LINIJA ŽIVOTA

ANDREJ PLENKOVIĆ - DIJETE SREĆE Opozicija mu je na koljenima, BDP procvjetao a da se nije ni oznojio, zanovijetanja šačice karamarkoida jedva se čuju

 Emica Elvedji / CROPIX

Čini se da je Andrej Plenković zaista dijete sreće. Sve mu se nekako namjestilo. Na čelu HDZ-a naslijedio je potpuno destruktivnog lidera, koji je i stranku i državu zavio u crno. Razlika je drastična, HDZ je danas okosnica stabilne vlasti pa je respekt prema stranačkom šefu logičan. Zanovijetanja šačice karamarkoida tek su bura u čaši vode.

Zatim, najveća je opozicijska stranka na koljenima i ne može mu praviti veće probleme. Razvaljeni SDP tek se treba sabrati, da bi opet mogao djelovati kao oporba.

Također, na političkoj sceni predsjednik HDZ-a nema osobitu konkurenciju. Među političarima vlada teror osrednjosti, on se u tom društvu trenutno čini superiornim. Ni šefica se države s njim ne može uspoređivati. Pantovčak je politička estrada, dok se premijer bavi ozbiljnom politikom i državnim poslovima.

Ali, pravi vjetar u leđa donosi mu ekonomski uzlet. BDP je procvjetao a da se novi premijer oko toga nimalo nije morao oznojiti. Premda će on gospodarski rast vezati uz političku stabilnost koja je s njegovim dolaskom na čelo HDZ-a zavladala. Ali taj spin ne pije vodu. Plenković je u tom pogledu stigao na gotovo. Samo se u pravom trenutku našao na pravome mjestu. Njegovi se rezultati tek trebaju pokazati. Kako stvari sada stoje, Hrvatskom bi mogao vladati dugo i sretno.

Ali, koliko uspješno? U aktualnog premijera, kao donedavno prilično novo ili barem nedovoljno poznato političko lice, svatko je ucrtavao vlastite projekcije. Tome je pogodovala i njegova jako oprezna, balansirajuća retorika. Nakon donošenja porezne reforme te još više objavljivanja proračunskih smjernica za iduću godinu sadržaj je njegove političke agende mnogo jasniji, već prilično definiran. Čini se da ni Plenković neće umjeti da pjeva kako su to glasovi koji su išli pred njim najavljivali. U mjesec i pol dana od ustoličenja previše nespretnosti na vanjskopolitičkoj sceni, premalo reformskih ambicija te socijalnog osjećaja i takta kod kuće.

Projekcija njegova nastupnog proračuna čini se, prvo, nerealnom. Ekonomski analitičari sumnjaju u njegovu izvedivost. Preoptimističan je u pogledu poreznih beriva, tvrde. Neka su planirana u teško ostvarivim veličinama, dok je rashodovna strana puštena s lanca. Proračun će iduće godine biti za gotovo pet milijardi kuna veći od ovogodišnjeg. Uzgon mu je brži od ekonomskih mogućnosti zemlje. Gospodarstvo bi trebalo rasti za 3,2 posto, proračunski rashodi za 3,9 posto. Pitanje je može li hrvatska ekonomija podnijeti takvo razvezivanje i bujanje proračunskih troškova. Mnogi ozbiljni ekonomisti tvrde da državni budžet već godinama nadilazi ekonomske potencijale države te ga je nužno kresati. Dobro, politika štednje na globalnoj je razini mrtva, ali nacrt proračuna za 2017. sugerira da bi Plenkovićeva vlada mogla baš poput Sanaderove udariti brigu na veselje. Ministri se drže kao da je kriza definitivno prošla, Hrvatska se rekuperala pa se, valjda, sada može vratiti raspašoj ponašanju iz predrecesijskih vremena. Onom ponašanju zbog kojeg je hrvatsko ekonomsko posrnuće bilo tako duboko i tako dugotrajno i njegove će se posljedice još godinama osjećati. Hrvatska će, procjenjuje se, tek 2020. doći tamo gdje je bila 2008., prije recesijske krize, što znači da je više od desetljeća bačeno u vjetar.

