke ere, ali koji još uvijek ima autoritarnih značajki i zna bez oklijevanja biti nemilosrdan prema vlastitim građanima, ali i susjednim, pa i dalekim pojedincima i masama.

Hewson, poznatiji kao Bono Vox (“dobar glas”), a još češće samo kao Bono, znamenit je kao glazbenik, vođa irskog rock-banda U2, ali podjednako toliko i kao vrlo angažiran humanitarac koji svoju svjetsku slavu i poznanstva s utjecajnim pojedincima koristi za poticaj pomoći siromašnima i bolesnima, za buđenje solidarnosti s onima čije demokratske čežnje bivaju gažene čizmom represije...

Stoga je i ovaj njihov susret, posljednjeg utorka u kolovozu, tri i pol godine prije dolaska olimpijskog plamena u Soči, kod jednog dijela promatrača izazvao olakšanje, pa i ushit da će “najmanjima među nama” odsad biti bolje, kod drugih je ovo učvrstilo prezir ili ravnodušnost prema moćnima i poznatima, a kod trećih, kakvih je vjerojatno najviše, pobudilo je različite doze razočaranja, kao da ih je Bono i osobno iznevjerio time što je “od te Putinove marionete” prihvatio poziv na šetnju, te sjedeljku udvoje uz finim jakim čajem zalijevani razgovor o glazbi i karitativnosti.

Bit će ipak da su sva tri opisana tipa reakcija na ovaj susret pretjerana i pojednostavljena i stoga pogrešna. Nisu u pravu djetinjasto sladunjavi optimisti ako vjeruju da će ruski predsjednik, zato što voli slušati glazbu U2 (a još više Deep Purplea i Led Zeppelina), biti toliko prosvijetljen ovom ćakulom da će nastaviti koračati svijetom u istim tim bluejeans trapericama, sivoj košulji i sunčanim naočalama, te sve svoje napore do posljednjeg daha usmjeriti na suzbijanje dječje paralize, malarije i AIDS-a, kao i na prevladavanje gladi, beskućništva i nedostupnosti pitke vode, o čemu je razgovarao s Bonom.

Barem djelomično su u krivu i oni koji već refleksno odmahuju rukom na svaku estradnu zvijezdu ili političkog moćnika, jer takvi doista mogu donijeti i puno dobra, kao što su neki među njima vrlo daroviti u proizvodnji neizmjernih količina šunda, pa i čistog zla.

A teško je za pravo dati i onima koji od Bona ne bi očekivali da će mu uopće zatrebati njihov savjet da zaobiđe “toga Rusa”, jer niti je Medvedev neki jednoznačni negativac, kao ni njegova država, niti je pak Bono baš pravi svetac koji hoda po vodama, koji se kloni svake pragmatične utilitarnosti i nikad ne misli na vlastitu dobrobit i samopromociju.

Tko je zapravo čiji igrač

S jedne strane, posve je upitno koliko je uopće Medvedev “lutka na koncu” Vladimira Vladimiroviča Putina. Možda je tako u početku bilo i zamišljeno, ali je u međuvremenu tiha evolucija učinila svoje.

Činjenica jest da su obojica političke početke imali u potpori koju su pružali reformističkom čelniku Anatoliju Sobčaku u Lenjingradu (sada opet Sankt Peterburgu). Nikad nećemo znati što bi taj pristaša Gorbačovljeve glasnosti i perestrojke mislio o današnjoj moskovskoj politici, jer je Sobčak na prijelazu tisućljeća naglo preminuo od srčanog udara, a slično se u isto vrijeme dogodilo i nekolicini njegovih suradnika.

Među preživjelim “novim snagama” iz bivše carske metropole većina su “silovici”, utjecajni u sigurnosno-obavještajnim krugovima oko nekadašnjeg KGB-a (čiji je časnik bio i Putin), današnjeg FSB-a (na čijem je samom vrhu Putin bio neko vrijeme).

Jedan od rijetkih “civila” u toj bratiji je upravo Medvedev. Fotogeničan i nasmiješen, dugo je slovio za predvodnika ekonomski i politički liberalnog krila u “Putinstanu”, i tada mnogi nisu primjećivali da je Gazprom, energetski gigant za koji je on bio zadužen, usred zime prekidao dostavu plinom srednjoj i zapadnoj Europi u sklopu pritiska na Ukrajinu ili na već nekoga.

A tek što je stupio na predsjedničku dužnost, Rusija je na gruzijski pokušaj oružanog gušenja abhazijske i južnoosetske secesije uzvratila žestokim protuudarom i faktičnim pripajanjem tih dvaju dotad autonomnih dijelova kavkaske državice koja se drznula snatriti članstvo u NATO-u.

Još tada svi su vođenje toga blitzkriega pripisivali Putinu, koji se nakon dva predsjednička mandata, poštujući ustavno ograničenje, premjestio na premijerski položaj, ali s vremenom sve je više analitičara koji shvaćaju da i za današnju Rusku Federaciju, kao i za nekadašnji SSSR, treba puno strpljive i dobro upućene kremljologije da bi se razaznalo u kojoj je mjeri Medvedev izrastao u pravog protagonista, te koliko se čelične samosvijesti (pa i u pritisku na oporbu i neovisne novinare i aktiviste) skriva iza te baršunaste nasmiješenosti i ležernosti.

Sklonost slavi i počastima

S druge strane, Bono se susretao i s Georgeom W. Bushom, na čiju su unutarnju i vanjsku politiku također mnogi imali primjedbi.

Ovaj roker, koji je u ranoj dobi iskusio i pluralizme svog okruženja (rođen je u braku anglikanke i katolika, što u Irskoj, ne samo Sjevernoj, nije posve nebitno), kao i osobni gubitak (iznenadna smrt voljene majke kada je bio 14-godišnjak), iskreno želi pomoći zanemarenima i drukčijima, i zna da za to treba potporu najmoćnijih, uz iznimku najgorih i najkrvavijih diktatora, što Bush svakako nije bio (a puno je činio za pomoć Africi), ali to nije ni Medvedev (pa i 70% glasova koje je dobio na izborima su odraz stvarne potpore većine stanovništva).

A nije tajna da Bono - počasni britanski vitez, Timeova osoba godine, kandidat za Nobela... - nije imun na konfete i reflektore, na crvene tepihe i kristalne čaše s pjenušcem.

Kada su on, Bob Geldof i ostali “poluprofesionalni humanitarci” organizirali Live 8 na tragu svojedobnog Live Aida, sudionici toga velekoncerta prozivani su kao milijunaši (a poneki i milijarderi) koji uglavnom izdvajaju mali dio osobnih bogatstava za svrhe koje toliko javno zagovaraju.

‘Mitomani koji štete Africi’

Američki pisac Paul Theroux, koji je volontirao u Africi, optužio je Bona i slične da su mitomani koji Afriku zapravo unazađuju, a drugi su filantropiju Bonova tipa otpisivali kao narcisoidnu.

Novinari Richard Tomlinson i Fergal O’Brien upozorili su da je Bono 2006. prikazao U2-ovu turneju Vertigo kao humanitarnu, ali je prodaja ulaznica donijela 389 milijuna dolara bruto, a band je većinu zarade zadržao preko tvrtki registriranih u Irskoj, koristeći tamošnje niske poreze.

Iako bi bilo tužno da nema takvih - često opravdanih - kritika, bili bismo licemjeri kad bismo Bona otpisali kao licemjera. Da je više celebrityja i drugih ljudi neumorno u humanitarnim apelima, bez obzira na popratne tantijeme i ukusne gutljaje predsjedničkog “ruskog čaja” u Sočiju, kao što to čini Bono, naš bi svijet bio manje loš.