Drugo, objavljene proračunske smjernice sugeriraju izostanak reformskih namjera. Rashodi se ne smanjuju, nego rastu, nema promjena koje bi sugerirale razboritije i šparnije trošenje proračunskih sredstava. Ako se troškovi povećavaju, to znači da se država ni minimalno ne kani racionalizirati. Dok se u kriznim godinama realni sektor kontrahirao i prestrojavao, državni je ostajao nedirnut i žilavo se branio od promjena. Teritorijalni se preustroj Hrvatske uporno eskivira. Modernizacija državne uprave također. O mirovinskoj se reformi samo priča. U zdravstvu nisu pokrenuta bilo kakva ozbiljna preslagivanja koja bi sustav učinila održivim. Državna poduzeća nisu restrukturirana. Niti je smanjen utjecaj države na privredu. Zato što politika odbija reducirati svoju silno hipertrofiranu moć i stoglavu državu vidi kao mogućnost za zadovoljavanje nekih užih, pojedinačnih, grupnih ili stranačkih interesa. Svaka će politička garnitura nahraniti masu stranačkih gladnih usta, ostali budućnost neka potraže u svijetu. Nacrt proračuna otkriva da premijer Plenković u prvoj godini mandata nema namjeru povlačiti reformske poteze. Definitivno neće biti rezolutnih, još manje nepopularnih mjera, rezanja rashodovne strane proračuna ni jeftinije države.

Treće, Plenkovićev se proračun pokazuje kao izrazito konzervativan, socijalno tvrd, široke ruke prema nekim klijentelističkim skupinama. Uvijek dosad HDZ je u socijalnim politikama konkurirao lijevim strankama. Više ne. Činjenica je da će od porezne reforme neku korist imati samo najbolje plaćeni kadrovi. Golema većina građana, umirovljenici i sirotinja uglavnom ništa neće dobiti. To ne znači da popuštanje depresivno visokog poreza na bolje plaćene pozicije nije bilo nužno. Ali ti benefiti dolaze istodobno s uvođenjem novog harača na zarade intelektualnog i umjetničkog proletarijata, skupina koje su i dosad jedva preživljavale i najveći su gubitnici porezne reforme. Hrvatska je država sa strašnim socijalnim razlikama, a takvi su disbalansi potencijalno vrlo eksplozivni. Paket jučer izglasanih zakona produbit će te raspukline. Jaz između onih koji sve imaju i onih koji ništa nemaju globalni je problem, što ne znači da ga Vlada može ignorirati ili čak pojačavati. Plenković je stišao i na marginu gurnuo ideološke podjele i u tom pogledu civilizirao Hrvatsku, ali socijalne rasjede, čini se, povećava.

Uz samorazumljivi rast demografskih izdataka - što može biti problematično samo zbog dizajna pronatalitetnih mjera, nikako zbog njihova aktiviranja - glavni su dobitnici novog proračuna branitelji i vojska. Država nema para da ispuni obaveze prema učiteljima, ali zato veteranima uvodi dodatna prava. Da bi se opravdalo povećavanje vojnih izdataka u javnosti se raspiruje strah od nekih teških sigurnosnih ugroza. Javnost se plaši Rusijom i susjednom Bosnom i Hercegovinom. Dobro, Hrvatska je već navikla igrati ulogu američke pudlice, ali predsjednica države trenutno se ponaša kao da će objaviti rat Vladimiru Putinu. Također, pokušava posijati paniku od uvoza “hibridnog rata” preko granice BiH, dok istodobno preko hibridnog slučaja Željane Zovko, ambasadorice BiH u Rimu, koja je postala HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu, Plenkovićeva vlast pokazuje u najmanju ruku zbunjujući odnos prema Bosni i Hercegovini.

Ideju da se političari izuzmu iz primjene porezne reforme, odnosno da im se plaće ne povećavaju, premijer Plenković odbacio je kao jeftinu demagogiju i populizam. Istina, on je cijepljen od populizma, ali čini se i od socijalnog filinga. Zgražanje nad populistički intoniranim potezima može biti puki izgovor za manjak socijalne empatije. Politička se elita i u Hrvatskoj općenito doživljava kao opasno odnarođena. A svaki politički lider koji računa na prihvaćenost u javnosti - bez čega se ništa u politici ne može napraviti - mora demonstrirati ili barem fingirati svoju povezanost s narodom. Ni nova politička nomenklatura to ne radi. Podijeliti sudbinu svojih građana ne znači otići na utakmicu ni paradirati s navijačkim obilježjima.

Veliko je pitanje čime je to politička klasa u proteklih četvrt stoljeća zaslužila da sada participira u rastu zarada. Političari moraju biti dobro plaćeni, ali trebaju i zaslužiti svoja primanja. Nisu njihove plaće nezaslužene zato što su previsoke, nego zato što su nezarađene. To proizvodi revolt i bijes javnosti. Tvrdnje da se dobrim plaćama politika brani od negativne selekcije također ne stoje. Ne stoje zato što oni već provode negativnu selekciju, zapošljavaju kumove i stranačke podobnike. Hrvatsku su, kako jedan od njih reče, pretvorili u nastambe svojih trutova. Negativna selekcija, tako evidentna na gotovo svim razinama hrvatske države, stvar je političke volje, a ne posljedica materijalnih uvjeta i potplaćenosti političara. Kad pokažu da zaista kadroviraju najbolje i kad narodu omoguće pristojan život, ni zarade se političara više ne bi trebale doživljavati kao provokacija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 20:31